Kliker.info

Arapi nikada u svojoj povijesti nisu imali razvijenu dramu, ali ovih godina žive pravu dramu, zbilju koja gotovo nalikuje antičkoj tragediji. Taj narod, koji je tokom povijesti najuspješnije izrazio svoj duh u lirici, danas je suočen sa istinski dramatičnom stvarnošću čiji kraj je neizvjestan i u vremenskom i u "rezultatskom" smislu. Sve se temeljito potresa u tome svijetu – od Mašrika da Magriba, kako bi se kazalo u našoj tradiciji. Stožerna arapska zemlja, Egipat, i orijentalno-islamska civilizacijska delta, Kairo, nalaze se na posebno teškim iskušenjima – srazmjerno svome regionalnom i globalnom značaju.

Ovom prilikom želim ukazati upravo na to kako se aktualna zbivanja u Egiptu kontekstualiziraju u regionalnim i globalnim strategijama moćnih svjetskih faktora – što vidljivih, što onih nevidljivih zavjereničkih – te da ova zbivanja u Egiptu (kao ni u drugim arapskim zemljama) nipošto nisu samo unutarnja stvar Egipta: ona to nisu ni po inicijaciji, jer nije riječ o spontanom prevratu, niti su to po krajnjem ishodu i ciljevima. Odveć je mnogo paradoksa koji svjedoče o snažnom uplitanju spoljnjih faktora.

 Prije svega, pada u oči da je danas većina arapskih zemalja destabilizirana, što ne može biti slučajnost, već je riječ o strateškom destabiliziranju toga svijeta kako bi se zadugo osujetio njegov progres i kakva-takva unisonost. To je jedna od dramatičnih epizoda stvaranja "novog svjetskog poretka" u kome je nužno, po svaku cijenu, zadržati neke u stanju zaostalosti. Nažalost, Iran ozbiljno participira u tome (Sirija i drugi prostori Bliskog Istoka), ispuštajući iz vida da će i on biti – zapravo, već sada jest – žrtva stvaranja "novog svjetskog poretka" u kome će se bogati i dalje bogatiti, a siromašni će se još više zlopatiti.

 Egipatski narod je upao u strašnu zamku, sa ozbiljnim izgledima, nažalost, da se sunovrati u građanski rat. Pogledajmo neke zanimljive indikatore u ovome tragičarskom egipatskom prevratu.

 Još pamtimo kako je, jedva prije dvije godine, narod masovno izašao na ulice u pobuni protiv generalskog upravljanja zemljom koje traje veoma dugo – od Naserova do Mubarekova vremena. Tih dana je, gledali smo, Armija izvela tenkove na ulice i podigla je helikoptere iznad njih – kao svoju argumentaciju za očuvanje tradicije vojne hunte u ovoj zemlji. (Egipat u kome sam, između ostaloga, obavio i specijalizaciju, znam dosta dobro: malo je naroda koji je toliko civiliziran, kultiviran do te mjere da vas gane svojom mehkoćom i dobrohotnošću, a tako dugo je pod čizmom vlastite vojske. I to je golem paradoks). No, narod je istrajao i Armija se povukla, ali danas vidimo da je to bilo, zapravo, samo povlačenje na rezervne položaje. Sada je tamo takva situacija – i to jest totalni paradoks – da isti taj narod masovno izlazi na ulice da bi izrazio podršku prevratničkoj Armiji koju je sam bio "detronizirao", dok ona istovremeno puca u živo meso svojih građana. Armija se vratila u još strašnijem obličju, podržana od istih onih (zapravo, njihovog dijela) koji su sasvim nedavno kidisali na njene tenkove. Zaboravljene su ranije zamamne, očaravajuće vrijednosti prvih slobodnih demokratskih izbora i prvoga predsjednika (nakon osamdesetak godina) koji nije oficir. Nije Kairo uzalud jedno od važnih "čvorišta" Šeherzadina narativa. Šta se tu, zapravo, dogodilo?

 Armija je sa svojih "rezervnih položaja", pregrupirana,  izvršila kontraudar, uhapsila je legitimnog predsjednika države, a uhapsila je, zapravo, krhku, kržljavu demokratiju, i to pred očima vascijelog zapadnog demokratskog svijeta koji na takav udar nije mrdnuo ni prstom ni riječju, ali jest, na primjer, uputio ogromnu internacionalnu armadu u Irak i razorio ga, oduzeo mu perspektivu, i to pod jednim od važnih izgovora – da tamo zavedu demokratiju.

 Upravo takvo ponašanje zemalja Zapada prema vojnom udaru u Egiptu indicira presudnu upletenost Zapada u egipatsku dramu, a to znači – uvijek je tako kada je u pitanju Zapad na Bliskom Istoku – marljiv rad za interese Izraela. Predsjednik Mursi, očito je, nije držao kurs koji se od njega očekivao: ozbiljno je nagovještavao preraspoređivanje akcenata u odnosu prema tzv. palestinskom faktoru i drugim važnim regionalnim činiocima, nagovještavalo se da će islam zauzimati sve jaču poziciju u društvu, itd. Naravno, takav kurs nije odgovarao onima koji su sve motrili, pa je izdat nalog starom savezniku (ovisniku), Armiji, koja decenijama živi na jaslama Zapada, da uhapsi Mursija i da ponovo stupi na scenu. U tome kontekstu su veoma zanimljive, kao indikatori, sljedeće pojedinosti.

 Prvo, zemlje Zapada, koje se toliko brinu o ljudskim pravima i demokratiji, nisu nazvale ovo u Egiptu vojnim udarom na demokratski izabranu vlast u Egiptu, iako je očigledno da to jest vojni udar i da vojska sada provodi tešku represiju nad civilima. Preko toga se prelazi, zatvaraju se oči. Drugo, posljednjih dana nešto se tamo meškolje (Ashtonova i dr.), daju nekakve "kompenzirajuće" izjave kojima se želi obmanuti i egipatska i domaća javnost. Naime, čujemo kako je Ashtonova posjetila Mursija, kako je on dobro, čujemo kako se traži da se on pusti na slobodu i slične jeftine diplomatske finte. Time se hoće postići psihološki efekt: Eto, nešto se preduzima, Mursi se uzima u zaštitu i sl. A jedina adekvatna reakcija bio bi odlučan zahtjev ne da se Mursi pusti na slobodu, već da se vrati na vlast s koje je skinut pučem. Kome trebaju priče o njegovom zdravlju?! Ovdje je riječ o zdravlju demokratije i diplomatije. Nije više važan Mursi personalno, već institucionalno. Riječ je o povijesnim procesima, a ne o individualnim sudbinama. Istovremeno, Armija izvodi svoje finte tako što "velikodušno" poziva na učešće u vlasti upravo one koje je bespravno, uzurpatorski razvlastila. Sve je okrenuto naopako. Valjda se tako stiže u "novi svjetski poredak".

 Nije za očekivati da će Muslimanska braća tek tako ustuknuti. Na Bliskom Istoku danas nema partije sa tako dugim političkim stažom. Nakon mnogo godina, ona je došla na poziciju pa je teško zamisliti da će bez žestoke borbe pristati na ove progone i povratak u polumrak ilegale. Jer, Muslimanska braća su, zapravo, uglavnom i bila u ilegali, a ne u opoziciji. To je velika razlika. Objektivno, to je partija sa mučeničkim iskustvom i ugledom, a sadašnja hapšenja njenih čelnika jasno ukazuju na to da bi se ona opet protjerala u ilegalu. Ako se jedna politička partija održi u takvoj situaciji i u tako dugom vremenu, onda je to dokaz njene vitalnosti, očeličenja, jer je mogla opstati samo zahvaljujući tome. Uostalom, na poprištu su danas stari rivali: Muslimanska braća i ista ona Armija koja ih je progonila decenijama. Odveć mnogo je tu gorčine i jeda, frustracija… Ulozi su veoma veliki, pa je teško očekivati, nažalost, brzo i bezbolno smirivanje. Konačno, vojska već uveliko puca u živo meso Muslimanske braće, dok oni, u talasima, kidišu na svoje Bastilje. Zapad neće ni da imenuje stvari onakvima kakve jesu; on to i ne može jer je važan učesnik u "koreografiji" ove scene.

 Valja ponoviti: prisustvujemo povijesnoj epizodi stvaranja "novog svjetskog poretka". Ni antička ni moderna arapska kultura nije kultivirala dramu, ali je živi – evo, na naše oči.