hamburger-icon

Kliker.info

Esad Boąkailo : Pismo drugu iz Počitelja

Esad Boąkailo : Pismo drugu iz Počitelja

18 Juna
17:21 2013

Sretan Kapetanović -KAPA
(25.2.1959-7.2.1993

Piše : Esad Boškailo

Dok Ti čitam ovo pismo, znam da me čujes. Znam jer si vazda bio drugačiji. Kad smo te polovinom šezdesetih molili da igramo “na male” u Adi i “Pod Bešikom”,  govorio si: “Samo ti igraj lopte, a vidiš ove ľice i bateriju od 4.5 volta, to će  uskoro zasvirati. “ Dok sam onako štrkljav, visok, i ne baš talentovan za nogomet, pokušavao da driblam počiteljsku raju, vrišteci: “Ivica Osim ovako dribla”, Ti si, Kapa,  u isto vrijeme uzviknuo: ”Evo ga, sad, slušajte Radio Sarajevo koliko god hoćete!”Nismo ti ni vjerovali dok nismo čuli naseg komsiju Zaima Imamovića, kako radio talasima melodično poručuje :
“Nema ljepšeg starog grada,
što ga vidjeh ja,
od staroga Počitelja,
što ga sunce sja…”

U to bi i  tvoja mama Đenka dosla i tiho te zamolila da ideš kuci, Babo Mustafa te traľi da mu nešto pomogneš.Djetinjstvo smo uľivali na Neretvi, plivajući, loveći ribu, veslajući satima u kajacima i čamcima, krali smo smokve, groľđje, trešnje i kajsije zajedno…Uzivali bezbriľnost uzrastanja i ljepotu drugarstva a  “Trešnjeve Nedjelje” uľivali i ispraćali u radosti.Ti si, Kapa, odmah poslije srednje škole, aktivan u Savezu Omladine , ideš na radne akcije, sazrijevaš… U Veri si našao suprugu i prijatelja, stvorili ste porodicu za uzor, a vaša kćerka Sretana i sin Darel  postali su ponos naše Čaršije. Trebam li ti, moj plemeniti prijatelju, sada govoriti da su vaša djeca, kao i vi, bili nasa počiteljska i moja lična familija… Kako zaboraviti kad bismo ti i ja u predvečerje zajedno svratili  mojoj kući da nesto popraviš, a moja bi nas Ajša pitala: “Zar Timur nije sa Vama”?, a mi odgovarali da ga  je tvoja Vera nahranila i uspavala u vašoj kuci. Tvoja i nasa kuća bijaše  pod dva krova a  imala istu familiju.

Puno ljudi čovjek sretne putujući kroz ľivot, ali rijetke kao ti, moj Kapa. Bio si vičan svemu ljudskom,  a  baš neuk nacionalizmu; nikad nisi ni znao  da se tako ljudi dijele.  To nit si mogao shvatiti, nit prihvatiti, protivilo se svemu čemu su nas naši dobri stari učili. Velikodušnosti Tvojoj nije bilo kraja. Kad sad nešto mislim o Tebi i o onim lijepim vremenima, pomislim kako je Tito praveći zajedničku Jugu,razmišljao o ljudima poput tebe…. Bojim se sada početi nabrajati koliko si dobrih djela napravio, strah me zaboraviću nešto vaľno, ali moram reći kako si u jednom danu napravio “generalnu” na autu  siromašnog komšije, a onda si me zovnuo da gledam kako popravljaš komplikovani elektromotor malim pincetama na Stomatološkoj stolici kod Huse zubara…

Kad  si mi jednom rekao da ceš otvarati svoju kapiju iz auta sa daljinskim od Televizije, ne da ti nisam vjerovao, nego sam pomislio: je li sve u redu sa mojim jaranom? Kad se kapija počela sama razmicati na dodir “Grunding” daljinskog, upitao sam se: “Je sam li ovo ja privilegovan poznanstvom sa genijem”? Pitali smo Te jedom, ima li išta da ne znaš popraviti. Odgovorio si :”Sve što je neko sastavio, ja ću rastaviti, popraviti i vratiti onako kako je bilo.” Pred sami rat, kad smo pokrenuli sveukupnu akciju da uvedemo telefone u svaku počiteljsku kuću, shvatio sam s kakvim sam sveznalcem odrastao? Zračio si snagom, emitovao pozitivnu energiju i  nikad ostavio nedovršeno ono sto si naumio, počeo. Danas bi se telefoni Počitelja, s pravom, trebali zvati po tebi, Kapini telefoni…

Ranih 90-tih smo svako veče sjedili  Dešinom kafiću, koji si ti, Kapa, i dizajnirao i napravio. Kad smo svi gajili varljive nade da će našu generaciju  zlo rata zaobići, mudro si opominjao: “Neće bez velikog belaja, ništa ovo ne valja”…Ubrzo, od čovjeka koji je znao napraviti i popraviti sve postao  si Komandant Počiteljskih Gavranova jedinice  koja je branila i kasnije, na Trešnjevu Nedelju, 6. Juna 1992, oslobodila Počitelj. Početkom aprila prihvatili smo hiljade prognanika, naših susjeda koji su bjeľali od komšijskih tenkova iz pravca Stoca i Dubrava.  Ne sjećam se da sam ikad vidjeo takvu volju i snagu da se pomogne susjedima, kao što ste ti i Bećir Boškailo organizovali. Djeci je  friško mlijeko davano, odraslima naša hrana iz zaliha. Po tvojom komadom smo  u toku 3-4 noći hiljade susjeda prebacili u čamcima preko Neretve u Čapljinu.Bilo je neugodno ali ljudski nezaboravno kad  je  fratar od Stoca kleknuo i počeo ljubiti stopala Bećiru i Tebi, govoreći,  da nam to susjedi nikad neće zaboraviti. I nisu nam zaboravili. Bećira su mučki ubili na Gradini, u blizini nase rodne kuće, onako “hrabro”, s leđa dok je probao pregovarati da se ľene i djeca ne odvode u logore.

Ti si sa grupom počiteljskih  momaka branio Počitelj protiv nekoliko brigada, i kad te nisu mogli poraziti, doveli su djecu i ľene na Parking pod prijetnjom da će početi ubijati redom ako se Ti ne predaš. Obećali su ti slobodu, samo da se predaš.  I tako smo se posljednji put vidjeli par sati prije nego si ubijen. Mene su zbunjeni straľari iz Konc Logora Dretelja ubacili u auto da pomognem jednom logorašu koji se ľalio na  teške bolove.  I dan danas probam da pobjegnem od slike koja me ne napušta i s bolnom neutjehom prati godinama. Leľis na bolničkom krevetu u Hitnoj pomoći, u mojoj hitnoj pomoći, gdje sam radio  prije rata. Doktorica Jagoda , prestrašena ali stamena i jaka, pokušava da ti zautavi krvarenje ispod lijevog oka. Isprebijan, meni govoriš da se čuvam,  ponavljaš nekoliko puta: “Gotov sam, ubiće me”. Nisi prestrašen za sebe, tebe je strah šta se moze dogoditi nama Počiteljcima i to tvoje “čuvaj se” najveći je dokaz prijateljstva kakvog je i u stvarnom ľivotu i u mudrim knjigama o ljudskoj dobroti malo…

Dragi moj Kapa, nije ta slika što mi titra pred očima toliko bolna kolika ova druga, koju ti nisam uspio, a moram bar sad reći  kako ulazim stepenicama u Hitnu i vidim naše susjede, naoruľane do zuba. Poznavali smo ih sve, moj dobri Kapa,  naša generacija i koju godinu mladja ili starija. Njih 5-6,  mutnih pogleda, s mrľnjom me gledaju. Puno je Neretve proteklo  nasim Počiteljem, a ja ih još probam  odstraniti iz sjećanja pa ih ponovo  u  moje misli uvesti, ali ovaj put bez oruľja: došli kako komšijski običaji nalaľu da vide šta je to bilo s Kapom, da  se oduľe čovjeku koji im je svima pomagao i prije i toku ovog rata, da se zahvale heroju Počitelja koji je i njih čuvao od agresije.

 Ako jednom uspijem odagnati tu strašnu sliku, javiću ti, moľda sada kad je tvoje tijelo pronadjeno u susjednoj drľavi 20 godina kasnije. Moľda kad ti, Kapa, legneš u nasu počiteljsku zemlju, kad ti si duša smiri poslije 20 godina lutanja.Znao sam da ćeš se vratiti nasem Počitelju. Nadao sam se svaki dan a nisam ni slutio kako ću se osjećati. Sve sam mislio bit će mi lakše. A nije mi lakše. Kad mi je tvoj brat Nedo javio da si pronađen u nekakvoj grobnici u Splitu nisam zaplakao, dragi i nezaboravni prijatelju, znam da ti to ne bi volio. Al ima nešto jače u čovjeku od čovjeka –  suze su tekle same. Ama, nado sam se, mozda si ľiv negdje. A još vjerujem: dok je posljednjeg kamena na Pocitelju i Neretve pod njim, dok je ijednog Počiteljca  ľivjećeš s nama. I to je jedina utjeha u svim mojim i našim neutjehama.

Eso Boškailo, May 2013, USA

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku