Kliker.info

Hommage dostojanstvu i bolu majki Srebrenice

Smrt je u zaboravu,
a ne u faktu smrti.
Čovjek je mrtav tek onda
kad ga se više niko ne sjeća.
F. Alfirević

U bezrazložnoj nasilnosti osionih ubica,
smrt nevinih uvijek je više nego okrutna.

Ali,
u dramatičnoj odiseji neizvjesnog traganja
za planski i dobro skrivanim posmrtnim ostacima,
i konačno suočavanje s istinom njihovog nalaženja,
postaje i bolnije i okrutnije čak
i od same smrti.[1]

Priča o jednoj potresnoj filmskoj priči,
svjedoči o neizrecivom bolu tih nemuštih susreta.

O bolu suočavanja majki sa
konačno pronađenim ostacima
zločinački pogubljenih sinova.

O paklu beznadežnog suočavanja
iz koga nikakav bijeg nije moguć.
Pa ni onaj neizbježni.

Jer,
ima i očiglednih istina u koje se ne može vjerovati.

Baš kao što se počinioci tih zločina,
uprkos svoj njihovoj očiglednosti,
čak ni notornih laži negiranja svojih zločina
ne žele odreći.

U tome je porazna dijalektika bola izgubljenih nada.

Dijalektika uzaludnog prizivanja zaborava,
koji se žrtvi uporno ne odaziva.

Traženje koje duše smiruje,
naziv je dokumentarnog filma
o petnaestogodišnjem poratnom i bolnom traganju bosanskih majki za
zemnim ostacima svojih bezočno pobijenih sinova.

Nenadomjestivo uvjerljivim jezikom slike i tona,
film nam prikazuje i pokazuje
upravo taj potresni nemir – živih.

Odnosno,
u svojoj dvadestominutnoj
dokumentaristički temporalnoj svedenosti,
ovaj film se, uglavnom,
odvija na centripetalnoj orbiti momenta
šokantnog suočavanja majki s
konačno (pro)nađenim skeletnim ostacima svojih sinova.

Zemnim ostacima života
reduciranog na puko Ništa.

Ništa skršenih, i
skrivajućim premještanjem podobro deformiranih kostura.

Paradoksalno Ništa nepotpunih i pokidanih skeleta,
u čije se nepojmljivo postojanje ne može više
ni sumnjati ni vjerovati.

Stjerana uza zid opore
i opipljive nestvarnosti hladne kosturnice;
suočena s konačnim ishodom
odurno bemislenog nasilja njegovih ubica;
izgubljeno zagledana u zdrobljene sinovlje kosti pred sobom,
jedna od neutješno ojađenih majki,
mehanički slušajući stručna objašnjenja ljekara-forenzičara,
u najdramatičnijoj i emotivno šokantnoj sceni filma,
kratko i poluodsutno izgovara:

“Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!

Taj refleksni bijeg u nevjericu vlastitih očiju,
najteža je optužba bezumlja i zločina s kojim je
ta izgubljena majka,
sudbinski tako nestvarno-tragično,
a realistički krajnje surovo
suočena.

Oporost njenog iskaza:
“Očima ne vjerujem, ali nauci vjerujem“!
bolni je gest ljudskog odbijanja te izmučene žene
da se suoči upravo sa onim za čim je godinama
tako istrajno i neumorno tragala.

A tragala je za posljednjom istinom svog života.

Teškom istinom koju sad, konačno, ima pred sobom.

Ali, koju, u njenoj racionalnoj neshvatljivosti
i svojoj majčinskoj nepomirljivosti,
nije ni spremna ni kadra prihvatiti.

Jer,
htjeti je jedno,
imati je – drugo,
a prihvatiti
sudbinski
nepojmljivo okrutnu spoznaju,
nešto je
– sasvim treće.

Kad rezignirano kaže da
“vjeruje nauci”, a ne vjeruje “svojim očima”,
ta bolno ucvijeljena majka samo
vjeruje da – ne vjeruje.

Odnosno,
ona bi samo htjela
da – ne vjeruje.

U beznađu tog egzistencijalno poraznog suočenja,
ona dobro zna da je sve to baš tako.

Tako kako joj vlastite oči
kazuju i po-kazuju.

Ali,
realno stiješnjena između
potresnog Bola Istine,
i konačno Izgubljene Nade,
ona naprosto ne želi vjerovati
da vidi to što vidi.

I da jest – to što jest.

Evidentnu i najzad pronađenu istinu
(za kojom je svim srcem majčinski istrajno tragala),
njen razoreni um sada
odbija da prihvati.

Pod presijom te
tako nestvarne stvarnosti,
elementarni pojmovi školski uobičajenog
reda i poretka stvari,
u njenoj se glavi refleksno obrću
u svoju logičku suprotnost.

U tom emotivno prisilnom obrtanju,
ona svoju bolnu Nevjeru
izriče glasom Razuma,
dok racionalnu Nauku
reducira na unutranji glas čiste Vjere.

Ona sada “vjeruje” u nevjerovatno,
samo zato, jer joj tako
hladna Nauka kaže.

Istovremeno,
ona “ne vjeruje” u ono očigledno i
opipljivo-prisutno,
jer,
njeno skrhanošću pobunjeno srce,
tu očiglednost odbija da prihvati.

Izgubljena u svojoj nevjerici,
ona,
s tim suhim,
ogoljelim i deformisanim kostima,
– “kao da” nema ništa.

U krajnje nepojmljivoj nestvarnosti
iracionalnog trenutka suočavanja,
te su joj beživotne kosti – u isti mah
i nešto tuđe,
i nešto – sveto.

Svojom tuđošću one je apsolutno odbijaju,
a svojom uzvišenom svetošću bolno i
neodoljivo privlače.

Pokrenuto
tom užasno svetom nedodirljivošću,
tonom neviđenog strahopoštovanja,
uslijediće njeno majčinski-skrušeno pitanje,
upućeno doktoru-forenzičaru:

“Mogu li Ovo dirnuti”?

Mogu li “Ovo dirnuti”,
na jeziku
ambivalentne majčinske nevjerice, znači:

Smijem li dirnuti to tako moje,
a idejnom bahatošću mi – tako sablasno otuđeno.

Odnosno,
to Božanski nedodirljivo i Sveto,
a majčinski, ipak moje,
i – samo moje.

Tražene i konačno nađene,
te gole, suhe kosti,
DNK-ovski sabrane, tu,
pred njenim presahlim očima,
u koje sada
niti želi niti može da vjeruje,

ogledalo su prizemnog inata i bahate bezumnosti
osionih čuvara naciona!

Odraz su pomamne okrutnosti
idejnog fanatizma
i netrpeljivosti
besmisleno nepotrebne i
planski kovane mržnje
dokonih etno-spisatelja i
etno-“spasitelja”.