hamburger-icon

Kliker.info

Ervin Hladnik Milharčič : Evropa se Balkanom nikada nije ozbiljno bavila

Ervin Hladnik Milharčič : Evropa se Balkanom nikada nije ozbiljno bavila

20 Aprila
12:48 2013

Ervin Hladnik Milharčič, ugledni slovenski novinar i analitičar, u Bosni i Hercegovini je sazrio kao intelektualac. – Tokom rata u Bosni prestao sam vjerovati u bajke. Spoznao sam gorku istinu da dobro ne pobjeđuje zlo uvijek i da takvo nešto postoji samo u pričama za djecu. Nakon bosanskog iskustva počeo sam misliti – kaže Hladnik Milharčič u intervjuu za naš list.

Politička privatizacija

On je pred raspad Jugoslavije bio jedan od vodećih novinara magazina „Mladina“, a kao dopisnik tog, a kasnije i lista „Delo“ izvještavao je s ratišta s područja bivše Jugoslavije, potom s Bliskog istoka, iz SAD-a…

Šta se ovo dešava sa Slovenijom. Nekad je bila najjača republika SFRJ, a sada se i zvanično spominje kao novi Kipar?

– Susret Slovenije s Evropom imao je nekoliko problema. Mi smo 1990. bili uvjereni da smo razvijena zemlja u ekonomskom i društvenom smislu. U jugoslavenskom kontekstu je to bilo potpuno tačno. No, u evropskom kontekstu to je bilo sasvim suprotno. Umjesto da smo radili na tome, Slovenija je radila na konceptu države. Svi kadrovi civilnog društva koji su smatrali da je društvo razvijeno otišli su u državnu službu i postali su dio državnog aparata. Tu je cijela galerija likova – Igor Bavčar, Janez Janša, Jože Školjč… France Bučar, koji je pisao Ustav Slovenije, rekao je da su ostale čizme stare države, a u njega su, umjesto KP, ušle nove stranke.

Sistem vlasti koji je stvoren bio je partitokracija – stranke i njihova rukovodstva počeli su odlučivati o svemu. Da su rješavali probleme, to bi, možda, i bilo zanimljivo. No, Slovenija je 1990. imala dva cilja – NATO zbog sigurnosti i EU zbog blagostanja. Ako je Slovenija htjela ući u EU, morala je ispuniti uvjete – na prvom mjestu donijeti zakone kojima se definiraju pravosuđe, ekonomija, država… Parlament je glasao za zakone kojima ulazimo u EU. Otvarali smo i zatvarali jedno po jedno poglavlje i sve je usvajano jednoglasno. Parlament se nije bavio rješavanjem problema, nego je gledao šta su evropske norme i zahtjevi i to se glat prihvatalo.

Razlike u parlamentu pravile su se na marginalnim temama i za 15 godina navikli su se da se ozbiljna pitanja rješavaju po principu šta traži EU. „Politička disciplina“ trenirala se na sporednim stvarima koje nemaju nikakve veze sa stabilnošću i budućnošću države.Kada smo ušli u EU, tamo smo se našli bez političkog iskustva.

Pošto je partitokracija stvorena, a Slovenija je imala bogatu javnu ekonomiju, u procesu sinhronizacije sa zakonima EU došlo je do savezništva između vrhova političkih stranaka i direktora koji su privatizirali preduzeća. Privatizirana je privreda preko političkih kanala. Ništa tu nije bilo ilegalno, već se radilo u savezništvu u kojem je Igor Bavčar u jednom momentu postao najbogatiji Slovenac, a počeo je kao pitomac policijske škole.

Privatizacija je provedena vrlo jednostavno – njegova vrijednost smanjena je na minimum, a kreditima je otkupljivana firma po firma. Kao garancija dat je profit kojeg u tom momentu nije bilo. I onda smo se suočili s problemima. Banke su bile pod pritiskom vlasti da daju kredite „odabranima“ i kad se to desilo, firme su bankrotirale, jer su ih vodile, uglavnom, neznalice, a banke su ostale bez novca.

Suočili smo se s tim da oni koji drže vlast nemaju čime vladati i opet gledaju u Brisel i pitaju – šta da radimo? Dakle, obila nam se o glavu iluzija da smo najbolji u bivšoj Jugoslaviji.

I, šta sad?

– Pa sada smo imali cijelu zimu demonstracije. Na snijegu i hladnoći okupi se 20-30 hiljada ljudi i bune se! Oni su ustali protiv cijele političke klase – od gradonačelnika do predsjednika vlade ili stranke. Svi oni koji su 20 godina vladali sada su izgubili kredibilitet. No, pojavilo se pitanje – ima li birača u tim nezadovoljnim masama? I sada mi razmišljamo. Imamo renesansu političkih ideja – svi debatiraju o svemu – od akademske zajednice do firmi. I svi su svjesni da nema jednostavnih rješenja.

Prve demonstracije bile su u Mariboru…

– … ljudi su počeli da se organiziraju na nivou lokalnih samouprava – počeli su se pitati kako se upravlja gradovima, šta s državom. Sada očekujemo demonstracije u Ljubljani 27. aprila. Organizatori koji su bili jedinstveni sada se već počinju razlikovati. Svi su zabrinuti, ali se rješenja koja se nude razlikuju.
Demonstracije su iznenadile sve. Pokazale su da je društvo živo i da želi promjene. Iskreno, bilo mi je nevjerovatno gledati promrzle ljude koji su odlučni da se promjene dese.

Ozbiljna situacija

Kakve promjene? Šta traže demonstranti?

– Slovenija počinje iznova! Na neki način vraćamo se 25 godina unazad. Nismo siromašno društvo. Para je sve manje, ali još imamo ušteđevine. Na pojavnoj ravni sve odlično funkcionira, ali je unutra situacija vrlo ozbiljna.

Vi ste kroz „Mladinu“ mijenjali svijet. Ima li potencijala u Vama da se sada uključite u politiku i promijenite barem Sloveniju?

– Ma ne! Mi smo stari i svoje smo prošli, nemamo više šta reći. Vrijeme je da mlade generacije preuzmu stvari u svoje ruke i rješavaju probleme. Ko će riješiti problem nezaposlenosti? Stariji sigurno neće.

Kad bi mogla uslijediti politička smjena vlasti?

– Vlada koja je naslijedila Janšu nema ni neku komotnu većinu, a mislim ni da im se baš ne radi na rješavanju problema. Mi ćemo u narednih šest mjeseci već znati ko je i šta je alternativa ovima na vlasti. Već nekoliko njih se sada može uočiti, ali je potrebno još vremena da se nezadovoljstvo s ulice pretoči u politički program.

Ipak, protesti u Mariboru su indikativni. Narod je promijenio gradonačelnika, a opet je nezadovoljan.

– Da. Ljudi su nezadovoljni i tačka. Gradonačelnik je promijenjen, ali je ostala ista gradska vlada i ona radi protiv njega. Ljudi traže ozbiljne, a ne kozmetičke promjene i oni se neće smiriti dok pravih promjena ne bude.

Koliko su ove demonstracije ozbiljne i koliko imaju refleksiju i na EU i na Balkan?

– Ako ovakvih demonstracija nema na Balkanu, onda vi niste u evropskom toku! A ovo što mi imamo refleksija je dešavanja u Evropi. U Evropi sada ljudi idu na ulice i protestiraju. I ne govorim samo tu o Grčkoj, već i o brojnim drugim državama.

Pogledajte Italiju – tamo je jedan komičar osvojio trećinu glasova! On kritizira sve redom i sada tjera komuniste i Berluskonija (Berlusconi) u savezništvo. U Grčkoj su ustali svi neoliberali i neokonzervativci kako Siriza ne bi pobijedila.

Svuda vidimo apsolutno nepovjerenje u klasu koja je posljednjih 20 godina vodila državu. Čak i u Njemačkoj se javljaju s pitanjima kuda sve ovo ide, kakva je ovo EU i kakva nam treba, čemu vodi „kinezizacija“ tržišta. Dakle, ako se na Balkanu ne misli na isti način, onda niste dio evropskog toka.

Iz bosanskog ugla gledano, EU sve više liči na BiH. Problemi se množe, rješenja nema i sve se opasno ljulja i „tukne“ na raspad.

– Mislim da je EU napravila stratešku grešku kada je odlučila da su njen centar banke i finansije, a ne međunarodna politika. Time je odbila da prihvati Tursku. Počela je ulaziti u ozbiljne probleme. A EU je odbijanjem Turske priznala da je slabija od te zemlje. Evropljani nisu shvatili, a bojim se da ni sad ne shvataju šta znači izlazak zastave EU na granice Irana, Sirije i Iraka.

Šta znači ta činjenica? Ove tri zemlje izvor su nestabilnosti svijeta…

– Pitao sam svojevremeno istaknute političare zemalja koje su se prije desetak godina pridružile EU šta ste novo donijeli Uniji. Niko mi nije znao jasno odgovoriti. Iz toga sam zaključio da su i oni, kao i mi, požurili kao guske u maglu. Onda sam pitao ove što žele u EU. Ista zbunjenost. Osim u slučaju Turske.

Razgovarao sam s ministrom vanjskih poslova te zemlje Ahmetom Davutoluom (Davutoglu). I on mi je kazao: „S Turskom EU dobiva da je na globalnoj političkoj sceni akter – subjekat, a ne objekt“.

EU s Turskom, dakle, dobiva bitno novu i vrlo jaku ulogu. A EU ih ne želi jer ih se boji. I sada stagniramo i bavimo se sami sobom.

Liči li EU na BiH?

– Mislim da ne! U Evropi još postoje nacionalni muzeji koji rade. Kod vas je muzej u Sarajevu zatvoren. To se, možda, nekima čini nevažnim – ništa se nije desilo što muzej ne radi. Ali su posljedice dugoročno velike. U Evropi se rješavaju problemi. Ne izgleda mi da je to održivo. EU sada rješava banke i vjeruje se da time rješava sve probleme. A to je velika zabluda.

Rekoste da Ljubljana sada (paćenički) gleda prema Briselu tražeći odgovore. Je li to opasna zabluda?

– Slovenci nisu baš pragmatični. Plaše se pomoći Brisela jer time priznaju da su propali. Više smatraju da trebaju sami riješiti, a to je glupo. Slovenija je izdvojila nekih 150 miliona eura za Grčku, a nas stid priznati neuspjeh.

Onda, pitanje je da li je to što nude EU, MMF, Svjetska banka zaista pomoć. Ja to ne znam, ali je skepticizam izražen.

Ljude ne zanima geopolitika. Zanima ih stanje školstva, zdravstva…, mi se sada propitujemo o svemu i mozgamo kako izaći iz ovoga i kako dalje.

Kako iz takve EU perspektive izgleda Balkan?

– Meni je to sve isto. Balkan vjeruje da je nešto posebno, nešto drugačije, pa samim tim i nešto vrijedno. Od Slovačke do Kirgistana, uključivši i Sloveniju, dakle sve postkomunističke zemlje, sve je to isti folklor. Svi mi imamo problem da je propao jedan sistem i prešli smo u drugi. Imali smo dirigiranu ekonomiju, a onda smo prešli u kapitalizam i kao društvo smo istinski osiromašili. Niko nije razmišljao kako iz krize komunizma ući u nekrizni kapitalizam. Mislim da smo malo kasno odlučili srušiti komunizam. Da smo to uradili u 70-im godinama prošlog stoljeća, to bi i ličilo na nešto drugo i imali bismo puno manje problema.

Muzeji iz BiH

Balkan će u decenijama pred nama, čini se, opterećivati odnosi Albanaca sa susjedima i odnosi Srba sa susjedima.

– Srbi su dobili rat u BiH, a izgubili rat na Kosovu. Naravno, ljudima će teško pasti ova konstatacija kada je BiH u pitanju, ali i Dejton je definirao teritorijalnu pobjedu Srba u BiH. A ovi ratovi koje smo imali vodili su se za teritorij. Dakle, Srbi su u BiH dobili neki vid države i sve dok to ljudima u vašoj zemlji nije jasno, imate problem.

A isti problem imaju i Srbi koji nikako ne prihvataju da su izgubili rat na Kosovu. Ako bi oni htjeli vratiti Kosovo, po svim pravilima, uključivši i pravila Afričke unije, oni bi morali ići u rat. I opet bi izgubili!

Sad je tako, granice su manje-više markirane i ne znam koliko će generacija trebati da ljudi shvate realnost. Propagandom se rezultati rata ne mogu izmijeniti. Jedini napredak je da mi govorimo sada o političkim problemima, a samo se dalje razvijaju asimetrična društva koja čak ni ne kontaktiraju među sobom. Kosovo se razvija u pravcu koji nema nikakve veze sa Srbijom.

Evropu ovo što se na Balkanu dešava ne ugrožava. Jedino su ugroženi stanovnici Balkana. Ona se nikada ovim podnebljem nije ozbiljno bavila. Čak ni kada je bombardirala Balkan. Ako ovo podneblje postoji kao jeftina radna snaga – onda će se osigurati kakva-takva stabilnost.

Ono što mene brine je opća kriminalizacija društva. Cijeli Balkan je obolio od toga. Društvo je kriminalizirano, kao i politika i ekonomija. I to važi za sve nas – od Slovenije, preko BiH, do Bugarske. I svi mi o tome baš nešto i ne pričamo.

Šta znači Vaša tvrdnja o faktičkom stanju u BiH?

– Vidim da BiH kao jedinstveni teritorij postoji samo na mapama. Kao kultura i društvo i narod koji ima centar u Sarajevu neće nestati. Nikada! Dakle, BiH se neće raspasti. Ali je fakat da BiH na izložbu nacionalnih muzeja u Ljubljani predstavlja muzej iz Banje Luke, jer sarajevski muzej ne radi.

Hoće li Hrvatska ulaskom u EU proći bolje ili lošije od Slovenije? I hoće li BiH trajno ostati izvan EU?

– Hrvatska će dobro proći u EU ako shvati šta će tamo dati, a ne šta će uzeti, kako će doprinijeti razvitku evropske ideje. EU smo uzimali kao dato – kao da je EU kuća. A nije. EU je prilično fluidna i oni koji dolaze s pitanjem – šta dobivamo – loše prolaze.
Zato i za BiH treba biti pitanje ne šta dobivamo, nego šta mi u EU radimo, kako doprinosimo Uniji, njenoj ideji, snazi… Ovo, sigurno, mnogima sada izgleda smiješno. Ma zvuči vam glupo, ali je to suštinsko pitanje. Oni koji se pitaju čime doprinose EU su faktori EU. Oni koji gledaju šta dobivaju su težaci i ništa više. A niko ne želi biti težak.

U BiH sam shvatio da su priče o pobjedi dobra nad zlom samo bajke

– Rat u BiH me je formirao. Prije toga nisam imao pojma šta su realni parametri funkcioniranja svijeta. U BiH sam razumio šta je država i da ti ona treba. Kad je nemaš, onda od Vrela Bune do Tuzle imaš 40 kontrolnih tačaka i na svakoj te mogu ubiti.
Shvatio sam da postoji dobro i zlo i da je moje mjesto uz dobro! Shvatio sam i da dječije priče o pobjedi dobra nad zlom jesu samo bajke. Gledao sam kako zlo pobjeđuje, kako je BiH sama i osuđena na predaju, kako nema nikog ko joj pomaže. UN je priznao BiH i odmah prekršio svoju Povelju uskrativši joj pravo na odbranu. A u Povelji jasno stoji da svaka zemlja ima pravo da se brani i da joj to niko ne može uskratiti. UN je to Bosni uskratio! Ono što me raduje je da se Bošnjaci i Bosanci nisu predali! Sve je upućivalo na to da je predaja jedina opcija. Ali oni nisu pristali na to. Srbi su imali Srbiju, Hrvati Hrvatsku, Bošnjaci nikog i – nisu se predali. To šalje moćnu poruku generacijama – kaže naš sagovornik.

Godišnjica ubistva Štandekera

– Ovih dana navršava se 21 godina otkako je u Sarajevu poginuo moj prijatelj i kolega Ivo Štandeker. Ubijen je srpskom granatom na Dobrinji. Do tog dana mislio sam da smo mi besmrtni. Onda sam spoznao surovu realnost. Ubijen je Ivo, a ubijen je i Alojz Krivograd Futi (Futy) u Foči – prisjetio se Hladnik Milharčič. Sead Numanović (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku