hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić : Slučaj “Orašje ” nas podsjeća na saradnju Bobana i Karadžića

Enes Ratkušić : Slučaj “Orašje ” nas podsjeća na saradnju Bobana i Karadžića

17 Novembra
05:06 2016

Enesrat41U birtiji je sve moguće. Gosta napadne čovjek iza susjednog stola, a onda napadnuti, da bi se osvetio, krene tući drugog gosta koji s tučnjavom nema nikakve veze. Na to otprilike najviše liči cijela priča oko hapšenja nekadašnjih pripadnika HVO-a osumnjičenih za zločine počinjene nad Srbima u Orašju.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Banja Luka je pokrenula cijeli proces, a predsjednik HDZ-a Dragan Čović potrudio se odmah da oštricu hrvatskih reakcija, posebno onih iz Hrvatske, usmjeri prema Sarajevu, najavljujući razne vrste blokada zbog navodne ugroženosti, odnosno nejednakopravnosti Hrvata u BiH.

Na tu je matricu navukao i samog premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića, pa se po hrvatskim medijima počelo kalkulirati s odmazdom u vidu hapšenja oficira Armije RBiH?! Istina, Plenković brine svoju brigu koja se odnosi na zapovjednu odgovornost ili, još direktnije, umiješanost Hrvatske u rat u BiH, što je na koncu jasno potvrdio i uhapšeni Đuro Matuzović izjavljujući da je zapovijesti dobijao iz Zagreba.

Reagiranja zvuče apsurdno, ali i aspurdi imaju svoju logiku. Više je nego jasno šta je u cijelom slučaju najveći problem. Matuzović bi u sklopu vlastite odbrane mogao izgovoriti imena iz aktualne hrvatske politike. S druge strane, Matuzović nije usamljen u iznošenju tvrdnji da je Hrvatska vojska u Orašju bila nadređena HVO-u.

To je na koncu bez dvoumljenja potvrdio i nekadašnji general Hrvatske vojske Petar Stipetić, držeći potpuno normalnim da istražni organi obave svoj posao i utvrde odgovornost svih u zapovjednom lancu, insistirajući na istrazi kako ni jedan zločin ne bi ostao nerasvijetljen. Zvuči nevjerovatno, ali istina je da se u ovom slučaju ratnici, neposredni sudionici ratnih zbivanja, zalažu za istragu i pravdu dok bi oni koji su se držali podalje od svake pucnjave i rizika takve vrste pravdu najradije zaobišli.

Bosanskohercegovački kontekst priče posebno je zanimljiv. U cijelom slučaju vezanom za hapšenje deseterice pripadnika HVO-a u Orašju general Đuro Matuzović i ostali za Dragana Čovića najmanje su bitan dio cijele priče. Predsjednika HDZ-a zanima samo jedno – da mu kojim slučajem neko, bez obzira na razlog, ne pokvari saradnju s Dodikom, preočito motiviranu razgradnjom BiH.

Za očuvanje spomenute koalicije, koja sve više, pogotovo u domenu rješenja u zemlji, podsjeća na pomalo zaboravljenu saradnju između Mate Bobana i Radovana Karadžića, zainteresirana su obojica. Jedino takva vrsta saradnje BiH može držati u poziciji svojevrsnog taoca, u kojoj se svaki prosperitet u ime “viših ciljeva” po svaku cijenu ima onemogućiti.

Koliko je cijela stvar kad je politika u pitanju uvezana na način da se na problem ukazuje tamo gdje ga nema, pokazuje upravo odsustvo uobičajene galame prvog čovjeka RS-a Milorada Dodika. U ovom se slučaju on, što je za bolje poznavaoce političkih prilika bilo za očekivati, nije ni očitovao. Iz potrebe da s Čovićem zajednički djeluje na nametanju rješenja i kontinuiranih ucjenjivanja, tu je “sitnicu” prebacio na premijerku RS‑a Željku Cvijanović.

Da kojim slučajem Srbi u manjem bh. entitetu ne bi kojim slučajem stekli utisak da njihove vlasti nije briga za njihove sunarodnike nad kojima su počinjeni zločini, Dodik je za taj segment priče zadužio revnosnu premijerku Željku Cvijanović, koja je bila više nego rezolutna.

Nazivajući reagiranja iz Hrvatske apsurdnim, pogotovo informacije da će kao članica Evropske unije o svemu obavijestiti Bruxelles i NATO, jasno je poručila da oni koji su počinili zločine moraju i odgovarati, te da bi Hrvatska kao članica EU trebala biti uzor, a ne protivnik takvih zahtjeva. Rezolutno, nema šta, kada bi takav odnos spram zločina bio nepromjenjiva konstanta političkog stava koji bi bio preovladavajući. No, nažalost, nije tako.

Najveći problem, dakle, predstavlja upravo definitivno prisutni nesklad između političkih proklamacija i stvarnog tretmana zločina kao prakse. Uistinu zastrašujuće zvuči ta politička galama o riješenosti da se krene u Evropu i da se istovremeno presuđenim zločincima dodjeljuju najveća odlikovanja ili se mitingaški dočekuju nakon povratka iz Haga.

Odavanje priznanja i počasti, bez obzira da li je riječ o Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić ili Dariju Kordiću, za koje ne možemo reći da su nevini dok im se krivica ne dokaže, više nego jasno pokazuje da se zločin, u aktualnim politikama koje vode pojedinci na najodgovornijim funkcijama u zemlji, još uvijek tretira kao normalan i legitiman oblik političke i vojne prakse. I to, što je posebno zabrinjavajuće, uz istovremene pokliče u slavu Evrope i evropskih vrijednosti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku