Enes Ratkušić : Šarolikost Sarajeva zbunjuje ih i remeti im planove
Sarajevo se nerijetko kvalificira u terminima koji ne oslikavaju njegovu stvarnost. “Napadna islamizacija” u kontekstu takvih kritika posebno dominira, ali, sagledavajući argumentaciju koja se nudi, nije teško skontati da je riječ o klasičnim banalizacijama koje sa životom ovog grada nemaju gotovo ništa zajedničko.
Piše : Enes Ratkušić (Stav)
Nije teško uočiti da je, kako ranije tako i dan danas, raznolikost ono što predstavlja najupadljiviju crtu njegovog društvenog života. U medijskom prostoru, međutim, sve se da izmijeniti ako kojim slučajem u Sarajevo bahne Edo Maajka i nabasa na ugostiteljski objekt u kojem se ne toči pivo. Za mnoge je to dovoljno da izvuku dubokoumne zaključke o islamizaciji grada. Ako se još kakva važna faca uzgredno požali da je u BBI centru ostao uskraćen za svinjski odrezak, nastaje cijeli problem.
Neupućeni u stvarnost glavnog grada, njegov javni i društveni život, mogli bi, na osnovu takvih i sličnih prigovora, pomisliti, bolje rečeno složiti se s Miloradom Dodikom, da je Sarajevo Teheran. Ali, kad pogledate crnu hroniku grada, onda se policijski izvještaji, koji u pravilu počinju s opisom grupe mladića koji su u alkoholiziranom stanju napadali, uništavali, lomili, pljačkali itd., nikako ne uklapaju u takva pozicioniranja Sarajeva. Preostaje dokazivati da se izgrednici opijaju u drugim sredinama, pa se spuštaju u taj islamizirani milje da bi pravili delikte različitih vrsta, u što bi malo ko povjerovao.
U takvom slučaju razbojništva i vandalizmi mogli bi doći kao kakva spasonosna vrlina “pravovjernih” građana odanih modernim vrijednostima, dokaz koji demantira navedene teze o Sarajevu. Za bezumne i podanički isprepadane, dakako. Ne treba, valjda, Sarajlije primorati da se opijaju kako bi Milorad Dodik mogao razmišljati o korekciji stavova, kako bi na koncu dokazali da su za univerzalne vrijednosti, reformske agende… Zar to, konačno, ne bi bilo nasilno nametanje nove unifikacije koja bi podrazumijevala ubijanje čak i samog prava da se misli, živi i djeluje prema tradicionalnim obrascima stoljećima prisutnim u gradu i zemlji među kojima su islamski bili i ostali dominantni.
U cijeloj priči, što je najindikativnije, za racionalna objašnjenja ostavlja se najmanje prostora. Restoran, kafanu, aščinicu baš niko ne otvara da bi loše poslovao ili u njima afirmirao kakve vrijednosti. Ko se nije odrekao pameti dobro zna da iza takvih nauma postoji samo motiv zarade. Baš je zato čak i hipotetički teško zamisliti kakvog gazdu restorana ili aščinice koji bi za račun svinjskog odreska ili piva uhvatio pet mušterija, a izgubio njih na stotine ili hiljade. Takve priče lišene su ne samo kulturološke podloge nego i elementarnih načela marketinga. Smislene su koliko i naumi otvaranje mesnice u Tokiju, u kojoj bi se ljudima koji jedu isključivo ribu nudila bravetina i teletina ili, još ilustrativnije, koliko služenje svinjskih odrezaka u restoranu u Tel Avivu.
Svako ko išta zna o filozofiji poslovanja vodi, naravno, računa o mušterijama, a ne o ideološkim modelima, koje je oduvijek samo nasilnim putem bilo moguće instalirati. Jer, ne zaboravimo, čaršije u kojima je dominantno živjelo stanovništvo oslonjeno na islamsku tradiciju sa sličnim problemima suočavale su se i ranije. Ali, i rješavale to u duhu tradicionalnih modela življenja! Jedan stolački primjer ilustrativno o tome govori.
Šezdesetih godina u ovom gradiću čak je i Općinski komitet SK zasjedao zbog problema lošeg rada Zadružne mesnice. Ko zna koliko bi te besmislene rasprave potrajale da im bukvicu nije očitao mesar Boško Raguž, bez uvijanja im podastirući razloge lošeg poslovanja koje su i sami znali, ali ih zbog odanosti partiji i tadašnjim univerzalnim vrijednostima nisu javno izgovarali. “Većina mojih mušterija su muslimani”, rekao im je Boško, “i sve dok iz mesnice ne uklonimo svinjetinu, oni će kupovati kod drugih”, bilo je njegovo lakonsko i otvoreno pojašnjenje cijelog slučaja. Kako je Raguž, na svu sreću, bio katolik i zbog takve izjave nije mogao podlijegati partijskoj odgovornosti, jednoglasno je donesena odluka da se njegov savjet posluša, nakon čega je mesnica proradila punim kapacitetom.
Istina, postojali su i još uvijek postoje protagonisti teze o islamizaciji – za koju se obično kao neku vrstu dodatne argumentacije kače pojedini kritičari – i njenom etabliranju u politici, vojsci, raznim institucijama… No, rijetko se ko nađe da takvu vrstu zahtjeva promatra kao reakciju, ponekad i nužno pribježište, ispred mnogo nasilnijih modela koji su isključivali fizičko postojanje Bošnjaka i Bosne.
Za aktualna zagovaranja takve vrste snoviđenja, dakako, nema nikakvog povijesno-političkog uporišta, ali ne treba zaboraviti da se praktički niti jedna ideologija danas, ma kakvim demokratskim plaštom bila zaogrnuta, ne aklimatizira niti je suštinski lišena nasilnih metoda. Pogotovo onih koje bi islamsku praksu reducirale i u Islamskoj zajednici. Na koncu, zar traženje da se Sarajevo kao grad treba dokazivati na intenzivnijem točenju alkohola i korekcijama restoranskih menija nije svojevrsno nasilje?! Jeste, i to mnogo veće nego što se obično misli. Ali, sarajevska šarolikost ih stalno i iznova zbunjuje uskraćujući im zadovoljstvo da svijetu ovaj grad predstave onakvim kakav on nije
Komentari