Kliker.info

Poznato je da se vladajuće politike, ne samo u BiH nego i bezmalo u cijelom svijetu, počesto održavaju po recepturi zastrašivanja građana. Kada su građani lišeni alternativnih rješenja, jedinu garanciju da će zlo biti zaobiđeno opet nalaze u predstavnicima vlasti.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Krajnje je nerazborito, međutim, baš svako upozorenje na ružne implikacije određenih političkih odluka tretirati i etiketirati kao “dogovoreno zastrašivanje” s ciljem očuvanja vlasti, što je omiljena krilatica značajnog broja sudionika javnog dijaloga. Medijska promocija takvih uvjerenja koji isključuju sva druga stajališta jednako mogu biti pogibeljna, s obzirom da ista nerijetko ignoriraju snagu argumentacije držeći je manje vrijednom od prava na mišljenje.

Nadolazak vremena, u kojem podarena demokratska sloboda i najplašljivijeg zeca ima uvjeriti da je vuk, svaku budalu da je oličenje pameti, uočio je još Bertrand Russell, glasoviti engleski filozof, matematičar i politički aktivist u humanističkoj misiji. Na svoj se način, u formi vica, osvrnuo na demokratiju njegovog vremena, još više na model manipulacije masama čije je primicanje osjećao. Ispričao je na jednom predavanju kako je neki čovjek stajao pored puta i prolaznicima dobacivao, glasno im govoreći da su ludi. Kad je ovima dojadilo, okupe se odlučni da mu u lice skrešu ono što o njemu misle te mu otvoreno predoče da je on lud, a ne oni. Njegov odgovor bio je da su svakako u pravu, ali samo zbog toga jer su ga nadglasali.

Jedan važan “detalj” u cijeloj priči treba posebno apostrofirati. Naime, i takvu atmosferu, u kojoj se odigravaju društveni procesi, svakako i njihovo javno razumijevanje, također kreiraju dobro pokriveni politički centri koji žele prigrabiti ekskluzivni utjecaj na politička zbivanja, vlast i moć. Takvi se centri dobrano potrude da sve što se ne uklapa u njihovu logiku ima da se marginalizira i nipodaštava. Problem je, međutim, u činjenici što u takve vrste stupica najčešće upadaju predstavnici tzv. “društvene kreme”, istaknuti pojedinci iz akademskih, kulturnih i umjetničkih krugova. Ništa novo jer ne treba zaboraviti da je u bivšim jugoslavenskim transformacijama upravo “društvena krema” bila kreator najmonstruoznijih kremiranja, od Vukovara do Srebrenice.

Van je svake sumnje da je uoči početka agresije na Republiku BiH njen prvi predsjednik Alija Izetbegović bio više nego uvjeren da je rat neizbježan. Inače, Patriotsku ligu koja je bila osnovom odbrambenog fronta ne bi ni osnivao. Kao mudar čovjek, odlučio se javno poricati takvu mogućnost, iako potpuno svjestan da će na njegovoj izjavi mnogi kasnije oštriti zube spočitavajući mu da narod nije obavijestio o onome šta mu se sprema. Izetbegović se, međutim, sagledamo li racionalno njegovu poziciju, bezrazložno nije odlučio za varijantu za koju se odlučio. A objektivno govoreći, većina izmanipuliranog građanstva takvu vrstu informacije nisu bili u stanju primiti. Više je nego priglupa i sama pomisao da bi mase, koje čak ni granate koje su padale po Sarajevu nisu uvjerile da je počeo rat niti su ih sprječavale da nastave s antiratnim protestima, mogle ozbiljno progutati najavu vojne agresije.

Izetbegović je, međutim, uvažavao još jednu činjenicu. On je u potpunosti bio načisto da bi u suprotnom u jednoj takvoj situaciji pokvario već uveliko spremane odbrambene planove, a sebe izložio javnom linču koji bi, sagledavajući tadašnje odnose snaga, zasigurno prešao retoričke pragove. Izjavom kojom bi nagovijestio rat mogao je izazvati samo bijes mase koja bi zapravo odradila ono što već transformiranoj JNA nije uspjelo 2. maja 1992. godine, kada su tenkovima i pješadijom krenuli prema zgradi Predsjedništva, s jasnim namjerama da okončaju brzi pad BiH koji je velikosrpski plan podrazumijevao.

Model “razumijevanja” društvenih prilika oličen u stajalištu tzv. “identične krivice”, koji se nakon rata ponovo udomaćio u pojedinim krugovima predstavnika “sedme sile”, ali i među osobama koji se po različitim uspjesima izdvajaju u javnom prostoru i čija se riječ sluša i uvažava, danas se “sračunato” apostrofira kao najprihvatljiviji. Na toj se matrici lakonski mogu pojasniti sva zbivanja u proteklih dvadesetak i kusur godina. Dakle, narodne se vođe posvađale, zaratili i tako se ginulo nekoliko godina, a onda se na istoj recepturi dogovornog zastrašivanja održavaju na vlasti. Prijemčiv model, ali šta ćemo s Memorandumom SANU, vojnim planom RAM i sijaset drugih planova koji samo zahvaljujući riješenosti patriota ove zemlje nisu realizirani.

Na spomenutoj matrici dogovornog zastrašivanje vježba MUP Srbije i Republike Srpske imala bi se shvatiti kao zajednički projekt SDA i SNSD u cilju animiranja glasača uoči predstojećih izbora. Zvuči suludo, ali u sveopćoj larmi opservacija koje se svode na to “da procesi u BiH ne vode na dobro” i takve sulude varijante nije za isključiti. Naravno, moguće je da će neki građani takvu vrstu tumačenja događaja u našoj zemlji objeručke prihvatiti. A i zašto ne bi kada ne misli svojom glavom nego je navikla prisvajati “mudrosti” brižljivo istesanih i dobro situiranih “umnih glava”, društvene kreme koja po medijima kremira našu pamet. Onih koji nas po jednoj te istoj matrici desetljećima žele onesposobiti, da bi nas potom neko lahko uništio. Nisu to uspjeli ‘92. godine, kada su izgledi na strani Bošnjaka bili više nego obeshrabrujući, zašto bi to uspjeli u bilo kojem drugom vremenu?!