Kliker.info

Jedan čovjek, koji još hoda ovom zemljom i dugo ti mu je ako Bog da hodati, sa svega nekoliko riječi opisa i razotkri svu “mudrost” novih Levijatana. Kao niko prije ni poslije njega tako upečatljivo ne okvalificira logiku primirja koja su nebrojeno puta potpisivana tokom proteklog rata. O toj logici, koju Abdulah Sidran izloži u pjesmi Primirje, valjalo bi dublje promisliti, danas više nego onda, kad potekoše stihovi, pogotovo u svijetlu najnovije inicijative o referendumu, kojim Milorad Dodik, istina radi sebe a ne radi Srba, hoće ustoličiti “Deveti januar”.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Bojati se da je Avdina pjesma više od poetskog doživljaja:

– Je li potpisano?

– Jeste, jaštaradi.

– A krši li se?

– Krši, jaštaradi.

– Pa šta ćemo onda?

– Potpisat ćemo opet, ako Bog da.

– Pa da ga kršimo?

– Nego šta nego da ga kršimo!

– Pa dokle tako, jebo ga ti?

– Dok ga ne skršimo, jeb'o te on.

Čak bi i brižljivi statističari teško iz prve mogli predočiti koliko je primirja potpisano tokom proteklog rata na prostoru bivše Jugoslavije, pogotovo u Bosni. Dayton se, istina, pokazao nešto drugačijom vrstom primirja, zadobijajući oreol definitivnog prestanka ubijanja i, nažalost, ništa više. Ipak, sagledamo li tok postdaytonskih zbivanja, ni spomenuta se kvalifikacija bezrezervno ne može prihvatiti. Zvuči preslobodno da njegove garancije treba uzimati s rezervom, ali činjenica jeste da je taj sporazum, pored prekida vatre, osigurao legalizaciju odnosno nastavak agresije političkim sredstvima. Na koncu, u okolnostima pune afirmacije nasilja kao jedine političke svetinje u domenu arbitriranja u međunarodnim odnosima, može li biti pouzdan garant mira?

Podsjećanja radi, Radovan Karadžić za referendum Srba odlučio se nezadovoljan referendumskom odlukom građana BiH da žive u samostalnoj i nedjeljivoj BiH. Tim se činom on suprotstavio ne samo volji demokratske većine nego je osigurao podršku istočnog susjeda kako prijetnja da će jedan narod nestati ne bi ostala samo na riječima. Njegov referendum ozvaničio je nasrtaj na zemlju čija je zastava podignuta na East Riveru, a za epilog je imao grozomorno prolijevanje krvi i užasavajuće zločine koji su svoj najbezobzirniji izraz dobili u srebreničkom genocidu i spremnosti da se u tom pogledu nadmaše i Hitlerova zlodjela. Deveti januar u aktuelnom povijesno-političkom kontekstu baš zato nije samo antidaytonski čin, nije samo puko ignoriranje odluke više sudske instance od strane niže, nego je prije svega nastojanje da se jedna politika amnestira od svakog oblika odgovornosti, na koncu obesnaži i obesmisli i sama presuda Karadžiću kao glavnom podstrekaču i vinovniku zločina počinjenih u BiH.

Naum Milorada Dodika, koji je više nego očigledno uzurpirao sve poluge vlasti u polovini zemlje, upravo zato treba doživljavati kao otvorenu prijetnju miru i razmatrati u kontekstu vraćanja filma na 1992. godinu, o čemu sve otvorenije govore ne samo pojedini predstavnici vlasti nego i međunarodni analitičari i zvaničnici. Država BiH, treba bez ustezanja biti otvoren, za sada je nemoćna, lišena instrumenata da ga zaustavi. Međunarodna zajednica, naravno, kao glavni garant sporazuma, nije. Kao kreatori, ali i najodgovorniji garanti Daytonskog sporazuma, morali bi znati da je isti ozvaničenjem odluke niže ustavne instance definitivno srušen; da prisustvujemo činu državnog udara. Od njih će zavisiti hoće li on opstati kao garant stabilnosti ili će zadobiti status najdugotrajnijeg primirja. Iskustva nalažu oprez jer smo sličnu situaciju već imali uoči proteklog rata kada su jedni uzvikivali: “I poslije Tita – Tito”; drugi opet: “Poslije Tita – Titanik”, pa se slutnje drugih obistiniše. Bojati se ukrcavanja na “Daytanik”. Bio bi to zasigurno puno tragičniji brodolom.