Kliker.info

U nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom Sukob devijacija, pored niza drugih, tematizirao sam i fenomen antifašizma, s obzirom na to da je isti predmet sve izrazitijih nesporazuma u javnosti, uz upozorenje da će tako ostati sve do njegove istinske znanstveno-teorijske valorizacije.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Revizija se iz više razloga doima neophodnim zahvatom, prije svega u kontekstu njegovog oslobađanja ideoloških okova u kojima decenijama egzistira.

Protekla sedmica, kada je i u našoj zemlji obilježen Dan pobjede nad fašizmom, najviše je zato bila u znaku “već viđenog” kroz raznolika “viđenja” koja prate obavezujuća neslaganja pa i dijametralno suprotna stajališta. Istinu govoreći, rijetko ko ne uočava taj nesklad, ali se malo ko bavi suštinskim pitanjem uzroka zbog kojih je javni dijalog opterećen isključivostima.

Demokratizacija društva dovela nas je u poziciju da četnici, ustaše i slične falange koje su tokom Drugog svjetskog rata krstarile zemljom ostavljajući za sobom leševe, zgarišta i pustoš, danas ravnopravno konkuriraju da nacionalističke projekte predstavljaju kao antifašizam, optužujući drugu stranu za nasilje i teror.

Gdje je problem i dokle će ravnopravno pored partizana na antifašizam pravo polagati ustaše i ravnogorci? Odgovor na ovako formulirano pitanje više je nego jednostavan!

Sve do trenutka kada se komunisti prestanu šepuriti kao jedini i isključivi baštinici antifašizma, kad ga prestanu svojatati kao ekskluzivnu vrijednost, i na bazi takve uzurpacije arbitrirati ko je a ko nije antifašista. Takav odnos spram jedne povijesne vrijednosti fašiste suštinski održava u životu i na nesreću dodatno ohrabruje trendove koji se, globalno gledajući, manifestiraju u politikama prenapadno sličnim Hitlerovoj.

S druge strane, činjenica neumoljivo svjedoče da je takva uzurpacija, također, bila nasilnog karaktera. Povijesna je istina da su nacisti s armadom najveće komunističke sile, Staljinovog SSSR-a, otpočeli Drugi svjetski rat napadom na Poljsku, gdje su pripadnici Crvene armije pokoljem u Katinskoj šumi prednjačili u zvjerstvima.

Istina je, također, ma kako ona smetala, da su jugoslavenski komunisti, dosljedno poštujući koalicioni dogovor Hitlera i Staljina ozvaničen sporazumom Ribbentrop-Molotov, “spavali” od 6. aprila 1941. do 22. juna 1941. godine, sve dok spomenuti dogovor nacisti nisu iznevjerili pokretanjem plana Barbarosa, odnosno napadom na SSSR. Tek kad je “Majka Rusija” napadnuta, partijsko rukovodstvo našlo je razloga da zakaže sastanak i pozove na ustanak.

Takvih činjenica, pogotovo iz perioda definitivnog obračuna s nacistima u kojem je dominiralo revanšističko nasilje oličeno u rušilaštvu, masovnim egzekucijama, silovanjima itd., moglo bi se nabrajati napretek. Suštinski gledano, Katinska šuma, na desetine hiljada silovanih Njemica kao doprinos oslobodilačkoj borbi, Bleiburg, atomske bombe i slična bombardiranja, u dobroj su mjeri minimizirali Hitlerova zlodjela.

Spomenuto, s druge strane, više nego ilustrativno svjedoči da je takva vrsta ideološke uzurpacije, šta god i kako god da mislili i promišljali navedene konfrontacije, danas samo hrani i ohrabruje najretrogradnije snage, pogotovo na politički trusnim područjima kakva su BiH, Srbija i Hrvatska.

Mensur Seferović, jedan od najplodnijih pisaca o NOR-u u Jugoslaviji, na najbolji način detektirao je cijeli problem s kojim se i danas suočavamo, naglašavajući da je Brozova najveća greška napuštanje klauzula sporazuma sa Šubašićem, koji je podrazumijevao široki antifašistički front, saradnju svih snaga zainteresiranih za definitivni obračun s fašizmom.

“Ali ne bi ta saradnja zadugo”, naglašava Seferović u knjizi Krst i polumjesec u Božurevom dolu, “jer već prvih mjeseci prve poratne godine, 1945., komunisti su napustili i udaljili svoje ratne saveznike, makar koliko da ih je bilo, suzili su taj široki front antifašista i usmjerili se ka osvajanju vlasti samo za jednu partiju.

Nije se nastavilo širenje demokratskog dograđivanja nove države, jer je bila predviđena samo za privilegovan jednopartijski sistem vrijednosti.” Drugim riječima, da ne bi bilo zabune, antifašistički status stjecao se činom učlanjenja u partiju, dok su svi drugi, bez obzira na doprinos u borbi protiv fašizma, marginalizirani kao politički, kulturni i svaki drugi faktor, što je u osnovi produciralo problem i pothranjivalo animozitete.

Ne pokaže li se spremnost da se antifašizam, kao i u ovom povijesnom trenutku prijeko potreban motivacioni osjećaj, osnova za istinski angažman na svakom polju, deideologizira i oslobodi “sumnjivih privatizacija”, ništa posebno ne treba očekivati na planu humanizacije društva. Ništa osim što će takvim odnosom i dalje podgrijavati “povijesna prava” onih koji su klanjima izražavali domoljublje i otadžbinske osjećaje.