Kliker.info

Sa stanovišta odgovornosti holandskih vojnika, koji su u Srebrenici kao „zaštićenoj zoni“ imali jasno precizirane obaveze, jeste logičan. No, sa stanovišta mogućih implikacija vezanih za ulogu UN-a u budućim mirovnim misijama, on jeste „presedan u međunarodnom pravu“, kako ga je okvalificirao jedan od podnosilaca građanske parnice, Hasan Nuhanović, kako ga, na koncu, tretiraju i utjecajniji svjetski mediji.Uprkos činjenici da je ovakva presuda „djelomično uspješan kraj bitke koja je trajala 11 godina“, kako je, također, ocijenio Nuhanović, evidentno je da bi se cijeli tok mogućih reperkusija ovakve presude po Srebreničane mogao odvijati u željenom pravcu. Za očekivati je da će i drugi oštećeni po istom receptu tražiti zadovoljenje pravde i da će je, naravno, istjerati, jer nakon ovakve presude bilo kakvo selektiranje pravde ne dolazi u obzir, iz prostog razloga što se mirovna misija nije odnosila na pojedinačnu, nego kolektivnu sigurnost svih u zaštićenoj zoni.

Upornost Srebreničana

Posmatrajući cijeli slučaj iz perspektive sudskih reperkusija, koje su jednog dana neumitno morale uslijediti, jasno je da je upornost podnosilaca građanske parnice odigrala značajnu ulogu u svemu. Ipak, dva detalja su u cijelom slučaju bila daleko presudnija. Prvi se ticao i tiče izborene kvalifikacije o genocidu, koju su ozvaničile najveće političke instance u svijetu, koji je u izvjesnom smislu ohrabrio sudove da na temelju jedne takve proklamacije problematiziraju cijeli slučaj.

Na koncu, sporost istjerivanja pravde nije se, niti se ikada mogao tumačiti unutrašnjim limitirajućim faktorima, nesavršenosti i neusklađenosti pravnih regula i slično. Upravo suprotno, limitirajući faktori su oduvijek bili eksternog karaktera i dolazili su iz politike. Bez obzira na proklamacije o neovisnom djelovanju sudstva, njena uloga je bila i ostala odlučujuća, što je u slučaju Srebrenice više nego očito.

Ni drugi detalj, kad je o tretiranju Srebrenice riječ, ne se bi mogao tretirati manje važnim, s obzirom da i on na vrlo zoran način svjedoči nedosljednost, odnosno prisustvo politike u definiranju aršina pravde. Konačni krah morbidnih političko-mafijaških pokušaja da se uz Bog zna kakve aranžmane i lobiranja sva odgovornost za genocid u Srebrenici prebaci na bosanskohercegovački politički vrh, također, je bitno utjecao na tok navedenog sudskog procesa, koji je u svojoj konačnici polučio rezultat. Argumentacija, ma kako i „nadahnuto“ bila umotana, akterima takve propagande je osiguravala samo blamažu i manje-više prikriveni prezir, kako domaće, tako i svijetske javnosti.
“
Rezimirajući cjelokupan tok svih dosadašnjih kvalifikacija Srebrenice kao najvećeg stratišta nakon Drugog svjetskog rata, kako sudskih tako i političkih, najnovija presuda bi suštinski morala podstaći sve zainteresirane da definitivno, u bitno drugačijem ambijentu, srebreničku priču dovedu do kraja. Pravda mora biti zadovoljena u cjelosti, jer u pitanju je osam hiljada, a ne troje ljudi.

Iz perspektive oštećenih, sudska reperkusija je nezaustavljiv proces. Nuhanovićev primjer će zasigurno mobilizirati Srebreničane da nastave na istjerivanju pravde. Problem je, međutim, hoće li ona u smislu odgovornosti zakačiti sve odgovorne za zločin, genocid koji je jula 1995. počinjen nad bošnjačkim civilima u Srebrenici. Suštinsko pitanje jeste, ko se ovakvom vrstom sudskog epiloga kani zaobići, jer sve upućuje da bi se na Holandiji i njenoj odgovornosti sve moglo i okončati.Istina, isključivanje holandske Vlade iz sistema odgovornosti upućuje da bi presuda mogla potresti i East River. No, one su ipak preslabašne u kontekst presude koja jasno precizira odgovornost države Holandije.

Upravo zato presuda Vrhovnog suda Holandije morala bi otvoriti još jedno izuzetno važno pitanje koje je, također, neophodno okončati. Krivica za sve što se dogodilo u „zaštićenoj zoni“, ni po kakvoj logici, ne bi smjela biti svaljena isključivo na pleća pripadnika holandskog bataljona. Isprepadani vojnici holandskih snaga su, također, žrtve politike koja nije htjela, ili nije bila sposobna odgovoriti preuzetoj preuzetoj obavezi, koju je aprilskom rezolucijom iz 1993. godine Vijeće sigurnosti jasno preciziralo.Kao i Srebreničani i oni su, u to nema bilo kakve sumnje, gledali u nebo, očekujući pomoć koja bi svijet uvjerila da UN nije samo igračka u rukama velikih sila i njihovih interesa, nego institucija koja u kontekstu očuvanja svjetskog mira obavezuje sve njene članice.

Izgubljeni autoritet

Na slučaju Srebrenice mogla bi definitivno pasti jedna od najplemenitijih političkih ideja ovaploćenih u instituciji UN-a, ukoliko se pravosudne institucije „odluče“ za operaciju ograničenog dijeljenja pravde, koja bi se na kraju iscrplila u novčanim obeštećenjima. Bolje rečeno, ukoliko im svijetska politika dodijeli takvu vrstu uloge.Bude li tako, slučaj Srebrenica, s jedne strane, promovirat će samo još jednu žrtvu – holandske vojnike, koji bez adekvatne podrške, objektivno, bez obzira na naše emocionalne doživljaje, lišeni podrške vlastitih mentora, odnosno UN-a, nisu mogli ništa učiniti.

Ukoliko, dakle, djelioci pravde zaobiđu odgovornost svih onih koji su kako Srebreničane tako i pripadnike holandskog bataljona prepustili na milost i nemilost Mladiću i njegovim zločincima, onda u budućnosti možemo očekivati samo „nove presedane“, priliku da sutra u nekoj drugoj zemlji konstatiramo najveći zločin koji se dogodio nakon Srebrenice.Od srebreničkog epiloga će, ma kako prepotentnim zvučalo, zavisiti cijeli koncept dalje globalizacije svijeta koji će, bez obzira na neumitnost daljih demokratizacija u svim segmentima, trebati neku vrstu arbitra, instituciju koja će osiguravati normalitet tom procesu. Hoće li UN imati snage za ovakav zadatak zavisit će i od njegove spremnosti da povrati izgubljeni autoritet, a to je nezamislivo bez adekvatnog priznanja političko-povijesnih promašaja.