Enes Ratkušić : Napad na društvo, a država će leći sama
Piše: Enes Ratkušić (Aljazeera)
Mada u kontinuitetu nismo pošteđeni političkih iznenađenja „posebne vrste“, niz detalja koji se posljednju godinu mogu uočiti u političkom životu zemlje svjedočanstvo su demonizacije, koja nagriza sve segmente društvene konstrukcije.Da su ambicije u pravcu destruiranja BiH kao države sve prisutnije, i da one nisu tek upozorenja političkih subjekata, koji se na taj način predizborno dodvoravaju patriotski orijentiranim glasačima, posljednja zbivanja najbolje govore. Karakter tih zbivanja uvjerljivo svjedoči da upozorenja o udaru na sam opstanak države nisu bezrazložna.Na koncu, sve veći je broj analitičara političkih prilika drži da je na djelu najizrazitija kriza vlasti od završetka rata.
Podmetanje ‘dokaza’
Mada niz događaja iz perspektive motiva njihovog pokretanja od promjena Upravnih odbora lukrativnih firmi, reguliranja njihovih vlasničkih statusa do masovnih JMBG-protesta koji suštinski poslužili kao paravan za lakše provođenje takvih rabota daleko od očiju zbunjene javnosti dva slučaja su, ipak, krajnje zabrinjavajuća i na najbolji način potvrđuju naprijed izrečenu tezu o političkoj krizi. Riječ je o hapšenjima, prvo predsjednika Federacije BiH Živka Budimira, potom i parlamentarca Šemsudina Mehmedovića. U oba slučaja sam čin lišavanja slobode više je podsjećao na otmicu nego li je simbolizirao odlučnost vlasti da se obračuna sa svakom vrstom ponašanja koji izlazi izvan okvira zakona. Posljedice takav zaključak naprosto nameću same po sebi.
Cijela javnost je, da budemo precizniji, imala priliku jasno vidjeti pokušaj podmetanja „dokaza“ predsjedniku Federacije BiH, ali ne i adekvatnu reakciju koja je nakon takvog skandala bila obavezujuća. Svi mediji su mahom izvrtjeli zapis nadzornih kamera iz mostarskog ureda Federalne vlade. Kako se jedan više nego skandalozan postupak, koji se mogao odvijati samo u „političko-policijskoj“ režiji, u ovoj zemlji uopće nije tretirao kao , za režisere i scenariste takvih poslova je to bi znak da sa sličnim aktivnostima mogu nastaviti. Uslijedilo je, naravno, novo hapšenje bolje rečeno otmica Šemsudina Mehmedovića, s obzirom da je član državnog parlamenta priveden bez naloga Tužilaštva.
Reagiranja koja upozoravaju na pogibeljnost klasičnog instaliranja „policijske države“ na mala vrata nisu, međutim, adekvatan odgovor na klasičnu hajdučiju. Ako su se reagirati udostojili samo dvojica lidera jedne stranke, u ovom slučaju SDA, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović, kao i sam Mehmedović koji je „neshvatljivo“ uvjeren da će Zubac završiti u zatvoru, onda je pravo pitanje nisu li ostali za legalizaciju policijske države i demonstraciju sile ili su uvjereni da bi ih takva vrsta političko-policijskog nadzora mogla zaobići?! Kako je moguće da javnost šuti odnosno reagira na način kako reagira, ako već podiže galamu na manje alarmantna zbivanja? A na koji način reagira, više je nego indikativno, jer na najbolji način govori o samom stausu javnog mnijenja u BiH.
Viđenja hapšenja Šemsudina Mehmedovića, potpredsjednika SDA BiH i poslanika u Parlamentu BiH, iz perspektive njegovih sugrađana pokazuje jednu nesvakidašnju polarizaciju ekstremnih referenci, kad je ovaj slučaj u pitanju.Mehmedovićeva sugrađanka (Bošnjakinja), u „sveznajućem nadahnuću“ nije sačekala ni kraj novinarskog pitanja a već je imala spreman odgovor, srdito i prijeteće iznoseći kako ne samo Mehmedovića nego sve „njih“ treba pohapsiti… Za razliku od nje, druga njegova sugrađanka (Srpkinja), bez ustezanja je i vrlo hladno iznijela pohvale za njegov ratni angažman, navodeći kako je cijeli rat provela u Tešnju, i da se uopće nije osjećala drugačije od ostalih zbog svoje nacionalne pripadnosti.
‘Kratki postupak’
Ovako izražene suprotnosti na prvi pogled doimaju se nelogičnim, ali samo za neupućene u filozofiju zbivanja u BiH. Ne samo javnosti nego i od strane političkih faktora. Izostanak energičnijih reagiranja iz političkih krugova znak je samo da se za protekle dvije godine u džepovima našlo previše oraha, koji limitiraju svaki njihov istup. Značajan broj njih, naravno, ne vidi nekog posebnog razloga da protestira, jer se ovakva vrsta nasrtaja na legalitet i legitimitet, kao poluge normalnog funkcioniranja države, uklapa u koncepciju njihovog odnosa prema državi BiH.
S druge strane izvarano građanstvo izgubilo je sam osjećaj šta bi moglo biti pravično a šta ne. Javnost je slomljena i zbunjena. Šta više javno mnijenje doživljava više nego začudne metamorfoze, s obzirom da jedan njegov značajan dio bjanko odobrava svako hapšenje, ne unoseći se u razloge i motive, glasno zagovarajući filozofiju „kratkog postupka“.Gospođa iz TV-priloga, koja bi hapsila sve redom, na žalost predstavlja sliku dominantnog dijela bosanskohercegovačkog javnog mnijenja. Riječ o masi kao klasičnom objektu manipulacije, čije „opravdano“ nezadovoljstvo vrlo lahko može biti stavljeno u funkciju rušenja BiH kao države.
Destrukcija države u pravilu je krajnji cilj, ali zainteresirani za njeno rušenje nikada je ne pozicioniraju kao direktnu metu napada, jer bi to bilo isuviše providno. Nedemokratski režimi u prošlosti lomili su se klasičnim preuzimanjem vlasti, državnim udarom, vojnim pučem, dok se demokratizirana država ruši posredno – destruiranjem društva. Na koncu, ne postoji politika, ma kako bila snažna i ma ko stajao iza njenih projekata, koja može destruirati državu, ukoliko prethodno ne destruira samo društvo. Država se raspada kao posljedica općeg rasula društva odnosno tekovina na kojima je utemeljeno i na kojima funkcionira.Političari koji sad podižu galamu da je država u pitanju morali, bi znati za takvu vrstu posrednog destruiranja države, tj. morali bi znati da se država ruši preko gašenja Zemaljskog muzeja, nedostatka novca za velike sportske manifestacije, egzistencijalnog ugrožavanja obrazovne sfere, finansijskog paćenja kulturnih institucija itd., što se, naravno, njima teško može pojasniti s obzirom da je njihov doživljaj društva parcijalan i ograničen na jednu vrstu interesa.
Društvena pravila
Države koje ne strahuju za povijesnu izvjesnost osigurale su društvena pravila koja osiguravaju neophodnu dinamiku unutrašnjih procesa koji osiguravaju socijalnu stabilnost, u kontinuitetu osvježavajući i relaksirajući odnose na relaciji država – društvo. Takve države zbog navedene strategije može zahvatiti manja ili veća kriza, ali nikad i katastrofa.
Amra Šabić-El-Rayess, bišćanka koja je uspjela napraviti karijeru na Columbia Universitu, u intervjuu za portal kliker.info lakonski je to pojasnila riječima: „U SAD-u, ako niste zadovoljni advokatom, mijenjate ga. Ako vam se ne sviđa doktor, idete u drugu bolnicu. Ako vam se ne sviđa senator, glasate za drugoga“.Predstavnici političke vlasti, barem oni koji su riješeni stati u zaštitu države, moraju biti načisto da stabilnost države ne zavisi od njihove nezamjenjivosti na političkoj pozornici, nego snage institucija, kako državnih tako i obrazovnih, kulturnih, nacionalnih, bez kojih nema društva, samim tim ni države.
Komentari