Kliker.info

U vrijeme funkcioniranja Mostara kao zajednice šest općina, u onim sa hrvatskom većinom došlo je do revidiranja imena ulica. Najvećem broju dodijeljivan je različit hrvatski prefiks, dok su neke, koje će se kasnije pozicionirati kao najspornije, dobile su imena po nekadašnjim zvaničnicima NDH.Istovremeno, u općinama sa bošnjačkom većinom imena ulica zadržala su prijeratni status. Jedina izmjena napravljena je u općini Jugoistok odnosno Blagaju gdje je glavnoj ulici dato ime „Ulica bosanskih branilaca“.Formalnim ujedinjenjem grada 2004. godine, uz Asdownova obećanja da je ponudio recepturu koja garantira dokidanje svih mogućih podjela, ubrzo je delegiran problem naziva nekoliko ulica, uz obrazloženja da su ona neprimjerena duhu vremena i da se ne uklapaju u evropske trendove koji baštine antifašističku tradiciju.

U nizu protesta
Gradsko vijeće formiralo je Komisiju za promjenu naziva ulica, koja kao ni jedna druga povjereni joj posao nije privela kraju, jer se članovi tog tijela nisu mogli usaglasiti. Jedni su insistirali na vraćanju imena svih ulica na prijeratno stanje, kao osnovu za dalja dogovaranja, dok su drugi razgovor ograničavali samo na one koje je javno mnijenje te brojna udruženja držalo spornim.Od tada pa sve do danas pojedinci i udruženja povremeno podsjećaju na ovaj problem na različite načine. Posljednji u nizu protesta organizirali su Anfitašistička akcija Mostar „Antifa“, Savez antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata i Omladincki kulturni centar „Abrašević.
Skupu ispred gradske uprave uz parole „Za Mostar bez fašizma“, „BiH ne NDH“, i slične, prisustvovao je jako mali broj građana. Šta više zabrinjavajuće mali, uzmemo li u obzir činjenicu da je među okupljenim bilo aktivista iz Sarajeva, Zagreba, Ljubljane, Beograda itd. Potpisivanjem peticije zatraženo je ukidanje imena spornih ulica: Ante Vokića, Mladena Lorkoviča, Mile Budaka, Jure Francetića i Kardinala Stepinca.

Izgledi, međutim, da bi ovaj problem mogao biti riješen su više nego minimalni. Ne samo zbog činjenica da bilo kakva Komisija koja bi se bavila pitanjem imena ulica po tom pitanju neće usaglasiti stavove, nego i zbog činjenice da je za donošenje bilo kakve odluke u Gradskom vijeću potrebna dvotrećinska većina.S druge strane i sam pritisak na vjećnike odnosno predstavnike vlasti je dvojak, uz sve to i sa nepomirljivim gledištima. Dok jedna strana drži da se o promjeni spornih ulica uopće ne treba ni raspravljati, nego odmah prići njihovom brisanju, drugi drže da u tzv. istočnom dijelu grada neke od prijeratnih ulica treba preimenovati. Ni jedna ni druga strana, što je najveći problem, ne ostavlja ni minimum prostora za dijalog.

Takva vrsta ideološkog sudara, drugim riječima, nema izgleda na pozitivne reperkusije, jer i jedna i druga strana polazi od apsolutne čistoće vlastitih stavova, što su, naravno, stajališta koja isključuju samu mogućnost bilo kakvog dijaloga. Tri udruženja koja se pozivaju na antifašističku tradiciju rezolutni su u svom stavu da gradske ulice ne mogu nositi imena koji su iza sebe ostavili ustaške pečate, HSP, opet, iste naziva retrogradnim komunistima, nespremnim za bilo kakve promjene, onima koji idealiziraju isključivo jedno vrijeme.Arbitrirati u jednom ovakvom klinču je, dakako, krajnje nezahvalno. No, to ne znači da bi se po svaku cijenu trebalo ustručavati, jer, svaka krajnost pa i navedene, bez obzira o kojoj je riječ ima svoje manjkavosti.

Bitne činjenice

Zato, pođimo redom, sa nekim činjenicama o kojima se uopće ne govori. Stavovi HSP-a jesu retrogradni i neprihvatljivi. No ni druga strana ne bi tako ekstremno smjela gajiti uvjerenja o isključivom monopolu na antifašizam, koji bi bio lišen bilo kakvih korekcija. Da ne bih ostao nedorečen, s obzirom na osjetljivost teme, spomenut ćemo neke bitne činjenice. Nepobitno je da je Mladen Lorković bio ministar vanjskih poslova NDH, kao što je i Ante Vokić bio ministar oružanih snaga NDH. Lorkovića je odlikovao sam firer, Adolf Hitler, Velikim križem njemačkog orla s lentom, ali je istina i to da je maja 1944. godine zajedno sa Vokićem razrađivao planove s predstavnicima HSS-a Augustom Košutićem i Ivankom Farolfijem da se uz pomoć domobranstva NDH okrene protiv Njemačke i pređe na stranu saveznika, što je obojicu koštalo glave. Dakle, nepobitno je da su obojica bili ustaše, ali je nepobitno da su i stradali od ustaške ruke. I jedan i drugi su zbog takvih planova uhapšeni i likvidirani. Lorković je najvjerovatnije likvidiran u aprilu, dok je pouzdano utvrđeno da je Vokića u Lepoglavi 8. maja 1945. godine likvidirao nadporučnik Ustaške obrane Martin Grabovac.

Širom BiH
Ovo, naravno, nije argument kojim bi se eventualno mogla braniti opravdanost davanja imena ulica u Mostaru, po ustaškim prvacima, ali jeste argument protiv niza imena kojima je transformacija 1944, za razliku od Vokića i Lorkovića, uspjela, pa su zahvaljujući brzoj zamjeni kokarde petokrakom „zaslužili“ da već pola stoljeća korziramo njihovim ulicama u brojnim sredinama, širom BiH.

Ovo je, dakako, argument koji ukazuje na svu apsurdnost neprimjerene monopolizacije antifašističke tradicije, s kojom se nekritički pretjeruje.Zbog čega bi nazivi ulica „Hrvatskih branitelja“ ili „Hrvatske mladeži“ bili manje diskriminirajući od one nazvane po Lorkoviću, jesu uistinu pitanja za razmišljanje i otvoreniju raspravu, ili zbog čega za navedena udruženja nije sporno ukidanje imena ulice dr. Safeta Mujića?! Zbog čega na Mujića zaboravljaju i oni koji se deklariraju jedinim baštinicima antifašističke tradicije. Zašto u takvim apelima njega nema. Ako ga je kao ključnu figuru u spašavanju ranjenika na Neretvi, zaboravio Veljko Bulaić, antifašisti nikako ne bi smjeli?

Iz jedne univerzalnije, ali ništa manje i mostarske perspektive gledajući, daleko veća tragedija za grad to što jedna intelektualna i antifašistička pojava poput Huseina Husage Ćišića nema ulicu u Mostaru, nego što je ima Mladen Lorković?! Iz prostog razloga što je on sa jednakom odlučnosti i hrabrosti stavio potpis na peticiju Bošnjaka Mostara kojom se zbog ustaških zlodjela stalo u zaštitu mostarskih Srba, potjerao s kućnog praga Musolinijevog izaslanika generala Ambrosija kao i Pavelićevog izaslanika Džafera Kulenovića.