hamburger-icon

Kliker.info

Emir Suljagić: U toku je rat za interpretaciju rata

Emir Suljagić: U toku je rat za interpretaciju rata

08 Jula
15:24 2020

Direktor Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari za Dane kaže da je otvoren za debatu o implikacijama jasno utvrđenih činjenica, ali i da se o tim činjenicama niko neće i ne može pogađati.

Genocid koji smo svi vidjeli potvrđen je presudama ICTY-ja, potvrđen je presudom Međunarodnog suda pravde… Problem mi je, međutim, to što se već 25 godina prema nečemu što je toliko jasno i nedvosmisleno, nečemu što je precizno pravno posloženo, bh. društvo odnosilo tako da smo neosjetno, ali definitivno uklizali u poricanje, onu zadnju, desetu fazu genocida po klasifikaciji Gregora Stentona. Gdje se griješi?

– Negiranje genocida je ponovo važno u javnoj percepciji, usuđujem se možda malo i neskromno reći zbog napora Memorijalnog centra Srebrenica, između ostalih, ali ću se složiti da to nije bio slučaj donedavno. Da budem potpuno otvoren, dio naših akademskih i medijskih elita je vrlo prilježno u proteklih deceniju i nešto negiranje genocida otpisivao kao, kolokvijalno rečeno, “predizbornu”, umjesto da to vide kao ono što jeste, a to je napad na memoriju, napad na sjećanje koji dolazi nakon uništavanja života i materijalnih dobara.

Strani projekti

Zašto je to tako i zašto je tako mnogo ljudi među nama spremno da napad na naše sjećanje otpiše ili potcijeni je sasvim druga vrsta debate za koju realno nemam kvalifikacije. Ali je tako. Kad bih htio da tražim objašnjenje, onda bi ono vjerovatno ležalo u tome što ni mediji ni akademija u Sarajevu ne razumiju ili ne žele da učestvuju u ratu za narativ u koji su oni koji su naslijedili Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića krenuli odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
No, s naše strane imate hrabre kustose Memorijalnog centra Azira Osmanovića, Hasana Hasanovića i Amru Begić.

Oni su godinama dočekivali brojne grupe iz zemlje i svijeta, na bosanskom i engleskom im pričali našu priču. Sada je važno da se to okrene prema svijetu, da publika bude milionska, da dopremo dalje i šire. Danas mladi ljudi poput Hikmeta Karčića ili Jasminka Halilovića, sa neka dva potpuno različita izvora motivacije i iskustva, doprinose očuvanju sjećanja puno više nego brojna “naša” zvučna imena što su gledala gdje će uzeti honorar za ogromne knjige – zbornike naučnih radova kako ih vole zvati, koje niko nije lektorisao, a kamoli pročitao.

Imamo haških presuda, imamo i presuda domaćih sudova, imamo međunarodnih rezolucija koje osuđuju genocid, imamo puno dijelova civilnog društva koji rade na pomirenju, na jačanju svijesti o veličini genocida kao zločina koju možemo sažeti u dvije konstatacije – ne zaboraviti i nikad više. Rezultate vidimo u četničkim divljanjima danas kroz Srebrenicu, djeci koja jedva znaju kako se zovu, ali se ponose što su četnici… Ponovo: gdje se griješi?

– Četnici će uvijek biti ponosni zato što su četnici. Zločin je u suštini te ideologije i te filozofije. Uklonite zločin i neće ostati ništa. Možda gibanica. Suština je u tome što su tobožnje demokratske promjene početkom ovog vijeka kako u Srbiji, tako kod bosanskih Srba bili strani projekti, plaćeni i podržani sa strane, bez bilo kakve podrške u narodu. Radovan Karadžić je, pak, imao plebiscitarnu podršku srpskog naroda.

Nemojte zaboraviti da je narod ne samo doveo taj SDS na vlast, nego dva puta na plebiscitima, 1993. i 1994. godine, odbio prihvatanje mirovnih planova koji su omogućavali opstanak Bosne i Hercegovine kao države i Bošnjaka kao naroda. I da je mir prihvaćen kada je Armija RBiH počela kopati rovove oko Banje Luke. Rat je u ovoj zemlji trajao svega nekoliko mjeseci, da parafraziram Abdulaha Sidrana, od augusta do oktobra 1995. godine i odmah je zaustavljen.

Meni je kao novinaru upravo Dana, Peter Galbraith ispričao da je američki pritisak na Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića dok su HV i ARBiH bili pred Banjom Lukom bio motiviran primarno očuvanjem Slobodana Miloševića na vlasti. Dakle, genocid je počeo sa rovovima oko Sarajeva, ali je rat okončan rovovima ispred Banje Luke.

Memorijalni centar ove će godine napuniti 17 godina postojanja. Koliko ste ljudi okupili na različitim skupovima koji su rezultirali zbornicima ozbiljnih radova? Koliko ste svjedočenja skupili? Koliko je bh. javnost svjesna toga?

– Ruku na srce, Memorijalni centar je proteklih 17 godina bio fokusiran primarno na pronalazak i pokopavanje pronađenih žrtava iz jula 1995. i tek ovih dana, odnosno mjeseci, prolazi kroz vrstu transformacije za koju neki cijene da se trebala dogoditi i ranije i pravi inicijalne korake u pravcu institucije koja istražuje, objavljuje itd. To o čemu govorite je bio posao nekih drugih ljudi i bilo bi jako zanimljivo utvrditi koliko su ovu zemlju koštali kojekakvi instituti čiji akademski domet prestaje na Kobiljoj Glavi.
Ali, uz puno uvažavanje svih, mislim da se te stvari u slučaju Memorijalnog centra nisu mogle dogoditi ranije.

Prvo, Srebrenica je najveća pojedinačna trauma u našoj zajedničkoj traumi i svima nam je trebalo jako dugo da pronađemo njeno mjesto u narativu. Drugo, podsjetiću vas da je definicija “uspjeha” do prije svega nekoliko godina bilo pronaći koščicu ili dvije i pokopati je u mezarju u Potočarima. Treće, nemojte da se lažemo: niko nije bio spreman da potroši novac potreban da se Memorijalni centar transformiše u tu vrstu institucije. Mislim da i u ovom trenutku i pored demonstrirane spremnosti naročito javnih vlasti da doniraju novac za Memorijalni centar ne postoji svijest o tome koja je stvarna cijena uspostave tog tipa institucije u Srebrenici.

I koji su efekti tog rada bili do sada? Kolektivna šutnja koju “remete” tek preživjeli Srebreničani, odnosno Srebreničanke svojom tihom šetnjom kroz Tuzlu svakog 11. u mjesecu?

– Činjenice su neupitne. I možete ih napadati koliko god hoćete i s koje god strane hoćete, one su utvrđene ne izvan razumne sumnje, nego izvan bilo kakve ideje sumnje. Ono što mene frustrira mnogo više od navoda u pitanju je da svaki put kad neko od nas ko je preživio Srebrenicu zazine da kaže nešto, suoči se sa optužbom da koristi Srebrenicu za vlastiti probitak. Zanimljivo je da niko za to ne optužuje ubice, njihove porodice i prijatelje, ljude koji su nas opljačkali i doslovno se okoristili genocidom. Niko za to ne optužuje kćerku Radovana Karadžića ili sina Ratka Mladića koji i dan-danas jedu hljeba od herojskog statusa svojih očeva u dominantnom dijelu srpskog naroda. Što se tiče našeg rada, na javnosti je da procijeni.

Ako sam dobro čitao Vaše nastupe u posljednja dva, tri mjeseca, pokušaćete tu percepciju mijenjati i Centar polako pretvarati u ono što bi on trebao biti – mjesto pamćenja, učenja i proučavanja. Kako to uraditi u današnjoj BiH, slaboj državi sa tri podijeljena nedovršena društva koja, čini se, i nemaju baš previše ambicija da nađu najmanji zajednički interes ni oko besmislica tipa treba li nastaviti fudbalsku ligu, a kamoli oko prihvatanja istina poput srebreničke, s kojim se mora graditi budućnost?

– Samo je jedna stvar jasna: neće biti pregovora o činjenicama. Nemam ništa protiv toga da živimo u dva ili tri paralelna narativa, sve dok je jedan od njih utemeljen na činjenicama. A to je ovaj narativ. Ne pada mi na pamet da se nagađam o onome što se dogodilo. O implikacijama činjenica možemo razgovarati i za tu debatu sam otvoren. Ali, pogađati se o činjenicama neće i ne može niko.

To mi se pitanje čini posebno važnim u ovom trenutku kad je intenziviran rad nove Dodikove komisije koja revidira izvještaj Vlade RS-a o dešavanjima u Srebrenici iz 2004. nakon kojeg je tadašnji predsjednik entiteta Dragan Čavić ponudio izvinjenje Bošnjacima, a onda izgubio izbore. Treba li čekati novi izvještaj ili odmah tražiti adekvatne odgovore na taj revizionizam?

– Još jednom: nema nikakve sumnje da je riječ o skupo plaćenom nastojanju da se kreiraju “alternativne činjenice” o Srebrenici i opsadi Sarajeva. Ljudi okupljeni u takozvanim komisijama, uključujući i Gideona Greifa i Raphaela Israelija su s koca i konopca sakupljeni zavjerolozi, koje smo već prokazali kao takve. Naš pristup je sistematski, sistemski i utemeljen na činjenicama. To o čemu govorite ima mjesto na mračnim marginama krajnje desnice i krajnje, čomskističke, ljevice i nemam ništa protiv toga da tamo i ostane.

Borba za istinu

Pandemija nas je malo usporila, ali smo krenuli raditi projekat Moja priča: Srebrenica, gdje svjedoci genocida idu po školama i razgovaraju s učenicima i studentima. Ta borba za istinu je jedan težak, terenski posao, mjeri se pređenim kilometrima i brojem ljudi do kojih je naša poruka došla.

Šta nam je, dakle, perspektiva?

– U toku je rat. Ovaj put rat za interpretaciju rata. Ko god nema stomak, da se poslužim žargonom, za to, neka se odmakne od stola.

Saša Rukavina (Dani)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku