hamburger-icon

Kliker.info

Emir Suljagić : O svijetu koji nije savio kičmu

Emir Suljagić : O svijetu koji nije savio kičmu

21 Decembra
06:02 2017

Svaki decembar mi prođe u znaku jedne smrti. Kad se navuku teški i mračni decembarski oblaci, kada snijeg padne kako zna pasti samo u Bosni, kada život na trenutak malo ustukne, da bi uzeo dah i ponovo nastavio, kada se zaredaju dani koji izgledaju kao da nikad nisu ni svanuli, kada se dakle ustoliči bosanska zima, meni se sjećanja počnu vraćati u taj decembar.

Piše : Emir Suljagić (Oslobođenje)

Stvari, i lijepe i ružne, niz slika trajno zaleđenih u jednoj tački u vremenu, skoro sve što je ostalo od cijelog jednog svijeta. Ponekad mi vlastita sjećanja izgledaju kao komadići filma i kako vrijeme prolazi, uviđam da neka od njih blijede. I kada mi se to dogodi, kada osjetim da mi se dogodi da mi izmiče neko od sjećanja, pričam sa ljudima s kojima sam to preživio. Nazovem svog rođaka. On pamti sve.

I kad pričamo, pričamo uglavnom o ljudima. Ne pričamo o događajima, o mjestima. Pričamo o svojim najbližima. Almir i ja skoro ritualno razgovaramo o našim očevima i njihovoj braći i amidžićima koji su pobijeni i izginuli. Pričamo i vraćamo ih u život, idemo u prošlost, ne našu, nego njihovu. Želimo da znamo kakvi su bili ljudi, želimo da održimo u životu priče u kojima se spominju i svaki put imam dojam da ih iznova upoznajemo. Svaka priča, ispričana po ko zna koji put, izgleda i zvuči kao da je potpuno nova.

Nas dvojica, naime, ne znamo mnogo o našim porodicama, o njihovim istorijama. Više na nivou legende se priča o tome da smo potomci užičkih Muslimana koji su Srbiju napustili tokom sedme decenije devetnaestog vijeka. Ali, i to negdje daleko, u nekoj gustoj magli. O istoriji naših porodica u Drugom svjetskom ratu smo znali podjednako malo. Izdaleka, izokola i anegdotalno.

Nas dvojica imamo sporazum da pričamo.

Almir je preživio mnogo toga. Bio je ispred streljačkog stroja. Njegova sjećanja su izoštrena, kategorična, precizna. On pamti i raspoloženja. Pričao mi je jednom da je u logoru bio neki bogati vlasenički Musliman, koji je stražarima u Sušici, nakon silnih maltretiranja rekao: “Možete me ubiti, ali nikad nećete saznati gdje su pare.” I ubili su ga, ali nije im htio reći gdje je sakrio bogatstvo. Kaže mi: “Njega sam najviše volio u logoru!”

Junački je umirao taj naš svijet. Iznevjeren – jer, realno nas su iznevjerile naše komšije – i u trenutku svoje najveće slabosti, umirao je sa dubokom sviješću o sebi, o tome ko je i šta je i šta zastupa.

Almir mrzi maj i juli. Ja mrzim juli i decembar. Živimo na dva kraja svijeta. Ostale su nam samo priče. Mi smo realno jedino što je ostalo od života o kojem pričamo i života o kojima pričamo. U našim pričama, naši najbliži su živi, mi ih konsultujemo, prizivamo da objasnimo svoje životne odluke i tražimo blagoslov, učitavamo blagoslov u ono što o njima znamo, pamtimo i možemo podijeliti. Njihovi životi stoje kao svjetionici, ali negdje iza nas i sve dok vidimo svjetlo kada se osvrnemo, znamo da smo negdje, na nekom planu, u sigurnim vodama. Da ne činimo ništa što naši preci nisu činili.

U našim pričama naši roditelji su još uvijek ono što su bili kada smo mi bili djeca. U pričama svih nas je tako, jer pričamo o roditeljima da bismo se vratili u djetinjstvo. U našim pričama, skoro su bezgrešni. Ništa što su mogli uraditi ne mijenja ništa u našim sjećanjima o njima. Njihova smrt bila je toliko i tako nepravedna, njihova borba toliko bez ikakvih izgleda, njihova riješenost bez paralele. Mjere koje su postavili u svojim posljednjim trenucima su onoliko obavezujuće koliko su nedostižne. I čak i kad su bili u zatvoru, u logoru, kada su bili zatvoreni, nisu bili zarobljeni.

Almir mi ponekad priča o njihovim danima u logoru. Šta je koji od njih rekao. Ne mogu da zamislim kako su izgledali u tom trenutku. Nemam tu sliku u glavi. Ne znam šta su imali na sebi, jesu li bili gladni, žedni, premlaćeni. Almir mi to ne priča. Sve što vidim u njegovim pričama je njihova ljudskost, ljudskost oči u oči sa smrću.

Priča o našim očevima, o njihovoj braći, njihovim amidžićima, priča o toj jednoj proširenoj familiji iz jednog sela na sjeveroistoku Bosne priča je o njihovom uspravnom hodu. O uspravnom hodu jednog plemena u jednom narodu. To je svijet koji nikad nije savio kičmu. Platili smo krvavo svoj uspravni hod. Ali, o nama neće prestati priče. O nama se nikad neće prestati pričati priče. Jer, mi se ne bojimo.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku