Emir Spahić : U Sevilji se svi trude da mi pomognu.To je novitet u mom životu
U četvrtak, 11. avgusta, navršio se tačno mjesec od kada Emir Spahić živi u SevilLi. Naš nogometni internacionalac i kapiten reprezentacije obukao je 11. jula dres istoimenog španskog prvoligaša i otvorio novo poglavlje u svom životu, koje bi moglo biti veoma zanimljivo.U intervjuu za Dnevni avaz Spahić je veoma otvoreno govorio o svom novom klubu, saigračima, životu u Sevilli, izazovima koji su pred njim…
Je li teško navići se na život u Španiji?
– Praktično još nisam ni imao vremena. Čim sam došao, dva dana su mi protekla u liječničkim pregledima, upoznavanju sa predsjednicima i direktorima u klubu. Poslije toga sam odmah otputovao na pripreme s ekipom, gdje sam bio petnaest dana. Potom smo se vratili u Sevillu na pet dana i onda sam već otputovao na prijateljske utakmice u Italiji i, normalno, s reprezentacijom. I, evo, opet sam tu. Praktično sam sedam-osam dana bio u Sevilli tako da još nisam imao vremena upoznati grad.
Stanujete li u hotelu?
– Napokon sam ušao u kuću. Bilo je to u četvrtak, kada sam se vratio iz Sarajeva. Naravno, velike zasluge za to ima hrvatski internacionalac Ivan Rakitić. Dok sam ja bio s reprezentacijom, on je sve pripremio i veoma sam mu zahvalan.
U kojem se dijelu Sevilje nalazi Vaša kuća?
– Inače svi igrači žive izvan centra, to je na periferiji, nedaleko od našeg trening-kampa. I tu nam je baš prikladno, zato što je mirno, odvojeno od gradske gužve. Svi su igrači dobili preporuke da tu uzimaju kuće i u tom malom mjestu Monte Kinto nekako smo svi na okupu.
Ko su Vam prve komšije?
– Argentinac Federico Fazio , a tu je i sportski direktor… Oni su mi najbliži i oni mi najviše daju savjete o tome gdje su prodavnice i sve što mi je potrebno u svakodnevnom životu.
Iako ste vidjeli veoma malo od Sevilje, vjerovatno ste napravili jedan krug po gradu. Pa koji je Vaš prvi dojam?
– Sevilla je prelijepa, posebno centar grada. Stari grad je odlično sačuvan, a to je i turistički atraktivna destinacija. Tuda me je i Ivan prvo proveo da mi pokaže taj dio o kojem svi pričaju, s arenom za borbe s bikovima. Stvarno prelijepo. A ono što te prvo dočeka je abnormalna vrućina. Evo, trenutno dok razgovaramo su 44 stepena. Katastrofa. Od kada sam došao i dan-danas temperatura se, faktički, ne spušta ispod 40 stepeni. Ali, privikavam se i na to.
Ivan Vam je desna ruka u Sevilli…
– S Ivanom sam veoma dugo prijatelj, već pet godina. On mi je stvarno kao vodič, jer je došao prije šest mjeseci i pripremio je, faktički, sve što mi je u ovom trenutku potrebno u Sevilli.
Je li Vam bilo žao otići iz Francuske?
– Nedostaje mi malo Montpellier. Ne Francuska nego Montpellier i moji prijatelji, trener i klub. To je stvarno jedan prelijepi dio mog života. Svakodnevno sam u kontaktu s njima. Evo, upravo dok razgovaramo na drugoj liniji me zove sin od trenera i posebno tih prvih dana mi je nedostajao klub. Bile su to dvije prelijepe godine. Ali, ono što me najviše veseli u svemu ovome jeste da sam se sa Monpeljeom razišao u zaista prijateljskim odnosima. Mirno i kako bi to, inače, trebalo biti.
Kako stojite sa španskim jezikom?
– Francuski govorim dovoljno da se mogu sporazumjeti i to mi pomaže u ovom trenutku, jer ima pet-šest igrača koji govore taj jezik. A, s druge strane, sličan je španskom tako da pomaže i da novi jezik brže savladam. Ovo je prvi doticaj s novim jezikom, kulturom, narodom. Trebat će mi dosta vremena da prihvatim sve ovo, jer je stvarno velika razlika između Francuske i Španije.
U čemu je najveća razlika?
– Prvo, razlika je u stilu igre. Nije to ni blizu francuske lige. Potom, kontakt s ljudima. Francuzi su, rekao bih, malo prepotentni, sve gledaju s visine, dok ovdje, u Španiji, svi hoće da ti budu blizu. Pokušavaju ti svi pomoći, mada većina ovdje ne govori nijedan strani jezik. Ali, opet ti pokušavaju pomoći, svi se nude. To je novitet u mom životu.
Očekujete li skoro posjetu svojih najbližih?
– Moj brat Alen ostao je raditi u Montpellieru kao skaut, ali svakih nekoliko dana doleti ovdje, kod mene. A roditelji će mi doći, ako Bog da, početkom septembra. Tada će mi biti mnogo lakše, jer je drugačije kada imaš nekoga svog pored sebe. A trebat će mi, vjerujte, jer osjetim da će mi adaptacija ovdje biti teža nego što je bila u Francuskoj.
Često mijenjate zemlje, poželite li se ponekada smiriti, da imate svoju bazu, dom?
– Meni je 30 godina i polako dolazim u godine kada me stiže umor, a i da više bacim sidro, da stanem negdje. Lakše mi je, samac sam još pa onda to lakše i podnosim. No, ako Bog da, kada dođe i familija, normalno je da će to biti mnogo teže. Nije lagan život nogometaša, mada to neki ne shvataju, jer nisu bili u toj situaciji.
Rekoste "još ste samac", znači još ste slobodni?
– To što sam rekao da sam samac može se shvatiti dvosmisleno.
Ovo će zanimati pripadnice ljepšeg spola, jer ste definitivno njihov ljubimac.
– Stvarno mi to laska.
Vjerovatno ste to osjetili na svojoj koži?
– Dobro, osjetiš to, ne možeš na to ostati gluh.
Da se vratimo u Sevilju, Vaš transfer je ostvaren posredstvom Menafa Kodre…
– On je, prije svega, moj veliki prijatelj. Od marta mi je pokazao put kako biti miran i kako završiti posao. Veliko mu hvala, kao i njegovoj agenciji, što su mi otvorili vrata nove sredine i novog uživanja, jer sam potpisao za veliki klub i podarili su mi mogućnost da igram protiv najvećih na svijetu. Vrhunski su profesionalci i odlični ljudi.
Ko Vam je od saigrača najviše "sjeo"?
– Sigurno je Ivan tu na prvom mjestu. Tu je i Freddie Kanoute, koji mi je mnogo pomagao i dosta mi pomaže na terenu. Escude mi objašnjava upute trenera na franucuskom, a tu je i Andres Palop, golman, iskusan lik, za kojeg osjetim da je najviše prijateljski raspoložen prema meni.
Vjerovatno razmišljate i o sudaru s Barcelonom i Realom?
– Od dana kada sam saznao da ću otići u Španiju, a to je bilo u martu, ali se držalo u tajnosti, razmišljam o tim utakmicima. To su posebne utakmice, osim, normalno, kada igram za reprezentaciju. Meni je to uvijek bilo i bit će dio duše. Kada obučem dres reprezentacije, ja sam druga osoba. Nije to onaj mirni Emir, kad god obučem dres reprezentacije, ne mogu biti miran. Svaki nastup za reprezentaciju posebno je upisan u mom srcu. Dok, normalno, utakmice s Barcelonom i Realom, ako ih budem igrao, mogu shvatiti kao dio posla, onaj ljepši dio posla. To su za mene dvije najbolje ekipe na svijetu i doživljavam ih kao nešto posebno.
Na koncu, moram Vas pitati – reprezentaciju u septembru očekuje važna utakmica. Hoće li pasti Bjelorusija?
– Moje iskrene želje su da padne, ali još ne bih želio dizati atmosferu. Prvo trebamo dobro razmisliti o pristupu toj utakmici. Neka nam Rumunija bude opomena. Zaista nikada neću shvatiti šta nam se dogodilo. Uredu je da imaš loš dan i da odigraš lošu utakmicu. Uredu je jedan ili dva igrača, ali u Rumuniji smo svi loše odigrali i to mi nikada neće biti jasno zbog čega. Neka nam to bude opomena i neka zvijezda vodilja za ono što nas očekuje u Bjelorusiji. Ne čeka nas nimalo lak protivnik. Vjerujte, neće biti nimalo lagano, ali mi imamo dobru reprezentaciju, satkanu od stvarno dobrih igrača. Trebali bismo, ako Bog da, odraditi dobar posao.
Čini se da se situacija u reprezentaciji nakon Rumunije slegla. Možete li nam to, kao kapiten i insajder, potvrditi?
– Bilo je žalosno slušati te ljude, ja ih zovem dežurni pljuvači. To su ljudi koji ne žele dobro sebi pa kako će, onda, željeti nekome drugome. Počeli su podvaljivati neke priče poput klanova u reprezentaciji, rušenju, i u tom kontekst se, faktički, spominjalo moje ime. Žalosno. Na to ne možeš ostati gluh, ali kad pogledaš ko to plasira, onda ti je mnogo lakše, jer je to za mene posljednji šljam. Ali, povrijedi te to, jer mi svi u reprezentaciju dođemo čiste duše i punog srca.
Boli li Vas još nos, jer ste protiv Grčke igrali povrijeđeni?
– Uredu je. Bilo je malo pritiska kluba da pokušam igrati 45 minuta i da igram s maskom. No, maska mi je smetala i strašno me je dekoncentrirala. Zbog toga sam dobio jednu lekciju u klubu, ali nema veze.
Ko je ljepši, Francuskinje ili Španjolke?
– Definitivno Španjolke.
Vaš veliki prijatelj Nikola Karabatić ostao je u Montpellieru…
– On se najviše naljutio na mene. I dan-danas me provocira, kao, otišao si, kako te nije sram, obećao si da ćeš ostati sa mnom, ja sam se vratio u Montpellier… Ali, sve to prođe kroz šalu. On zna šta znači biti sportista, profesionalac. Tako da Nikola kaže da mu nedostajem, ali on to razumije. Ostali smo prijatelji kakvi smo i bili. Nedostajat će mi i on sigurno.
Sevilla, novi tim, sigurno je veliki izazov za Vas?
– U životu uvijek tražim motiv. Jer, kada si u mirnoj luci, vjerovatno i ne daješ maksimum od sebe. Ovako, kada dođeš u novu sredinu, svaki novi trening je dokazivanje. I posebno u Sevilji, gdje imam strašnu konkurenciju – faktički šest igrača je na mojoj poziciji i svih šest su reprezentativci. To mi je motiv da se na svakom treningu dokazujem i da se pokušam izboriti za svoje mjesto. Normalno je da nije lako. Ali, navikao sam da se u životu moram boriti, cijelu karijeru sam se borio i tako će biti i ovdje.
Zadovoljni ste atmosferom među saigračima u Sevilli?
– Što se tiče toga, sve naj, naj. Nijednog trenutka nisam osjetio neki rivalitet među nama. Od prvog dana kada sam sletio pa do danas, igrači su prema meni stvarno fantastični. Atmosfera u ekipi je strašna, što mi je najvažnije.
Osjeti li se u Španiji barem malo miris ramazana?
– To je ono što mi je poklonio Kanute, čovjek koji je poznat u islamskom svijetu po onome što je napravio ovdje, u Sevilli. Došlo je do situacije i jedna stara džamija se trebala srušiti, jer u njihovom gradskom budžetu nije bio izdvojen novac za renoviranje. I Fredi je tada napravio jedan veliki gest i kao vjernik i kao čovjek. Donirao je ogromnu svotu novca da bi se zemlja na kojoj se nalazi džamija, otkupila i kasnije renovirala. I ta džamija je danas prelijepa.
Kada sam se vratio sa priprema, tada je nastupio ramazan i svaki dan koji sam prveo ovdje, proveo sam sa Fredijem. On mi mnogo proča o islamu u Sevilji. Imamo i Mouhamadoua Daba i Arouna Konea tako da smo nas četvorica-petorica u tom krugu u klubu. Ljudi nas poštuju, a pomalo i kritiziraju da bismo nekada trebali malo pripaziti na prehranu, jer imamo težak period priprema i utakmica. No, oni shvataju da mi to želimo i pomažu nam u tome. Kada imamo dva treninga dnevno, onda ne posti nijedan od nas, a kada imamo jedan, onda uspijevamo. Malo je ovdje dan duži, iftar je oko 21.30 sati. Larisa Sarajlić- Ramović (Dnevni avaz)
Komentari