Kliker.info

Kao osoba koja nije sportski novinar, doživljam Vas kao fudbalera koji je u svom zenitu, na vrhuncu. Slažete li se sa mnom?

– Može se reći.

Možda su najveći izazovi tek pred Vama, ali želim da Vas pitam kako izgleda pogled s vrha? Kako je bilo doći do mjesta gdje se sada nalazite?

– Sada mi to izgleda neizvodljivo. Jer, kada pogledam put, koji sam možda i ja izabrao, a možda je tako i Bog odredio, išao sam malo težim putem. Kada sve to sakupim i pogledam odozgo, izgleda mi pomalo neizvodljivo. Teško je povjerovati da sam stigao do pozicije u kojoj sam sada.

– Toga je najviše bilo kada sam imao 17-18 godina. Moje prvo iskustvo s jednim turskim klubom strašno me je poljuljalo. To je bio možda i najteži trenutak u mojoj karijeri. Bio sam, praktično, na vagi, nastaviti ili ostaviti. Ali, mnogo su mi pomogli roditelji i jedan rođak, kojem ću čitav život biti zahvalan. Možda je on i zaslužan što je prevagnulo da nastavim karijeru.

Šta Vam je toliko bilo teško kada ste bili u Turskoj?

– Prvi put sam se odvojio od porodice, bili smo na velikoj razdaljini. Tada nisam bio u situaciji ni da se čujem kada hoću s roditeljima. Onda, odnos Turaka prema meni bio je odvratan. Kada je iz Altaja otišao trener koji me je doveo, sve se promijenilo preko noći. Sa mnom su bili Kenan Hasagić i Sead Halilović. Svi smo bili na tapetu. Ali, kako sam bio najmlađi, nekako mi je bilo najteže u tim trenucima.

Kada premotate film na početak karijere i kada se sjetite teških trenutaka, jeste li očekivali da ćete doći do Francuske, da ćete biti kapiten reprezentacije, da će se Vaše ime spominjati u kontekstu odlaska u Arsenal? Jeste li bili ambiciozni ili Vas je nosila sudbina?

– Roditelji mi prepričavaju da sam bio ambiciozan još dok sam bio mali. I dan-danas, sa 30 godina, ambiciozno gledam prema svemu. I kada mi je najteže, tražim nešto pozitivno u stvarima koje ne idu baš onako kako bih želio ja i ljudi oko mene. Ali, i dosta sam realan. Rođen sam tvrdoglav, uporan i ambiciozan, vjerovatno je to prevagnulo u teškim trenucima. Normalno, uz pomoć ljudi koji su tada bili uz mene, a bilo ih je veoma malo. Prijatelji, mogu ih na prste jedne ruke nabrojati, i moja porodica.

Kroz Vaše odgovore osjetim da su prijatelji veoma važni u Vašem životu, ali da ih imate malo.

– U tom trenutku bili su mi nešto neizmjerno. U Turskoj mi je bilo najteže, dobro, možda mi je bilo teže ratne godine u Dubrovniku, a može se i usporediti, jer sam se, praktično, svakog dana borio za život. Gledaš svoju braću i roditelje koji ti ne mogu u tom trenutku baš mnogo pomoći. Možda je to jedini teži trenutak u mom životu. Ali, i u trenucima kada sam se borio za svjetlo u svom životu, ostalo je nekoliko ljudi uz mene -roditelji i braća. Tako da tim ljudima nikada u životu ne mogu zaboraviti šta su mi pružali.

Jeste li se susretali s lažnim prijateljima? Popularni ste, fudbaler ste, tu se vrti novac, lijepe žene… Kako prepoznate ko Vam nije iskren prijatelj, izdaju?

– Dok si mlađi, opekneš se nekoliko puta o takve "prijatelje", koji su tu dok imaju koristi. U ranoj mladosti pečeš taj zanat, dobivaš na osjećaju kako prepoznati ko ti je iskreni, a ko lažni prijatelj. I normalno je da je u našem svijetu dosta takvih ljudi, ne samo muškaraca nego sve više i žena. I to je jedna od opasnosti za svakog fudbalera i za svakog uspješnog čovjeka.

Kako izgleda život vrhunskih fudbalera? Jedni smatraju da je lagodan, drugi da je spartanski.

– Oni koji nisu osjetili, ne mogu realno pričati. Kada sam imao 15 godina, igrao sam za kadetsku reprezentaciju Hrvatske. Dok su moji prijatelji ljeti uživali na plažama, ja sam bio na pripremama. Znam da neki ljudi misle: "Ma, on izađe na teren, dva-tri puta udari onu loptu, svi navijaju za njega…" No, kad pogledaš koliko lijepih i ugodnih stvari se odrekneš i koliko uložiš truda, znoja, krvi i nerava, nije nimalo lagano. Stvarno, spartanski život.

Rođeni ste Dubrovčanin, kada govorite o BiH, kažete "naš narod". Koji mentalitet Vam je bliži?

– Ja sam pravi Jugoslaven. Otac mi je Crnogorac, mama Hercegovka, rođen sam u Hrvatskoj, a čitav život povezan sam s Bosnom.

Niste jugonostalgičar?

– Ne. Ja sam, i kažem svima, a neki mi se prijatelji u Dubrovniku znaju ljutiti, pravi Bosanac i Hercegovac. Moji pravi prijatelji znaju šta sam u stanju napraviti za svoju državu. Nemam nikakvih emocija ni prema Hrvatskoj ni prema Crnoj Gori. Dušom i srcem sam pravi Bosanac. Nije to nikakva lažna slika zato što sam kapiten reprezentacije.

Vjera u Boga

Imali ste i dosta humanitarnih akcija u BiH, o kojima baš i ne govorite.

– Ne bih ni volio da se to spominje. To je moja stvar i ja to radim iz duše. A osjećam i obavezu, jer Bog mi je dao da mogu.

Kažete: "Bog mi je dao." Koliku ulogu vjera igra u Vašem životu?

– Veliku. Sve što radim, radim uz pomoć Boga. Ničega me na svijetu nije strah nego Boga. Svi oni koji me znaju, prihvataju to. Ljudi oko mene znaju koliko poštujem druge vjere, ali svoje ne dam.

Vi ste musliman u zapadnoj Evropi. Kako Vam je danas živjeti?

– Veoma lako. Ne vidim razlog zašto bi mi bilo teško, posebno ovdje, u Francuskoj. Veoma je mnogo igrača muslimana tako da mi je tu mnogo lakše. Ali, i dok sam bio u Rusiji nisam imao nikakvih problema, pravili su i razne ustupke.

Imate li neki svoj ritual prije izlaska na teren?

– Prije utakmice moram biti miran u glavi. To pronalazim u muzici. Dosta slušam ilahije, posebno prije važnih utakmica. Kada izlazim na teren na zagrijavanje, zamolim Boga da mi pomogne.

Sutra će biti pet godina od kada ste dali prvi gol za reprezentaciju BiH. Pamtite li taj datum?

– Naravno. To je nešto posebno i uvijek će biti. Na toj utakmici sam i teško ozlijedio koljeno. Kad god obučem reprezentativni dres, nešto je posebno. Klub mi je samo posao koji pokušavam odraditi maksimalno pošteno i iskreno. Reprezentacija me ispunjava. Dosta je ljudi koji su me povrijedili na tom planu. I, ako me išta može povrijediti, to može. No, u posljednje vrijeme naučio sam se nositi s tim. Znam da je to sastavni dio mog posla, da imaš dežurne pljuvače koji traže nekakvu sivu riječ za reprezentaciju i sve što je u vezi s njom. Pokušavaju te uvrijediti, udaljiti od svog naroda i države. Svi trenuci u vezi s reprezentacijom znače mi veoma mnogo.

Kada ste govorili o "pljuvačima", vjerovatno ste mislili i na one koji šire priče da Vi sastavljate reprezentaciju, a ne selektor. Koliko Vas bole te priče?

– Prije bi me takve stvari pogodile i dosta mi je vremena trebalo da to sam sa sobom riješim. Više me ne mogu pogoditi, jer znam ko su i kakve su te osobe. Ko me poznaje barem malo, zna da svog kolegu nikada ne bih uvrijedio, a kamoli šta drugo rekao.

Ćiro i Pape

Dobro, vi ste kao mala porodica. Onda ovako mogu formulirati pitanje: Donedavno vam je tata bio Ćiro, a sada je Pape.

– Ćiro je volio sebe nazivati tatom i imao je prisan kontakt s nama. Ali, kako smo mi u klubovima naviknuti na promjene, priviknuli smo se na novog selektora, koji je donio nešto novo. Nekima to novo nije baš i odgovaralo. To, međutim, nije naša greška. Selektor je samo želio dobro nama i to će biti sve bolje.

Šta nikada ne biste oprostili ženi?

– Prevaru. Nažalost, imao sam tu situaciju u dugoj vezi i to me je u životu potreslo. Djevojka me je prevarila. Tada sam čak i na sportskom planu imao dosta problema i mislim da je to sve bilo povezano s tim. Još kada sam to otkrio za osobu za koju sam se najviše u životu bio vezao. Ispala je slučajna situacija, zato bih se zahvalio kolegi iz reprezentacije, hvala mu velika, on će se prepoznati ko je. Hvala mu zato što mi je otvorio oči.

MOJ STAV O…

Dino Merlin na Eurosongu.

– Pjesmu sam poslušao nekoliko puta. Super je odluka da Merlin predstavlja BiH na Evroviziji. Dino je jedan od pjevača koje rado slušam svakog dana. Ako ćemo ikad biti na vrhu, Dino je uz Harija, čovjek koji to može napraviti. Svim srcem sam uz Dinu.

Edin Džeko u Mančester sitiju.

– Dosta vremena provodim s Edinom. Znam kroz šta je prolazio u posljednje vrijeme, koliki je to pritisak i šta se sve dešavalo kroz reprezentaciju i Volfsburg i sve te ljude koji su ga pritiskali. Treba vremena da se adaptiraš na nove ljude, jezik, na novi stil nogometa… O Edinu imam visoko mišljenje i kao o osobi i nogometašu, i pitanje je vremena kada će početi davati vrhunske rezultate.

Vaš veliki prijatelj je Nikola Karabatić.

– Nikola sjedi sa mnom dok razgovaramo. Fantastična je osoba, uvijek zrači optimizmom. Godinama je u vrhu svjetskog rukometa, ali kod njega me fascinira glad za uspjehom. Željan je trofeja, igre, vrhunskih rezultata… Ali, uz sve to što je osvojio, ostao je sasvim normalna osoba.

Svi smo mi slabi na žene

Kažu da ste veliki zavodnik?

– Nazvao bih se iskrenom osobom koja voli poklanjati pažnju, a i svi smo mi slabi na neku žensku osobu pa tako i ja.

Prekid s Katarinom

Posljednjih dana hrvatska štampa preplavljena je pričama kako ste Katarina Banić i Vi prekinuli vezu.

– Ta veza je prekinuta ima već dva mjeseca. Bilo nam je prelijepo, ona je super osoba. Nažalost, putevi su nam se pomalo razilazili, imamo drugačije poglede na život. Malo su daljina i neviđanje odigrali svoje.

Možemo na Evropsko prvenstvo

Vaša prognoza – hoće li se reprezentacija plasirati na Evropsko prvenstvo?

– Uvijek sam bio optimist. Za svakog od nas je to nešto posebno i oni koji kažu: "Boli njega briga", nisu u pravu. Mislite da je lako izaći na teren pred 20, 30 ili 50 hiljada ljudi iz svog naroda i milione uz TV i reći: "Ma, boli mene briga." Nije to baš tako. Da nisam optimist i tvrdogalv, ne bih bio tu. Nadam se da možemo napraviti dobar rezultat, još da nas malo sreća posluži i možemo na EP.