hamburger-icon

Kliker.info

Emir Imamović : Vučić & Radončić: sličnosti i sličnosti

Emir Imamović : Vučić & Radončić: sličnosti i sličnosti

09 Januara
07:23 2014

pirke.1jpgPiše: Emir Imamović (Za Radiosarajevo)

Imitira li bosanskohercegovački ministar sigurnosti, Fahrudin Radončić, prvog potpredsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, kako je ustvrdio tabloid Kurir ili je Aleksandar Vučić, kako sam kaže, puno naučio od Fahre Radončića? Kada se, sa jedne strane, prođe kroz posljednjih dvadesetak godina formalnog drugog čovjeka vladajuće srbijanske stranke i republičke Vlade, a suštinski najutjecajnijeg aktera političkog života susjedne države, a sa druge kroz dvije dekade života i rada novinskog magnata u pričuvi i budućeg lidera Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, čini se kako je isti odgovor na oba pitanja. Dakle, da!

Aleksandar Vučić je skoro do apsolutne vlasti došao okolo, vraćajući se iz velike u realnu, stvarnu Srbiju. Radončić će na vlast doći ne mičući se s mjesta: iz jedne trećine Bosne i Hercegovine. Kada je bio mlad, lud i četnik, Vučić je pratio vojvodu Vojislava Šešelja i, po potrebi, Slobodana Miloševića, a njegova Srbija je bila od Karlovca do Makedonije. Istina, Srbija je ranih devedesetih imala dovoljno vojne moći da postavi svoje granice daleko od AVNOJ-evskih. Armija BiH, sa ove, naše strane, nije mogla doći niti do njih. Ako je, dakle, Radončić o ishodu rata i multisvakakvoj Bosni i Hercegovini imao iluzija, kultarisao ih se još tamo 1993.

Rast uticaja Fahrudina Radončića

Dajući svom prvom listu prefiks bošnjački, lijepo je, bez okolišanja, kazao i pokazao da interesnim područjem smatra ono na kojem dominira najbrojniji narod. Od tada do danas, o sebi je govorio kao o bošnjačkom biznismenu, neimaru, izdavaču, Donaldu Trumpu… Područje političke kontrole definiraju vojničke čizme, što je prije Vučića, izgleda, shvatio Radončić. Nije se, međutim, ni Vučić nastavio praviti budala: javno je i jasno odustao ne samo od Srbije do Karlovca, već i od Srbije na Kosovu – ne računajući nekoliko enklava – na kojem je, jednostavno, rat dobila UČK. Srbija Aleksandra Vučića manja je od šešeljevske iz 1991.: za njega sadašnjeg, Knin nije glavni grad Republike Srpske Krajine, nego veće naseljeno mjesto u Hrvatskoj, Republika Srpska nije istureno odjeljenje Srbije zapadno od Drine, već entitet u BiH, čiju cjelovitost smatra neupitnom, svjestan da bi ga svaki drugi odnos vodio tamo gdje mu se nikako ne žuri – na političko i, nazovimo ga, historijsko groblje.

Kako je i zašto Radončić, prije ostalih, shvatio da je odumiranje Bosne i Hercegovine iz doba ZAVNOBiH-a započelo sa prvim višestranačkim izborima, a završilo pod gusjenicama tenkova, teško je reći. Uglavnom, dok se sarajevska politička elita razbacivala snovima o jednoj i jedinoj, nedjeljivoj i cjelovitoj od rijeke do rijeke i tako do mora, on se pozicionirao tamo gdje se maticom ne nazivaju Srbija ili Hrvatska. No, kako jeste svakakav, ali nije glup i brzoplet, Radončić sa svojom politikom prihvatanja surove realnosti nije žurio: utjecaj mu je rastao prvo kao megafonu Alije Izetbegovića, da bi poslije smrti prvog predsjednika Predsjedništva moć akumulirao tako što je drugima stvarao privid da su svemoćni; sve dok bi mu kao takvi odgovarali. Spisak favorita Dnevnog avaza identičan je, naime, listi za odstrel objavljenoj u istim novinama.

Dakle, dok se u tornjevima po Sarajevu gradio vođa, Aleksandar Vučić je uporno bio primitvni nacionalista – kao da drugi postoje? – toliki da je sa Šešeljom i Nikolićem uspijevao ujediniti onu Srbiju koja svetište nema na Ravnoj Gori, pa između kleptomana sa demokratskom maskom i neskrivenih četnika bira prve, makar i sa neskrivenim gađenjem. A onda mu je sinulo ili mu je neko nacrtao, nevažno je: odvajanjem od Šešelja, opraštanjem od Velike Srbije i općenitim civiliziranjem, postao je sasvim prihvatljiva zamjena za Borisa Tadića i njegovo društvo suviše isprepletenih interesa.Kako se Vučić mijenjao, tako je Fahrudin Radončić prijatelje mijenjao za neprijatelje i obrnuto, sve dok nije postalo očito da je rok trajanja na bošnjačkoj političkoj sceni onoliki koliko piše u Avazu. Sve poslije je bilo pitanje tehnike: od formiranja Saveza za bolju budućnost, do toga da se danas kao alternativa vlasti nameće čovjek koji je u istoj toj (izvršnoj) vlasti i to kao ministar sigurnosti!

Bosne kao unija tri etnički definirana društva

Nakon konačnog dobijanja izbora, Aleksandar Vučić je učinio sve ono što Boris Tadić nije smio ni pomisliti, a da ne riskira barem kratkotrajni građanski rat u Srbiji. Drugačije rečeno: da je, recimo, Boris Tadić ujutru u osam prema Kosovu zauzeo stav kakav ima Vučić, u pola devet bi spašavao živu glavu; da je on, Tadić, u Miškoviću našao svog Hodorovskog, ne bi postao srpski Putin, već skončao kao, recimo tako, iako nije ni blizu preciznome, Gorbačov. (Vučićev juriš na oligarhe svakako jeste teatralan i najprije osvetnički, no Radončićev može biti samo karikaturalan: prvi među anđelima tranzicije u Bošnjaka je, naime, on, a sa drugim po redu, obitelji Selimović, je sklopio primirje iz interesa na prvi pogled.) Zapravo, ključna sličnost između dvojice lidera od kojih je jedan tabloidizirao bosansko novinarstvo, dok drugi srpskim tabloidima „samo“ komanduje, tek se treba desiti. I to sa Radončićeve strane. Da bi imao stvarnu vlast, Aleksandar Vučić je prvo morao definirati područje na kojem će je graditi. Odnosno, ako ne priznati neovisnost Kosovu, ono barem potpisati vojni poraz na njemu i odustati od nemogućeg koncepta poznatog kao „i Kosovo i Metohija i Evropska unija“ i sve što srce želi. Radončića tek čeka formaliziranje njegove Bosne kao unije tri etnički definirana društva povezana minimum interesa ne naroda, već njihovih predstavnika u vlasti: HDZ-ovih Hrvata, Srba iz isključivo RS-a i njega kao najveće face u Bošnjaka, kako bi to rekao Milorad Dodik.

„Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju“

Je li, dakle, Vučić realizator onoga na čemu je svih ovih godina insistirala bolja Srbija i da li je Fahrudin Radončić njegova bošnjačka, dejtonskoj stvarnosti prilagođena verzija? U znamenitim Savetima mladom piscu, Danilo Kiš kaže: „Čuvaj se ‘užasavajuće doslednosti'“. Pomenuti ne da nisu „užasavajuće dosledni“, već uopće nisu dosljedni, kao što su to njihovi nekadašnji politički lideri ili partneri. No, kaže Kiš i još nešto: „Ne veruj onima koji svoju nedoslednost skupo naplaćuju“. A Vučić je svoju nedosljednost kapitalizirao pozicijom najmoćnijeg Srbina Balkana, dok Radončić juriša na mjesto Alije poslije Izetbegovića. E, to zaista nije ni malo i ni jeftino. Samo što ne treba zaboraviti kako ni Vučić ni Radončić nisu postali to što jesu ili hoće isključivo tako što su se promijenili i prilagodili vremenu u kojem žive, što je prvi prestao slaviti Ratka Mladića, a drugi počeo proganjati umjesto, tek da navedemo jedan od primjera, promovirati vehabije i njihove zaštitinike, već i zbog kolosalne neuspješnosti onih od kojih se očekivalo da, barem, ne budu gori od svojih prethodnika: Demokratske stranke u Srbiji, te SDP-a, prije svih, u Bosni i Hercegovini.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku