Kliker.info

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Policijska upotreba sile i brutalnost iskazana prema Majkama Srebrenice u Kravicama, ozbiljan su udarac dugoročnoj stabilnosti Republike Srpske i još jedan korak u maratonskom udaljavanju od mogućnosti njenog konačnog priznavanja među rođacima i potomcima onih na čijim kostima je nastala. Pokazavši palicu preživjelim u genocidu, pripadnici MUP-a Republike Srpske demonstrirali su odnos prema prošlosti zbog kojeg je budućnost tog entiteta, možda neupitna, ali sigurno nije svijetla i novim generacijama Srba u Podrinju i Krajini, Semberiji i na istoku Hercegovine, ne donosi ništa osim straha zbog grijehova očeva.

Kada većina hrvatskih novinara piše i govori o Bosni i Hercegovini, radi to sa nevjerovatnom površnošću i sa kolosalnim nerazumijevanjem suštinskih problema. Izuzetaka, naravno, ima, a nedavno im se, prošle subote, barem na kratko pridružio i još uvijek jedan od najutjecajnijih komentatora u susjednoj državi – Davor Butković. On je u Magazinu, respektabilnom subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, u kolumni On the record, precizno opisao suštinu bošnjačko-srpskih i odnosa Bosne i Hercegovine i Republike Srpske kao njenog dijela. To što mu je zaključak – da BiH neće moći opstati ukoliko Karadžić i Mladić ne budu osuđeni za genocid – pogrešan, ne mijenja tačnost svega drugog izrečenog. (Politički i vojni vođa bosanskih Srba bit će, naime, osuđeni za genocid – osim ako drugi ne odapne u pritvorskoj jedinici – ali će se ta presuda, baš kao i sve dosadašnje iz Haaga, razbiti o granice bivše Jugoslavije i ničim neće doprinjeti srpskom suočavanju sa prošlošću.)

Prestanite s kavgom
„Republika Srpska  glavni je politički i strukturalni problem Bosne i Hercegovine; njeno vodstvo godinama uporno ističe kako zapravo ne priznaje BiH, dok vezanost njenog sadašnjeg identiteta uz zločine počinjene tijekom rata onemogućuje bilo kakvu kulturalnu integraciju Republike Srpske u Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Republiku Srpsku zasad je nemoguće ukinuti, jer bi se njenom ilegalizacijom stvorio veliki, sigurnosno nestabilan prostor u kojem bi mogli nastati uvjeti za izbijanje novog nasilja u susjednoj zemlji. Republika Srpska je, dakle, zadana činjenica s kojom se, nažalost, mora računati te, istodobno, glavna prepreka bilo kakvom ozbiljnijem pokušaju pretvaranja Bosne i Hercegovine u funkcionalnu državu. Međutim, kada bi Republika Srpska učinila dovoljno snažan zaokret prema ratnim vrijednostima, ona bi s vremenom mogla postati sposobna za svoju prvu integraciju u Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno snažan zaokret znači da politička javnost Republike Srpske – i građani i i institucije i trenutačno vladajući političari – moraju odustati od samog začetka Republike Srpske. Da moraju odustati od one generacije političkih lidera, ideologa, vojnika i svećenika, koji su Repubilku  Srpsku osnovali na isfabriciranoj i imaginarnoj histeriji od ustaša i osmanlija…“, piše, dakle, Butković u tekstu povodom godišnjice genocida u Srebrenici i nanovo iskazanog, nepromijenjenog srpskog odnosa prema tom stravičnom zločinu.

Od paklenog ljeta 1995, juli je mjesec u kojem se, iz godine u godinu, pokazuje kolika je bošnjačka trauma, ali i u kojem se, više nego u februaru ili oktobru, vidi ono što definira odnos najbrojnijeg naroda prema manjem entitetu i obrnuto. Bošnjačka politika i(li) političko Sarajevo, nemaju nikakav mehanizam ukidanja RS-a. Priznao je to, nedavno, i zamjenik predsjednik SDA i član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, rekavši nakon sjednice Glavnog odbora te stranke: „Prestanite sa kavgom, prestanite obećavati narodu da ćete uraditi nešto što nećete učiniti. Nećete pocijepati BiH, nećete napraviti novi entitet i Bošnjaci neće ukinuti entitete“.  Bošnjaci – i građani i i institucije i trenutačno vladajući političari, kako bi rekao Butković – imaju, međutim, „mehanizam“ održavanja RS-a u stanju straha od nestanka, čime, istina, pogoduju uspjehu nacionalističkih, primitivnih i kleptomanskih politika, koje, u konačnici, Republiku Srpsku čine mjestom neugodnim za život čak i Srbima. U prijevodu: policijska sila u Kravicama, julski malonogomentni turniri i guslarske večeri u Srebrenici i minimiziranje zločina, kako onih u Podrinju, tako i onih u Brčkom, Bijeljini, Prijedoru…- primjera je suviše da bi ih nabrajali – legitimiraju tvrdnju da je RS fašistička, genocidna tvorevina, od čijeg nestanka direktno ovisi o(p)stanak Bosne i Hercegovine kao države.

Promjena bošnjačkog doživljaja RS-a, ovisi o promjeni srpskog doživljaja uzroka i načina nastanka tog entiteta. Ključna razlika između zadane političke i teritorijalne činjenice i funkcionalnog, nazovimo ga, sredstva zaštite srpskih interesa u BiH, jeste, dakle, u uzročno-posljedičnim odnosima Bošnjaka i Srba spram, prvenstveno, nedavne prošlosti, pa tek onda sadašnjosti i budućnosti. Ukoliko prvi vjeruju kako će drugi protekli rat karakterizirati kao agresiju, žive u zabludi. Ukoliko, pak, Srbi misle kako će Bošnjake, jednostavno, proći sjećanje i, usput, ne vide ništa sporno u sredstvima koja su vodila do cilja, umanjuju svaku mogućnost da se taj entitet izvan njegovih granica i među nesrpskim građanima BiH, prestane doživljavati kao strukturalni problem Bosne i Hercegovine.

Pendreci u Kravicama

Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, ne ovisi samo o Srbima. Funkcionalna RS, međutim, ovisi najprije o njima. A da bi profunkcionirala u dva pravca: kao regija koja svojim žiteljima ne utjeruje strah (čija vrsta ovisi o etničkoj pripadnosti) u kosti i kao općepriznati dio države BiH, neophodno je novo, iskreno, činjenično doživljavanje devedesetih godina prošlog stoljeća. Nemaju, naime, Bošnjaci – ili ne bi trebali imati – problema sa nazivom tog entiteta, sa činjenicom da u njemu i u BiH žive i Srbi, već sa održavanjem tekovina rata i društvenom klimom u kojoj se bivši i sadašnji predsjednik Srpske, Dragan Čavić i Milorad Dodik, međusobno optužuju oko toga ko je i kada genocid u Srebrenici nazvao pravim imenom, umjesto da upotreba tog termina bude neosporna koliko i bošnjačko pravo na tugu.

Dugoročni interesi Republike Srpske ne brane se, dakle, pendrecima u Kravicama, već spremnošću da se tamo, kao i u Srebrenici ili Prijedoru, žrtvama jednako poklone i Srbi i Bošnjaci. Bošnjački interesi se, pak, ne brane bezuvjetnim i uzaludnim traženjem ukidanja RS-a u roku odmah, već spremnošću da se odnos spram Republike Srpske promijeni istog trena kada „politička javnost Republike Srpske – i građani i i institucije i trenutačno vladajući političari“ – odustane od samog začetka Republike Srpske. Jedno bez drugog, prosto, ići neće. Juli je mjesec u kojem se to najbolje vidi.