Kliker.info

Još se ne zna šta je uzrok požara u tuzlanskom Domu penzionera u kojem je poginulo trinaest ljudi i, prema dosadašnjim informacijama, povrijeđeno još trideset pet. Jednog dana će se, naravno znati. Bude li istraga efikasna kao u slučaju jablaničke katastrofe, rezultate možemo očekivati 2026. godine. Misli se na hidžretsku.

Mrtvima, naravno, otkrića neće značiti ništa, njihovim porodicama, vrlo vjerovatno, mrvicu više od toga, a preživjelim stanarima ove ustanove će biti bitno samo da se nešto slično ne ponovi. Bosna i Hercegovina je ionako zemlja u kojoj je najživahnija nada da neće biti gore.

Piše : Emir Imamović-Pirke (Bljesak)

Svjedoci očaja

Užas jedne tuzlanske noći poslužio je mnogima da kažu kako su odavno upozoravali na loše uslove života u ovom i drugim staračkim domovima, dotrajale instalacije, ruinirane prostorije, gljivične kuaponice, obroke skromnije od ratnih, manjak ovoga i onoga i višak poskupljenja usluga.

Sada su, kako vidimo, svi puni empatije, ne računajući SNSD-ove ministre u Vijeću ministara koji nisu dopustili dan žalosti u oba entiteta. Za malo vremena, samo da se istraga otegne, loše vijesti nastave smjenjivati gore i predizborni sukobi pređu u fazu gotovo otvorenog rata, požar u Domu penzionera će se, poput odrona u Jablanici, preseliti u zaborav kojeg se neće moći nazvati kolektivnim samo zato što će malobrojnima ostati važno da se, kad – tad, ustanovi kako je i zašto plamen izbio na najvišim spratovima na kojima su boravili teško oboljeli i nepokretni žitelji ustanove čiji su zidovi svjedoci očaja bosanskohercegovačke starosti.

Predatorski kapitalizam

No, život na mjestima dostojanstvene starosti, sa udobnim smještajem, osiguranim kvalitetnim obrocima, medicinskom skrbi i aktivnim socijalnim kontaktima, košta. Zato tamo gdje je zagarantirana penzija nešto viša od 700, a manja od 800 maraka, ostaju tek nada da stare instalacije neće izazvati požar, navikavanje na tuširanje u kupaonicama koje su milimetar iznad sanitarnog minimuma i pristajanje na hranu slabije kalorijske vrijednosti.

Predatorski kapitalizam ne treba neproduktivne, dakle one koji više ne mogu raditi i djecu sa posebnim potrebama. Prvi, jednostavno, nemaju od čega trošiti, dok i jednim i drugim treba više davati nego što se od njih može uzeti. Bogati se ne računaju, ali takvih nema ni u zavodu za djecu sa težim smetnjama u razvoju, niti u domovima poput tuzlanskog.

Sirotinja je, kažu, i bogu teška, a sasvim sigurno nepotrebna poretku u kojem prosječni, obični, kako li ih se sve naziva, građani i građanke – može i konstitutivni narodi, ništa se ne mijenja – ne spadaju u radničku klasu i naprednu inteligenciju, niti u zaposlenike ili djelatnike, već u ljudske resurse kojima se za iscrpljivanje daje nekakva nadoknada, da bi im se zatim uzela kroz rate kredita, abnormalne razlike između bruto i neto prihoda, cijene u slobodnom rastu, PDV, hranjenje inflacije donošenjem polovičnih socijalnih mjera – propisivanje minimalnih primanja bez zamrzavanja cijena je prečica do obezvrjeđivanja novca – navodno besplatno obrazovanje u kojem se svašta plaća, iznuđene zdravstvene usluge u privatnim klinikama jer su u javnim liste čekanja duge, oprema u kvaru, a očekivanja „kićanovića“ proporcionalna komercijalnim troškovima pregleda i liječenja.

Komercijalizirana briga

Financijski stručnjaci, naravno, imaju set savjeta za pripremu dostojanstvene starosti na vrijeme. Treba samo i čim prije početi ulagati u dionice, kriptovalute, može i u nekretnine tamo gdje je primjetna kontinuirana potražnja kvadrata, zlato je također pametno kupovati, ni srebru ništa ne fali… Mogućnosti je puno, ali je sve i jedna kao govno na kiši ako je prosječna plata oko 1.600 maraka, a cijene hrane u dućanima provjereno veće nego u Texasu i, također provjereno, poput onih u Hrvatskoj koja je skuplja od Njemačke.

Kada je briga o onima o kojima se mora brinuti komercijalizirana umjesto podrazumijevajuća bez obzira na cijenu, onda nije pitanje hoće li do nekog užasa doći, već kada i uz kolike žrtve. Onaj ko to ne razumije, neće shvatiti ni šta je pisac i novinar iz Splita, Damir Pilić, mislio kada je kazao kako je „omogućavanje dostojnog života svim građanima zapravo jedini pravi smisao države, svi drugi smislovi su neozbiljni“. Bez njega, tog smisla, ljudska se bića sa starošću pretvaraju u robu pred istekom roka trajanja, onu koja prvo gubi na vrijednosti, pa se onda otpisuje.

Požar u tuzlanskom Domu penzionera bio je, istina ekstremni, primjer rješavanja biološkog viška. Njegov uzrok, nažalost, sa suštinskim problemom nema veze i, što je još gore, neće doprinijeti promjenama koje će barem budućim penzionerima osigurati nešto više od pukog preživljavanja po kućama ili gdje god.