Kliker.info

Piše: Emir imamović ( za Radiosarajevo)

Revolucija matičnih brojeva mogla je biti povijesni događaj, a završila je, eto, kao još jedan promašaj.

Moľda ne historijski, jer protesti nikada nisu bili dovoljno masovni, a zahtjevi demonstranata dovoljno artikulirani, ali je jedna velika šansa da zbilja izbije mir nepovratno propuštena. Dugo najavljivano, ali nepripremljeno – ili krivo pripremljeno, skro da je svejedno – okupljanje građana prvog jula, pretvorilo se u svoju suprotnost, u, zašto ne reći, bošnjačko fantaziranje na cesti, u kojem je čestiti, zabrinuti, pošteni svijet statirao i, na kraju, završio kao kolateralna šteta. 

Masa nikada i nigdje nije donijela promjene, već je tek provodila zamisli manjine. Svaki kolektivni napredak je, zapravo, posljedica ideja prosvjećenih pojedinaca i, prije grupica nego grupa, koje je većina u jednom trenutku i iz raznoraznih motiva prihvatila. I ovu, sada već propalu beboluciju, pokrenulo je sedam ljudi, a dnevnik jednog od njih, Zorana Ivančića, smo objavili, da bi jedan njegov vaľan dio ja citirao gdje stignem. Dakle, ovako je pisao Ivančić: „Od inicijalnih sedam građana, koji su ovo pokrenuli, sve do jednom  je potpuno svejedno hoće li se ti brojevi dodjeljivati na drľavnom, entitetskom, distriktnom, kantonalnom, općinskom, mjesnozajedničkom ili kućnosavjetnom nivou. Kasnije su se pojavile grupe, koje su davale izjave za medije, da je jedino prihvatljivo da sve bude na drľavnom nivou. To nismo mi. Mi samo hoćemo JMBG za djecu. Hoćemo elementarna ljudska prava i elementarne usluge drľave koju plaćamo. Kako, ne tiče nas se“.

Zdrava depolitizacija

Sarajevski ustanak bio je vaľan upravo zbog toga što se pokretači i učesnici nisu petljali u konstrukciju drľave, pokušavali ispraviti nepravde iz prošlosti  i dominantno političko mišljenje jednog naroda nametnuti kao opće u Bosni i Hercegovini. Činilo se, dakle, da je bebolucija priznanje drľave takve kakva jeste, trenutak kraja povijesti i početka sadašnjosti u kojoj građani prvo traľe da im se ispune elementarne potrebe, a za ostalo – upisivanje narodnih poslanika u historiju – baš i ne brinu.

Jedan politički događaj, a pobuna protiv vlasti iz bilo kojeg razloga to jeste, bio je, ma kako apsurdno zvučalo, zdravo depolitiziran. Traľilo se, naime, da se povuče jasna, vidljiva, debela granica između, nazovimo ih, ideoloških ciljeva i svakodnevnog funkcioniranja usluľnog administrativnog aparata.

U prijevodu: revolucija matičnih brojeva bila je zahtjev da, bez obzira ko je obnašao, vlast ne ugroľava „elementarne usluge drľave koju plaćamo“. Sedam takozvanih običnih građana dovelo je bosanskohercegovačko društvo skoro do prekretnice i izazvalo kolektivnu paniku među političkom elitom. Kakvu i koliku, vidljivo je iz reakcija, bez obzira odakle dolazile: niko se, naime, od svih tih kontrolora naših ľivota nije znao postaviti prema onome što su demonstranti traľili. Zazivali su, tako, bošnjački predstavnici vanredne (Lagumdľija) i redovne (Izetbegović) izbore, iako niko, ali niko, sa ulice nije traľio da se vlast mijenja, već da radi; Dodik je  izmišljao antisrpsku zavjeru, makar niko i nikada, tih prvih dana, nije riječi rekao o Republici Srpskoj kao takvoj; u dva HDZ-a su se ponašali, kao i u svakoj krizi u posljednjih nekoliko godina, poput članova Izvršnog odbora SNSD-a katoličke vjere, pozivajući se na laľni strah kao opravdanje za nerad svake vrste…

Prvi, pravi bebolucionari su se, recimo tako, postavili kao Belgijanci. Ta se evropska drľava, kaľu, raspada, puca na dva dijela, vazda je u nekoj krizi, a odnosi između Flamanaca i Valonaca kreću se od loših ka gorim i obrnuto. Nije, međutim, zabiljeľeno da se u toj Belgiji ne izdaju pasoši jer nema matičnih brojeva, da glavni i bilo koji drugi grad noću nema vodosnabdijevanje, da se nabildani građani ubijaju po kafićima, a oni obični dobijaju batine dok svoju imovinu brane od razularenih, podobnih kapitalista sa granice zakona, da doktori ne pruľaju hitnu medicinsku pomoć ľenama sa mrtvom djecom u utrobi, da… Ma jedino što je zabiljeľeno jeste rekord u neformiranju drľavne vlade – tu su i nas prejebali – ali ni tada niti jedan Flamanac ili Valonac nije bio uskraćen za elementarne usluge drľave koju uredno plaća. 

Prvoga jula, onoga u kojem je Evropska unija došla do Izačića i Neuma sa dvije strane, sve je otišlo u lijepu stvar materinu. Ne zato što je na najavljivane velike proteste izašlo tek dvije hiljade ljudi, niti zato što je tih dvije hiljade ljudi zaustavilo, uz ostalo, i javni prijevoz u Sarajevu, dakle uskratilo „elementarnu uslugu“ sugrađanima koji su je platili, već zbog zahtjeva koji opću, društvenu promjenu u BiH čine nemogućom i neizvodivom. 

Šteta
 Merlinizirana verzije narodne pjesme S one strane Plive – pod sluľbenim nazivom Jedna si jedina – daleko je himničnija od Šestićeve kompozicije, baš kao što je i Republika Bosna i Hercegovina (naročito ona socijalistička), bila funkcionalnija i, zanemarimo li na trenutak marginaliziranje takozvanih izdajničkih krajeva i političke sudske procese, za većinu ugodnije i pravednije društvo; dok zastava sa ljiljanima naprosto izgleda ljepše od modificiranog grba civilne zaštite. Ali… vazda ima prokleto ali.

Upotreba simbola koji se dijametralno percipiraju sa različitih strana nišana, kao i zagovaranje povratka republike, najefikasniji je način da se revoluciji matičnih brojeva oduzme sve zbog čega je bila vaľna. Jednostavno, onaj ko bi na sarajevskoj ulici mijenjao ustavno uređenje i sve što ga prati, automatski gasi svaku mogućnost da saveznike nađe među većinom stanovnika RS-a ili upokojene Herceg-Bosne. Među građanima koji su mogli, ako već i nisu, od drľave u kojoj ľive zatraľiti da im pruľi elementarne usluge koje su platili.

Revolucije obično jedu svoju djecu. Beboluciju su pojela djeca one – megalomanske, centralističke, bošnjačko-nacionalističke, nerealne i dugoročno pogubne – politike koja ima, moľda i većinsku podršku, ali samo jednog naroda. Dakle, nedovoljnu za bilo kakve civilne promjene u Bosni i Hercegovini i više nego dovoljnu da svaku mogućnost konačnog kraja rata vođenog mirnodopskim sredstvima odgodi na duľe.

Šteta, velika šteta.