Kliker.info

Ideje nisu krive za ono što ljudi od njih učine, a ideja da se neke pare uzmu od spomenika uopće nije blesava, samo ako se, je li, ne izvede na krivi način. Posebno ako već imamo ili možemo imati spomenik vezan za događaja po kojem je Sarajevo globalno poznatije nego po Zimskim olimpijskim igrama ili opsadi sa kraja dvadesetog vijeka. Naša historija nije nimalo ugodna, ali je, recimo tako, mala. Većina bosanskohercegovačke prošlosti, zbog koje smo i danas spremni zapjeniti, bitna je za dva-tri reda ozbiljnije enciklopedije. Mi, kao i oni prije nas, ispadne na kraju, ginuli smo za fusnote, dok je ono čime se volimo hvaliti imao, recimo, jedan Lillehamer: deset godina nakon sarajevske i u tom norveškom gradiću – u kojem je 2010. živjelo manje stanovnika nego u Goraždu prije posljednjeg rata – održana je zimska olimpijada.

 Nema, međutim, ozbiljnije priče o Prvom od dva svjetska rata, bez Sarajevskog atentata, pucnjeva Gavrila Principa u Franju Ferdinada, povoda za sukobe u kojima će poginuti oko petnaest miliona ljudi, a Evropa doživjeti radikalne promjene i nestanke velikih imperija. U Sarajevu je, na što se možemo podsjetiti ovih dana, bio spomenik Ferdinandu i sastavio je oko godinu dana. Onaj uklonjeni, Principov, rad Voje Dimitrijevića, je kao umjetničko djelo vrijedan vječnosti.Sjeli su, dakle, neki dan, na kafu i čašicu razgovora, ministar privrede Kantona Sarajevo Emir Hrenovica i načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić i neko je, nevažno ko od njih dvojice, spomenuo mogućnost obnove spomenika Franji Ferdinadu, nadajući se da bi zbog njega više turista došlo u Sarajevo i, normalno, ostavilo neke pare.

Bez sumnje

Nije Ferdinand beznačajna, kao ni pozitivna historijska ličnost, daleko od toga, ali prošlo stoljeće, kao baš krvavo, obiluje značajnijim na svaki način. Gavrilo Princip je, također, historijska ličnost: nije malo ubiti šefa države. Dvadeseto stoljeće, međutim, obiluje ubojicama predsjednika, premijera, vođa naroda. Niko od njih, međutim, nije pištoljem pokrenuo promjenu svijeta kao bolešljivi Srbin iz nekakvog Obljaja, sela koje do 1991. nije skupilo niti dvije stotine stanovnika.

Uostalom, evo šta je o jednom i drugom u intervjuu Politici kazao povjesničar Christopher Clark, autor u Srbiji žestoko kritizirane knjige Mjesečari: Kako je Evropa krenula u rat 1914.: „Franjo Ferdinad bio je, bez sumnje, najagresivniji evropski visoki vojni zvaničnik tog vremena… Kada su Principa na sudu pitali kako se osjeća povodom smrti prestolonasljednikove žene, počeo je da plače. Mladići koji su 28. juna otišli u Sarajevo nisu bili ni okrutni ni cinični, bili su idealisti i patriote“.

Susret Franje Ferdinanda i Gavrila Principa, od onih je događaja za koje se kaže kako poslije njih ništa više nije isto. I fakat nije. Da se Principu nešto desilo u putu ili da se nadvojvoda nije nadigao obilaziti vojsku na teritoriju što ga je okupirala, historija bi, možda bila drugačija ili bi se tek, recimo tako, dogodila malo kasnije. No nije, pa se o Prvom svjetskom ratu ne može govoriti bez Sarajevskog atentata, niti se o Sarajevskom atentatu može govoriti kao o ubistvu starog svata na Baščaršiji.

Ako, konačno, postoji razlog, a nije da ne postoji, jer, da ponovimo, veliki je to događaj, da se dodatno i spomenički obilježi Sarajevski atentat, ne čini se kako je rješenje u zamjeni starog još starijim spomenikom.
„Historija pripada historiji. Ako se radi o nekom spomeniku, on je spomenik nekome, nije spomenik današnjem vremenu, ne živimo mi to danas. Ali je lijepo da to ima ako već postoji. Ja bih istovremeno napravio i taj spomenik, a bogami bih vratio i one stope koje je Vojo Dimitrijević napravio – da stoji i taj spomenik, da stoje oba spomenika. Sve što je bilo napravljeno to su spomenici nekim vremenima, koliko god da su ona kontroverzna. Znači da smo mi svjesni da smo mi živjeli kroz razna kontroverzna vremena i da trenutno u ovom vremenu ne postoji nikakva ideologija, nikakav Staljin koji će sada da očisti jedan spomenik, da ga skloni i da postavi drugi“, izjavio je za Radio Slobodna Evropa umjetnik Damir Nikšić.

Obožavanje krivih strana

Cijeli problem – ukoliko uopće insistiramo na postojanju problema – ne samo da ima rješenje, već to rješenje ima ime, prezime, ime oca i broj telefona. Braco (Voje) Dimitirijević je, je li, sin autora Principovih stopa, jedan je od najrelevantnijih i globalno najcjenjenijih umjetnika iz BiH, njegove izložbe i postavke radova se u ozbiljnom svijetu smatraju prvorazrednim kulturnim događajima, a i već je napravio spomenik spomeniku žrtvama rata i Hladnog rata.

Bracin spomenik Sarajevskom atentatu bio bi, van svake sumnje, umjetnički relevantan, zatim nešto po čemu bi se Sarajevo moglo prepoznavati i njime bi se ne samo obilježila stogodišnjica bitnog događaja, već i dao povod onima što putuju zbog duhovne nadogradnje da dođu i potroše neke pare. Sastaviti i vratiti stari spomenik je, sa druge strane, bacanje novca, ali i manifestacija manjka samopoštovanja i neznanja. Franjo Ferdinand, naime, nama nije ništa drugo nego prvi među okupatorima koji su zamijenili prethodne okupatore. Istini za volju, kada već slavimo osmanske vojskovođe, možemo i austro-ugarske. Ušlo nam u krv to obožavanje krivih strana historije. Ali to je već druga priča…