Kliker.info

Što veći trag dobrote i nesebičnosti čovjek ostavi, to poslije smrti manje na papir stane.Dobročinstva i jesu za kratke priče.

Zato, o profesoru Milenku Brkiću mogu reći, i tu bih kao stao, kao da me strah da neka riječ od viška ne bude – profesor je bio dobar čovjek.

Piše : Emil Karamatić (Neznase.ba)

Ali i profesor bi rekao, ne škrtari prozbori neku kao što si uvijek zborio.

Svaki naš susret, a bilo ih je, započinjao je na isti način.

Bog profesore kako je zdravlje?

Dobri moj prijatelju, dobro mi došao.

I tako bezbroj puta.

Između naših pozdrava često bi ostajao i mali trag šutnje. Otpuhnuli bismo i uglavnom započeli s razmišljanjem, koje se usadilo u naše susrete.

„Ili mi griješimo ili svi griješe. Od dvije skupine, a mi smo u manjini, neko griješi“, rekao bi profesor.

„Vjerujem da mi nismo,” dodao bih.

I sad vjerujem i uvijek ću, da je profesor bio u pravu kad je bio kontra mase. I to ne jednom, nego stotine puta. Nikad nije tražio da mu se plješće, niti je ikome pljeskao.

Pogotovo ne najokrutnijim. Tim modernim zaštitnicima nacionalnih interesa.

Ponekad bi mislio da je ostao sam, pogotovo u zlim vremenima poštovanja velikih vođa i stradanja sirotinje. Bila su to teška vremena kada su samo malobrojni dolazili.

Za profesora nije bilo kompromisa kad mu je postavljen ultimatum.

Da izabere, rat ili mir.

Nije bilo te države za koju bi u rovove poslao tuđu djecu.

Između države i mladosti birao je živu i sretnu mladost.

Izabrao je živote.

I malo ko zna, upravo tada kad je bio na strani života tisuće i tisuće Hrvata, Bošnjaka i Srba da je njegov život visio o koncu.

Te 1993. godine, kojeg li apsurda, mrzili su ga oni čiju je djecu od rata želio spasiti. Ali ne svi. Nego oni koji ni sebi dobra željeli nisu.

Bio je to mučan put. Godine su trebale proći.

I tako to biva na Balkanu, u nas na Nerniti, na kršu.

Morao je umrijeti da mu se poklone.

Valjda tako mora biti.

Eto profesore to nisi vidio, došli su mnogi i prijatelji i oni koje tim imenom nikad nazvao ne bi.

Najviše je bilo sretnih što su te zvali prijateljem, ali i nekih, možda bi mi zamjerio što spominjem, ali bilo ih je, pognute glave od stida.

Eto im na dušu.

Zato pišem ove kratke retke, ne škrtarim, nego sve hoću opet da kažem da si profesore bio dobar čovjek.

O dobroti se, sve i da hoću ne može pisati.

O njoj će se godinama pripovijedati. Kamenom međugorskim odzvanjati. Studenčicom hučati.

Hoće u kasne sate, kad se jedino, izazvani vrelinom cvrči budu čuli.

Nikad ti više neću reći:

„Bog dobri moj profesore kako je zdravlje“?

Nikad mi više nećeš reći:

„Dobri moj prijatelju dobro mi došao“.

Ali profesore moći ću pripovijedati o dobroti koja je neponovljiva i o kojoj se još treba čuti.

Ne samo od mene, nego i od prijatelja i neprijatelja.

Od svih.

Bit ću sretan kad prijatelji utihnu, kad ih nadjačaju neprijatelji, kada se budu otimali za riječi pripovijedajući o tvojoj dobroti.