hamburger-icon

Kliker.info

Emil Karamatić : Na Balkanu se posljednjih dvadeset i pet godina nitko nije nasmijao

Emil Karamatić : Na Balkanu se posljednjih dvadeset i pet godina nitko nije nasmijao

10 Decembra
07:08 2016

emilkaramaticDavno sam shvatio, da će ratovi iz devedesetih biti daleko iza nas tek onda kada mognemo barem jedan vic ispričati na račun svojih nesretnih sudbina, i sa osmjehom na licu gledati komedije na filmskim platnima.

Piše: Emil Karamatić (Neznase.ba)

I dvadeset pet godina poslije, ovo izgleda samo kao luda pomisao ili znanstvena fantastika.
Ako ne mi, koji smo svjedoci ratnih tragedija, možemo li, ili imamo li pravo, biti kivni na tridesetogodišnjake. One koji su početkom devedesetih imali tek pet godina i našale se na račun nesretnih sudbina nas starijih.

Eeee, vidite, život nemilosrdno prolazi i nitko nema pravo prigovarati pokušaju ismijavanja naših života, ma koliko oni tragični bili. Možda zvuči pregrubo, čak ću i osobno, kao autor ovih redaka reći, ruku na srce, jeste pregrubo je. Ali koliko sudionika tih ratnih grubosti je bilo, koji su barem rekli, a kamoli povikali:

Stanite ljudi! Moglo bi ovo i bez rata!

Bilo ih je. Ali jako malo. U toj ratnoj lakrdiji mirovnjaci su izgledali kao smiješne, ali počesto i tragične figure. Niti su kome trebali, niti ih je tko želio u svom dvorištu.

Ako su božji izaslanici blagosiljali one koji su više sličili na horde zla, nego na vojsku organizirane države, zamislite samo na što bi sličio promotor mira u to vrijeme.

Malo je sudionika rata koji se ne bi uklopili u radnju filma Božidara Nikolića i Željka Mijanovića “U ime oca i sina”.

Da li možemo zanemariti manipulativnu snagu onih koji su nam recitirali i to još uvijek rade, domoljubnu, otadžbinsku poeziju, s jedinim ciljem, da ratom, kao ničim drugim, mladost prelazi s ovoga na drugi svijet.

Gledajući političare država nastalih raspadom Jugoslavije, koliko zapališe svijeća ili položiše vijenaca na grobove stradalih, shvatit ćemo da još nije vrijeme za šalu na račun zlih vremena.
Ako se i nasmijemo nekom suvremenom Nikoletini Bursać, brzo ćemo shvatiti da nije riječ o komediji nego o tragediji vješto prenesenoj na platno. Ratnim devedesetim se još ne možemo i ne smijemo smijati, barem tako je urezano u našim moždanim stanicama. A često vidimo pomiješane osjećaje.

I suze i smijeh.

A smijeh kroz suze je najveća tuga ljudskog srca.

A to što mozak diktira, uglavnom je indoktrinirano, tako da će proći mnogo vremena da osmjeh pokažemo, barem kad političari pričaju o sinovima domovina ili otadžbina.

Kad nas u oči gledaju i obmanjuju. A njihov cilj je uvijek isti. Po tko zna koji put ostati na vlasti. Tada nema ni suza ni smijeha. Uz pokoji povik, lica su smrtno ozbiljna, često okamenjena.

Kad se priča o poginulim vojnicima u proteklim ratovima, na Balkanu je oduvijek takav običaj, agresori su po pravilu njihovi a osloboditelji su uvijek naši.

Skoro svake godine nadomak Mostara, istodobno, negdje u lipnju, na prostoru od samo pet kilometara, pripadnici tri vojske obilježavaju pobjede. Ili kako to na transparentima razvučenim preko magistralnih puteva često piše – “Sve naše pobjede”.

Ili plakali ili se smijali, valjda kao i svugdje u mirnom položaju se mora stajati.

Mora se počast odati.

I nije u tome zlo.

Ono izvire odnekud drugo.

Tek što su nam djedovi i očevi završili s pričama iz Drugog svjetskog rata, na red dođoše, ali žešćim tempom nego ikada ranije, priče kojima smo sami svjedočili.

Sudionici se muče sa sjećanjima, a mlađi su pod prismotrom od slučajnog smijeha. U ambijentu između tuge i smijeha najbolje se snalaze umjetnici, ali pod uvjetom ako zadrže barem malo domovinskog ili otadžbinskog duha.

Ako ga ne pokažu, u najboljem slučaju prolaze kao kazališni redatelj Oliver Frljić. Njega najbolje razumiju oni koji nemaju nikakve veze s prostorom bivše Jugoslave. Razumiju ga i oni, koji su na vrijeme napustili prostore opjevane u stihu “Od Vardara pa do Triglava”.

Razumiju njega i sudionici zlih vremena, ali tko bi to i kome priznao?

Nitko i nikome.

Satkani smo od strahova!

A strah nikada ne progovara, a kamoli da se nasmije onome što ga izaziva.

Jer naše nasilje je obrana, a njihovo je agresija. Naši su heroji, a njihovi ratni zločinci.

Teško je to vidjeti istovremeno “Naše i vaše nasilje”.

Kad su režiser Dušan Sabo i scenarist Emir Genić 1990. godine realizirali film “Seks partijski neprijatelj broj jedan”, svima, pa i onim najvećim zagovornicima socijalizma i očuvanja Saveza komunista Jugoslavije, bilo je jasno da je NOB-a završila, ali milijuni jugoslavenskih državljana nisu ni slutili da je ispred njih neki novi rat.

“Vjerujem, nije ljudski i nije pošteno, zbijati šalu se tuđim zlom, pa kad je već tako, pustite me da se smijem vlastitoj sudbini”, često misle oni koji su kroz najgore u ratu prošli.

Dok god ne bude barem malo smijeha nad vlastitom ratnom tragedijom, one će u nama živjeti i tražiti veću žrtvu od prethodne.

Dok ne shvatimo kad kažemo “Oprostiti, ali ne zaboraviti”, da iz nas u tom trenutku izvire veće zlo od prethodnoga, opsjednutost tragedijama nas neće napustiti.

Osim posljednjih dvadeset pet godina, na našu nesreću, i naredne godine bi mogle biti obilježene pričama o ubojstvima, silovanjima, pljačkama, prognanim, raseljenim, nestalim ……

Životi generacija rođenih, pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih obilježile su ratne priče. Mnogi su jednu priču slušali u školama, dok je potpuno druga živjela u njihovim domovima.
Upravo otuda, naravno kao vic, ili vjerujmo da jest, dogodovština malog Hercegovca.

Učiteljica: Reci ti nama tko su bili partizani?

Mali Hercegovac: Bili su to, drugarice učiteljice, pošteni i čestiti ljudi. Oni su se borili za naš narod.

Učiteljica: Dobro, a tko su bile ustaše?

Mali Hercegovac: Pa, dedo, amidža, dajidža i ostali.

Ponovo smo pali u istu zamku.

Rezultate prethodnih ratnih priča nikad nismo u cjelini shvatili. Danas, upravo zbog toga, priznali ili ne, živimo u strahu i iščekivanju rezultata novih ratnih priča.

Izgleda kao da se na Balkanu posljednjih dvadeset i pet godina nitko nije nasmijao, a i ja sam nešto namrgođen.

A tamo gdje nema smijeha, nažalost, mogu profitirati samo sluge božije, političari crnih misli i farmaceutska industrija.

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku