hamburger-icon

Kliker.info

Emil Karamatić : Kad svirate samo na zabavama lovačkih društava, najlakše je okriviti prvog koji dolazi u vaš grad

Emil Karamatić : Kad svirate samo na zabavama lovačkih društava, najlakše je okriviti prvog koji dolazi u vaš grad

10 Maja
06:31 2017

Bliži se zagrebački koncert Andre Rieu, koji je od 1987. godine na čelu Johann Strauss Orchestra, te već imamo priliku pročitati tekstove, kojima se pokušava ovog velikog glazbenog majstora “udariti mokrom krpom po glavi” i na sve načine omalovažiti.

Piše: Emil Karamatić

Po belaju već upratih neke koji kažu ” jadni Andre i njegovi jadni suradnici”.

Zamislite, jadni Andre Rieu!

Oni malo više ozebli kritičari ga učtivim riječima tituliraše kao predvodnika glazbenog kiča, šunda. Usuđuju se nazvati ga i siromahom glazbenog stvaralaštva.

No, do koncerta ima još mjesec dana, tako da ćemo se naslušati napola definiranih tituliranja. Ali uvjeren sam, barem kako je počelo, da će titula koju mu onako od srca dodijeliše kao predvodnika kiča, na njegov račun biti toliko puta upotrijebljena, da Ceci i Karleuši neće ostati ni slova od te titule.

Evo i da se složim s ocjenjivačima lika, truda i djela Andre Leon Marie Nicolas Rieu, međutim mene jako interesira tko su ti kritičari nizozemskog majstora koji je klasičnu glazbu, ili lakonotne Straussove, Šostakovičeve valcere ili onomad Hopkinsov valcer donio pred vrata svake kuće, čak i onim zakletim mrziteljima simfonijskih orkestara.

Što je najgore, nije riječ o glazbenim laicima.

Ne, sve odreda su glazbeno obrazovani kritičari. Čak je riječ o ljudima koji su glazbu usavršavali ili svršili na prestižnim glazbenim konzervatorijima.

Od Moskovskog, Beogradskog, Londonskog, Pariškog, Zagrebačkog i mnogih drugih konzervatorija, škole su se učile, ali im nisu dale ništa više od mogućnosti da onako učtivo, vješto popljuju Andre Leon Marie Nicolas Rieu.

Među njima ima i glazbenih magistara, taman, tu negdje, koliko i domoljuba u hrvatskom Saboru.

Hoću reći, ima ih toliko da ih je nemoguće i pobrojati.

Kad se na gomilu stavi cijelo balkansko glazbeno znanje, a nije malo, što svjedoče i diplome, ostaje problem našim kritičarima, činjenica da nikada nisu uspjeli tijekom svog glazbenog života održati koncert ni u Zemljoradničkim zadrugarskim domovima. Tu i tamo im se dogodila pokoja priredba na dan seoske škole, u kojima su najčešće zaposleni kao nastavnici glazbene kulture.

Ova vrsta kritičara je čak spremna reći „To je čovjek koji je muziku doveo do apsolutno najdaljih horizonata kiča“.

Jeste, i to samo zato, što je ozbiljna glazba zahvaljujući Andre Leon Marie Nicolas Rieu postala planetarno prihvatljiva.

A to uraditi je najveći grijeh i zamka da te popljuju kao diletanta.

Jer navikli smo, naučeni, oblikovani, da bez pogovora prihvatimo kako je ozbiljna glazba samo za odabrane. One koji znaju hodati, domovinu voljeti, nikad se vlastima suprotstavljati, leptir mašnu postaviti čak i kad znaju da pristaje samo pomoćnom osoblju kvartovskog restorana, koji su dio društva daleko od Zadružnih domova, ali mole Boga da ih barem i tamo pozovu da za sto eura, na druženju pripadnika nekog lovačkog društva odsviraju ono što naučiše na prestižnim konzervatorijima.

Ali glazba je sve.

Uistinu sve.

Lupanje po loncima, tavama, čašama ili bronzinima u čemu sam jednom prilikom u budimpeštanskoj Vaci ulici, smijem reći, uživao, a orkestar bi mogao biti sastavljen, kao u tom trenutku od kuhara, konobara i kelnera, a za budalaste glazbene kritičare koji imaju sve osim karizme i talenta da čuju da izvedba recimo An der schönen blauen Donau, Op.314 (Strauss Jr., Johann) u izvedbi Andre Leon Marie Nicolas Rieu i Johann Strauss Orchestra nema nikakve razlike od one koju su Bečki filharmoničari izveli na Novogodišnjem koncertu pod dirigentskom palicom recimo Zubina Mehte, koji je do danas pet puta ravnao Novogodišnjim koncertom Bečkih filharmoničara.

Publika u Musikverein- u tu razliku nikad ne bi primijetila. A ako i bi, toliko bi bila nevažna za zaljubljenike u lake Straussove note da bi kritičarima poželjeli da odjebu.

A moje dvije karte za zagrebačku Arenu, ma koliko se trudili ti kritičari, bezveznjakovići srednjovjekovnih nastamba i komornog uma, ne može obiti ni krupa.

Za mene je taj čovjek – Andre Leon Marie Nicolas Rieu vrsni glazbenik i takav majstor koji je uspio, što čak ni velikom Mehti nije pošlo za rukom, pokazati da se glazba samo ako nemate ništa dugo, sluša ušima.

Kolika je potreba današnjeg pokondirenog svijeta da dokaže da je original važniji i vredniji od kopije, a jeste što nije sporno, da upravo ti nasilnici nad kopijama redovito upadaju u zamke neznanja, da su im kopije postale dio života i kite se s njima kao sa najvećim originalom.
Ti redovito piju zvekana pod francuski konjak. A Mehtu i Rieu prepoznaju samo kad stoje jedan pored drugog, uz obaveznu spikersku najavu i to po abecednom redu.

I tako u krug, mi koji volimo slušati Andre Leon Marie Nicolas Rieu redovito nas nazivaju kretenima i idiotima.

A ovi, naši spomenuti kritičari sa uglednih konzervatorija i dalje čekaju na red da zarade svojih sto eura na zabavi Lovačkog društva u domu neke Zemljoradničke zadruge.

Također i dalje tvrde da je Rieu predvodnik kiča, samo su uz sve to dodatno zabrinuti što nitko nema hrabrosti da ga zaustavi.

Ovo nije obrana lika, truda i djela Riue, nego moje velike ljubavi prema lakim notama jednoga od trojice, a možda i četvorice Straussa. A Johann Strauss Orchestr ih najbolje pošalje do osjetila, bez kojih bi život ipak bio bezvredniji.

A ovako je zanemarujući kritičare, razigranost glasa Karle Mafioleti.

neznase.ba

Podijeli

Jedan komentar

  1. minja
    minja 10 Maja, 14:15

    Odlicno napisano!

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku