Kliker.info

Strah me koliko smo nevažni u našim dobrotama, naivnostima, glupostima, ludostima, strah me servirane marginalnosti, predodređene za cijeli život.

Lede se kosti pri pomisli da smo tu samo da jedemo, pijemo, volimo domovinu i po potrebi izginemo za nju.

Piše: Emil Karamatić (Neznase)

Ne treba ni pratiti izgovorne riječi političara, onih za koje mislimo da su pokupili svu pamet ovoga svijeta i koje smo preko kurca izabrali na predsjedničkim ili parlamentarnim izborima, gledajte im samo gestikulacije i sve je jasno.

Previse jasno, da drhtanje tijela od kostiju do kože poprima oblik groznice.

Glupljima slike treba titlovati, ali ne pretjerano, tek toliko da se zadovolji moždana funkcija koju im je svevišnji predodredio.

Iz tih razloga, radio kao medij, nije mogao zadovoljiti planetarne potrebe.

Izmišljena je televizija.

Uostalom, ako su novine za strpljive, radio za pametne, televizija nema kome pripadati nego glupima i onima koji će, poslije jedne predizborne kampanje, glupim tek postati.

A u toj kategoriju smo skoro svi.

Zato čuvajte RTV BiH kao zjenicu oka svoga, valjaće kao malo što, ovome jadnom narodu. Plaćajte pretplatu. Jer plaćanjem pretplate, samo naizgled spašavate televiziju. Prije svega spašavate narodne mase, koje niti su strpljive niti su pametne, nego onako taman za televizijskog programa.

Glupost je neumoljiva, napada, osvaja i okupira u trenu, a onda nikad ne pušta. Živi mirnim životom s nama. Na kraju nas umrtvi i postane jedina pamet koju poznajemo. To je intelekt iz snova, koji nema potrebe za većim spoznajama od onih koje nam dopru preko malih ekrana u predizbornom vremenu.

Zahvaljujući modernim tehnologijama mozak polako ali sigurno postaje kao pljeskavica, ravan kao Slavoniija, nemoćan kao uposlenik Željezare Zenica ili Laste iz Čapljine.

Slike sa malih ekrana, koje gledamo iskolačenih očiju bez imalo uključivanja mozga, dobivaju na vrijednosti kao malo kad.

Najvažnije su inauguracije predsjednice Hrvatske i “krunisanje” srpskog poglavice.

Ta dva događaja će ostati zapisana u svim arhivama. Učenici će ih učiti i nakon stotinu godina, a generacije humorista će se do nemilosti zajebavati.

Toliko prijetnji, strahova, ratova, paljenja, progona, ubijanja, silovanja, rušenja, pljačkanja i ko zna čega još, što na um ne može pasti dok u kasne sate udaram po tipkovnici, na kraju bez imalo truda stane u dvije inauguracije malih, jadnih, siromašnih država kakve su Hrvatska i Srbija. Stane, da ga jebeš u dva zagrljaja. Onaj prvi koji se dogodio u Zagrebu i ovaj od onomad u Beogradu.

Od 1991. do 1995. godine hrvatska i srpska vojska su naizmjenično pobjeđivale jedna drugu. Na kraju su i srpska i hrvatska politika proglasile pobjedu. Svaka vojska je mogla pobijediti drugu. Ali danas, puno godina nakon rata teško da će i jedni i drugi pobijediti svoje nacionalizme, fašizme i vrag znao koje sve nakaze koje su im oko vrata. Niti znaju niti se vele trude da takvu pobjedu ostvare.

Državama kakve su Hrvatska i Srbija ne trebaju neprijatelji. One su same sebi sasvim dovoljne za uništenje. U pet godina rata, Srbija nikad nije bila Hrvatskoj neprijatelj kakav je Hrvatska neprijatelj sama sebi.

Pogledajte koliko je uzaludnih riječi i budalastih tekstova za jednokratnu upotrebu napisano oko preimenovanja Trga maršala Tita u Zagrebu. Da je ta energija usmjerena na bilo koju vrstu proizvodnje, pozitivnih misli, humora i smijeha, Hrvatka bi danas bila ispred Austrije, a ovako će Hrvati ako Bog da vrlo brzo na bauštelu u Rumuniju. I to ako bude.

A ako poživi, u sedmom mandatu gradonačelnik Zagreba ako nastavi ovim tempom preimenovat će i Trg Franje Tuđmana, ali nije isključeno ako politički poživi da i ime Republike Hrvatske dobije neko drugo ime. Ime koje mu je obilježilo djetinjstvo, da je prekrsti recimo u ime prikladno vremenu i trenutku – Pogana vlaka.

U Srbiji skoro ista slika, razlika je samo što pohmantali predsjednik broji potrošene tone mesa na njegovoj inauguraciji, umjesto da je rekao, braćo Srbi od danas sam predsjednik, Tomislav Nikolić je u mirovini, a tone mesa usmjerio u neku od ojađenih bolnica.

Pogledajte danas stranački život tih država. Uglavnom funkcionira po principu jednog jako pametnog i prepredenog poglavice i mase glupih i utučenih.

Niti u Hrvatskoj, niti u Srbiji, stranačkim poglavicama nije važno kako će funkcionirati države. Njihova snaga je uperena u funkcioniranje i opstanak stranke koja ih je iznjedrila. Između države i stranke, stranka im je puno važnija.

Država im je samo poligon djelovanja.

A narodne mase su im potrebne samo kao glasači, domoljubi koji obožavaju televizijski program.

Ne pitaju ništa – samo slike gledaju.