Emil Karamatić : Bojimo li se Boga ili Bojića
O smjeni urednika Svjetla riječi fra Drage Bojiće ispisano je na stotine stranica. Puno je odgovora ponuđeno na postupke provincijala koji su Svjetlo riječi Bojićevom smjenom pretvorili u Mrak misli.Bojić je dobar, obrazovan, pametan i čestit čovjek, uz to redovnik, svećenik, ali u instituciji u kojoj djeluje za sve te osobine nažalost iz godine u godinu ima sve manje prostora.
Sve ili gotovo sve što je Bojić izgovorio i napisao potpisat će svako bogobojazan, ali na Bojićeva razmišljanja iznesena posljednjih mjeseci, udarit će samo oni koji s Bogom nemaju puno veze. No u Boga se kunu, kao i svaki „uspješan“ političar u BiH u zaštitu nacionalnih interesa.
Umjesto bogobojaznosti danas u slici o Crkvi prevladava jedan dublji strah, koji je egzistencijalnog karaktera, a često se pretvara u krajnju tjeskobu. Umjesto da ova prva vrsta straha obuzima svakog čovjeka vjernika u Hercegovini koji mu se vješto odupire, ta druga vrsta straha obuzima počesto bahate i osorne među hercegovačkim svećenicima koji se u trenucima slabosti, a oni nisu rijetka pojava, priklanjaju raznim porocima, od kojih je onaj u nebo vapijući – priklanjanje hrvatskim političarima s debelim lisnicama i tankim moralom. Nakon ovakve tvrdnje čovjeka savjest opomene – čast izuzetcima jer ima i takvih.
„Bogobojazan je čovjek miran i u olujama, koje zahvaćaju čovjeka. Što više rastemo u toj prisnosti s Bogom, prožetom ljubavlju, lakše svladavamo sve oblike strahova“, govorio je bivši papa Benedikt ali nije izdržao, posustao je prije nego li je napravio konačni iskorak u borbi protiv onih koji od svjetlosti napraviše ili još prave mrak.
Molimo svi da poživi papa Franjo, prvi koji nakon dugo vremena djelatno pokazuje kako Crkvi želi vratiti temelje na kojima je i nastala. Istinu, ljubav, pravdu, sve ono što nas na zemlji čini ljudima. Tada će fra Drago Bojić biti slobodan čovjek, slobodan svećenik i profesor. Ali do tada valja i Dragi i svima nama čekati.
U ovakvim odnosima snaga gdje Hercegovačka franjevačka provincija ima financijsku a Bosanska franjevačka provincija intelektualnu nadmoć, fra Drago Bojić nije dobro došao. Svećenici koji žive srednjovjekovnu doktrinu, a takvi su mahom u Hercegovini, u Bojiću vide neprijatelja i sve će učiniti da ga stave u srednjovjekovne zidine.
Sveta zadaća svakog čovjeka, pogotovo vjernika i svećenika je da, zanemarujući novac, političke utjecaje i ovozemaljsku moć, prstom pokaže u zlo. Fra Drago Bojić je upravo to učinio i zamjerio se svojim nadređenima koji bi od Bojića mogli i trebali naučiti. Ne, oni su ipak pakt sklopili s novcem i prljavom politikom i odlučili da Bojića omalovaže.
Nakon ovakvog progona čestita fratra, čovjek bi mogao zaključiti da crkvene velikodostojnike ne zanima baš previše Novi zavjet, temelj na kojima počiva Katolička crkva, konačno, sudbina koju je doživio sam Isus Krist. Ne, njih to ne zanima duže nego li su dužni propovijedati masama pod svetom misom, ali sve čine da mahnitim glavama daju snagu Poncija Pilata, štiteći Barabu razapinjući pravednika. S tom razlikom, što ovdje ne čujemo i ne vidimo razularene mase (izostaje ikonografija patvorene demokracije) koja traži pravednikovu „smrt“.
Netko bi mi mogao prigovoriti da je neumjesno slučaj Drage Bojića uspoređivati s najvažnijim redcima Novog zavjeta. Međutim, odmah ću ih preduhitriti: naime ovdje nije riječ o usporedbi nego o korištenju temeljne istine, paradigme žrtve, u načinu razjašnjavanja metodološki istovjetnog djelovanja današnjih pismoznanaca i svećenika, s onima od prije gotovo dvije tisuće godina.
Postavljam pitanje po tko zna koji put. U čemu je Bojićev grijeh?
Da sumiram, Bojić je pogriješio što je vidio i prokazao lupeže i bandu što mahnitaju po BiH, a lopov kao gotovo društveno poželjni lik, svojevrsni anti-heroj, pojavio se u našim provincijskim mozgovima i nastanio kao nametnuta ali prikrivena svetinja, ne smije ga se vidjeti, o njemu se ne smije govoriti, niti prokazivati. Jer u Hrvata, čini mi se, od stoljeća sedmog nikada krivac nije bio lopov nego onaj tko bi se usudio prepoznati i prozvati ga.
Pa zato, poštovani Drago, ako misliš biti urednik moli Boga da ih još jačom snagom otvori papa Franjo. Ali kad ih širom otvori, snagom istine, ljubavi i pravde, bojim se da će ih mnogi (iznutra) poželjeti zatvoriti da se ne vidi strašno zlo koje se po Crkvi prosulo.
Komentari