Kliker.info

Iako sam u maju ove godine, nakon neprolaska naše pjesme Ljubav je na Eurosongu u Štokholmu, predskazao da se Bosna i Hercegovina iduće godine neće takmičiti na ovoj manifestaciji, u dnu duše sam se nadao da se moje predskazanje neće obistiniti.

Piše : Elvir Pelešević

Razlog mom načinu tada razmišljanja tada je bila prvenstveno činjenica što je većina javnoga mijenja 11. mjesto Dalal, Deena, Jale i Ane Rucner u prvome polufinalu ocijenila kao neuspjeh. Statistički gledano jeste riječ o neuspjehu – po prvi put, nakon što je sistem polufinala na Eurosongu uveden 2004. godine u Istanbulu, Bosna i Hercegovina nije uspjela da se kvalifikuje u finale.

Međutim, gledano iz ugla bosanskohercegovačke realnosti, naš nastup u Štokholmu se mora okarakterisati kao veliki uspjeh, prvenstveno zbog činjenice da su umjetnici koji su nas predstavljali, promovisali našu zemlju i njenu muzičku tradiciju na jedan iskren i dostojan način i pored jalovosti, bahatosti i neodgovornosti državnih političara i državne televizije, koju su Bosnu i Hercegovine držali u izolaciji od najveće svjetske muzičke medijske platforme pune i duge tri godine.

Još kada se uzme u obzir da su naši predstavnici finansirali čitav projekat oko Eurosonga vlasitim sredstvima, onda se njihov nastup mora okarakterisati kao herojski čin.

Četiri mjeseca je prošlo od Štokholma, i moje crne slutnje su, ipak, postale stvarnost. Prije nekoliko dana sam poslao e-mail Lejli A. Babović, koordinatoru Eurosonga pri BHRT, i tom je prilikom upitao, kako stoje stvari u vezi nastupa Bosne i Hercegovine u Kijevu naredne godine, jer ovo je vrijeme kada se državne televizije oglašavaju povodom njihovog (ne)učešća na Eurosongu. Odgovor je bio da naša država (opet) neće nastupati na Eurosongu, a kao razlozi su navedeni besparica u BHRT i nedostatak političke konstrukcije za prikupljanje televizijske pretplate.

Koliko god se priča gospođice Babović, koju već i vrapci na grani znaju napamet, činila vjerodostojnom i legalnom, ipak se ne mogu oduprijeti utisku da je BHRT iskoristila tu istu priču kao jedan jeftin alibi kako bi sa sebe skinula bila kakvu odgovornost za još jedan fijasko u vezi promovisanja Bosne i Hercegovine u svijetu. Međutim, BHRT je trebala i morala učiniti mnogo više, te je stoga itekako odgovorna za neodlazak na Eurosong.

Finansiranje putem sponzora je jedna od mogućnosti realizacije eurovizijskog projekta, koju je i sama BHRT ranije zagovarala kao robustno i dugoročno rješenje. Ali sponzori se, kao što to BHRT običava, ne traže u zadnji čas, niti možete očekivati da vam sponzori “dođu pred noge”. Saradnja s drugim javnim ili privatnim emiterima, koji su pokazali veliko interesovanje ranijih godina, je druga mogućnost, ali u ovom slučaju se ispostavilo da su tvrdoglavost i bezvrijedni ponos BHRT-a jači od zdravog razuma.

Bilo kako bilo, i imajući na umu da je Bosna i Hercegovina imala svog predstavnika na Eurosongu i u najtežim ratnim godinama, kada je BHRT u još većoj mjeri oskudijevala sa sredstvima, onda je odustajanje BHRT-a od Eurosonga narodne godine čin “predaje bez ispaljenog metka”.