Kliker.info

Jedna od poruka koju je Bakir Izetbegović ovih dana uputio Mostarcima, nakon sastanka s lokalnom političkom buranijom iz stranke čiji je predsjednik, bila je da će pažnja ove stranke i dalje biti usmjerena na Mostar i „projekte koji će donositi nova radna mjesta“.

Piše : Elvedin Nezirović (Aljazeera)

„Ono što prvo vidim na tom planu, gdje najbrže možemo doći do rezultata i novih nekoliko stotina radnih mjesta je završetak hotela ‘Ruža’. Tu treba napraviti još jedan dodatni napor.“

Tu izjavu su, kao uostalom, i detaljan izvještaj o Izetbegovićevoj posjeti Gradskom odboru Stranke demokratske akcije (SDA) Mostar u bespuća internet bofl-žurnalizma lansirale mjesne esdeaovske PR službe, a objavili su je, uglavnom, oni portali čija se uređivačka politika bistri na adresi Rade Bitange 13 u Mostaru, te je upravo u tom kontekstu i treba dekonstruirati.

Na stranu sad što otvaranje hotela „Ruža“ Izetbegović i njegova stranka pompezno najavljuju skoro 20 godina – radovi na njenoj obnovi počeli su 2001. godine – sama pomisao da su za svo to vrijeme esdeaovski vlastodršci u istočnom dijelu grada od „projekata koji donose nova radna mjesta“ uspjeli izgraditi jedan prijelaz iznad ceste na sjevernom ulazu u grad (o čijoj bi se nekonvencionalnosti i arhitektonskoj ružnoći dala napisati poduža studija), te šest metara visoki jarbol s državnom zastavom na brdu Fortica, ono je što njegovoj izjavi daje auru prijetvornosti i političkog populizma. Možemo to reći i drugačije: svaki put kada u Mostaru neko iz SDA priča o otvaranju novih radnih mjesta, negdje u Njemačkoj zaposli se barem jedan Mostarac.

Ima li politika bilo kakvu kreativnu sposobnost?

Nešto slično Izetbegović je lupio negdje uoči posljednjih izbora, dakle prije sedam, osam mjeseci, kada je u dvorani SRC Mithad Hujdur Hujka obećao da će na naredni predizborni skup svoje stranke u Mostaru doći koridorom Vc, odnosno tunelom kroz planinu Prenj, što je vrlo sumnjičava i, po prirodi, iznimno kritična masa SDA glasača dočekala u takvoj nevjerici da sonorni eho aplauza koji je Prvi u Bošnjakadobio za te riječi još odjekuje mostarskom kotlinom, a ima i onih koji kažu da ga se u iznimno tihim, ljetnim noćima može čuti čak i s one strane Prenja, dakle tamo gdje će, u ovisnosti od Izetbegovićevog kretanja na naredni predizborni skup, budući tunel počinjati ili završavati.  

Davanje ispraznih obećanja u predizbornim kampanjama možda i jeste dio nekakvog ovdašnjeg političkog folklora, međutim, ničim izazvane tupe, besadržajne floskule poput one, je li, da će u fokusu političkog djelovanja stranke, koja je već decenijama dio kantonalne i federalne vlasti i čiji načelnik finansija u Gradskoj upravi, uz gradonačelnika, već godinama posjeduje svu političku moć u gradu, „i dalje“ biti Mostar, odnosno „projekti za nova radna mjesta“, ne samo da se savršeno uklapaju u ovdašnju političku kakofoniju, nego zvuče kao malodušno naricanje nad intelektualnom bijedom vlastite politike.

Jer šta to, u biti, znači? Ako je Izetbegovićeva lokalna stranačka služinčad – ne smijemo potcijeniti: u sprezi s bratijom iz HDZ-a, kao i različitim interesnim lobijima – uspjela do u temelj uništiti takve privredne gigante kakvi su, recimo, nekada bili mostarska Fabrika duhana, Đuro Salaj, Feroelektro ili Soko, a pri tom za 24 poslijeratne godine napraviti broj fabrika koji pomnožen sa svakim prirodnim brojem opet daje nulu, temeljno pitanje je da li ta politika uopće ima bilo kakvu kreativnu sposobnost?

Dobro smo i prošli

Ili su njeni kreativni poduhvati u potpunosti iscrpeljni dvodecenijskim pretvaranjem istočnog dijela grada u najobičniju ruralnu zabit? Bit ću malo bezobrazan, ali, držim, s pravom: nije, dakle, problem u tome što su današnji vladari Mostara sanjali o tome da jednoga dana budu seoske baje, nego je problem u tome što su grad morali pretvoriti u selo da bi to i postali.

Jer istočni dio grada je i 24 godine nakon rata zatrpan ruševinama, razrovane ulice su preplavljene smećem unatoč tome što na sisi gradskog budžeta usta drži nekakvih pet komunalnih preduzeća, u njemu ne postoji niti jedna izdavačka kuća, jedva da ima ozbiljnu knjižaru, jakog i nezavisnog medija, kao ni ozbiljne kritičke misli, također nema, ali zato ima pregršt političkih dušebrižnika koji se, kao ni oni kojima je to posao, rješavanjem ovih problema ne žele ozbiljno pozabaviti, onih, dakle, koji uz zvuke fanfara, iz godine u godinu, iz dana u dan, najavljuju nekakva nova radna mjesta i nekakvo bolje sutra, koje ovom gradu nikako da osvane, možda čak i zato što bi, u tom slučaju, nestalo svrhe njihovog političkog postojanja.

Uhvaćena u ralje hadezeovske, to jest herceg-bosanske (čitaj: velikohrvatske) politike, čiji je jedan od osnovnih ciljeva krštenje Mostara kao hrvatskog stolnog grada, bošnjačka lokal-politika i njeni moralni umnici, kojima je na ljestvici prioriteta grad odmah ispod brige za lični, te interese šire porodice i stranke, svoju notornu bezidejnost i licemjerstvo nastoje drapirati ideološkom fikcijom, konzumiranjem tradicijskih vrijednosti i općom razgarom etnopatriotizma, čiji je najveći doseg kačenje državnih zastava na šestometarski jarbol posađen na brdo iznad grada nakon svake jače bure.

I tako, pažnja Izetbegovićeve stranke, kako on sam reče, i dalje će biti usmjerena na Mostar i „projekte koji će donositi nova radna mjesta.“ Nakon što je svojom nedavnom, zaista briljantnom izjavom da je Huso Ćesir nasrnuo na kameru, a ne na novinara Adija Kebu, Izetbegović otkrio do sad nepoznati kontinent ljudske gluposti, usudio bih se reći da smo, za razliku od novinara Žurnala, mi u Mostaru dobro i prošli.