Elis Bektaš : Hičaje od čitatelja zahtijevaju da ponese vlastiti ključ
Književnik Elis Bektaš za Oslobođenje govori o svojoj novoj knjizi “Došo šejtan u Sarajevo”
• Vaša knjiga “Došo šejtan u Sarajevo” zbirka je hićaja, možete li definisati šta su hićaje?
– Najkraće kazano, to su kratke priče sa poukom. I upravo u toj pouci leži razlika između hićaja i hičaja. Hičaje, naime, ne propovijedaju pučku mudrost, ne doprinose javnom moralu i ne podilaze zabludi vlastite ispravnosti i dobrote, ni na individualnoj ni na kolektivnoj razini. Njihova pouka nije nikakav odgovor već poziv na propitivanje i samopropitivanje.
A valja kazati i to da hičaje nisu vic, jer vic, pa i oni najbolji među njima, ima jedan ključ za razumijevanje. Hičaje su, ipak, nešto drugačije, jer od svakog čitatelja zahtijevaju da ponese vlastiti ključ.
• Hićaje se tematski dotiču mnogih aktuelnih tema, jesu li one angažovana književnost?
– Ne volim izraz angažovana književnost, jer ne znam šta stoji nasuprot njemu, kakva je ona neangažovana. Književnost je nužno angažovana, samo je pitanje uspijeva li ona to dovoljno jasno artikulisati i posjeduje li određeni društveni trenutak sposobnost da tu angažovanost prepozna. Ukoliko nekom djelu nedostaje angažovanost, to znači da ono nema značaja za više od jednog čovjeka – samog autora – a to onda ne može biti književnost.
U svakom slučaju, nadam se da sam ovom knjigom uspio izbjeći zamku u kojoj se, evo, već godinama koprca jedan dio ovdašnje literarne scene i akademske zajednice, jer su pristali na tezu, donekle i razumljivu u doba ideoloških erupcija prošlog i pretprošlog stoljeća, ali danas poprilično besmislenu, da angažman u književnosti nužno znači i svrstavanje u politici ili barem u ideologiji.
• Kako hićaje, budući da ste znatan broj njih objavili na internetu, funkcionišu u knjizi, u čemu je razlika, po Vašem mišljenju, kada se one čitaju tako u kompletu?
– Bojim se da nisam prava osoba za to pitanje, to bi ipak valjalo pitati nekog od čitatelja. Ono što je meni bitno jeste da ova knjiga daje svoj doprinos obaranju zastarjelih, već odavno onemoćalih pristupa literaturi, po kojima je literatura samo ono što je objavljeno u knjizi i čemu su akademski autoriteti posvetili pažnju. Takav stav nije samo besmislica, on je opasna besmislica koja isušuje i ubija književnost.
Uostalom, da ne postoji virtualni svijet, bili bismo osuđeni na čitanje samo onoga što dolazi iz par uskih krugova ideoloških istomišljenika, jer se ovdje samo takva literatura ex cathedra proglašava za vrijednu pažnje. Dobro, istine radi valja reći i to da postoje akademski djelatnici koji će, iz ovog ili onog razloga, svoj autoritet založiti i za promociju šund literature, ali to već govori o njihovom moralnom kredibilitetu i obesmišljava njihova nastojanja da se ustoliče kao presuditeljska mjera u književnosti.
• U kom pogledu su hićaje drugačije od onoga što bismo označio kao dominantne tokove u književnosti kod nas?
– Prije svega, ne znam koliko se može govoriti o dominantnim tokovima u književnosti kod nas, kao što ne znam šta bi danas trebalo značiti to – nas. Ako mislite na onu književnost koja iza sebe ima podršku fondova i formalnih autoriteta, ona je duboko oboljela, zabrazdila u jedan veoma banalan i utilitaran pesimizam. Tu je u dobroj mjeri riječ o prežvakavanju vlastitih iskustava na načine na koji su takva iskustva davno i višekratno obrađena u literaturi, te o promociji imperativa ideološke pravovjernosti. Čini mi se da su hićaje uspjele pobjeći od svega toga, a koliko, to neka prosude čitatelji.
Đorđe Krajišnik (Oslobođenje)
Komentari