Kliker.info

Upozorava da je klizanje u radikalizam i međuetničke i čak unutaretničke sukobe – potpomognuti ruskom ili islamističkom beskrupuloznošću – u potpunosti moguća opcija.

“Kao i mnogi teroristi, bio je mlad. Rođen je u vrijeme kada je njegovu zemlju preplavila mržnja. Nedugo poslije njegovog rođenja, vlasti su mu uhapsile oca i ubile zajedno sa mnogim drugim sunitskim muslimanima. Prije dva tjedna, ovaj 24-godišnji mladić je upao u policijsku stanicu navodno uzvikujući ‘Alahu Akbar’ (Bog je velik) i zapucao, ubivši jednog policajca a dvojicu ranivši pre nego što je i on ubijen u sukobu sa policijom”, piše Joseph.

On navodi i da je proteklog vikenda skoro 600 kilomatara južnije još osam policajaca ubijeno zajedno sa 14 osumnjičenih terorista u žestokom sukobu u blizini međunarodne granice povučene nakon Prvog svjetskog rata koju radikali nikada nisu priznali.

“Još jedan dan u Siriji ili Iraku? Ne, ovo se dešava u Europi na manje od jednog dana vožnje od Beča. Prvi napad, koji se dogodio u Zvorniku u srpskom entitetu u BiH, šokantno je podsjećanje na potencijalni utjecaj radikalnog islama u ovoj regiji, imajući prije svega u vidu uspon Islamske države (ISIS)”, ističe Joseph dodajući da je veoma mali broj građana BiH radikaliziran, ali na još uvijek krhkom Balkanu, nije potrebno mnogo militanata da bi se destabilizirala bilo koja zemlja u ovom području.

Podsjeća da radikalni islam nije jedina prijetnja višegodišnjim naporima i milijardama dolara koje su investirali Washington i njegovi europski partneri.

Zbog zategnutih odnosa sa Zapadom povodom krize u Ukrajini, Rusija pojačava svoju ulogu na Balkanu, potičući zapaljiva osećanja o slavenskoj pravoslavnoj solidarnosti.

Moskva zdušno podržava Vladu Makedonije koja se suočava s ozbiljnim problemima, a na čijoj teritoriji se dogodio drugi incident. Vlasti u Skoplju su opisale dramatične događaje u Kumanovu kao sukob policije i “jedne od najopasnijih terorističkih grupa na Balkanu”, misleći na albanske radikalne elemente.

Stvarne okolnosti kao i sam tajming obračuna ostaju nejasni i do njega je došlo u trenutku kada se makedonska vlada suočava sa serijom protesta nakon otkrića njenih navodnih masovnih zloupotreba.

Klizanje prema radikalizmu i međuetničkim sukobima – sasvim je moguća opcija. Ako se to dogodi, američki i europski diplomati bit će prinuđeni odgovoriti na pitanje: tko je izgubio Balkan?”

​“S Makedonijom koja se suočava sa potencijalnim urušavanjem, jedinstvom BiH koje je najtanušnije od kako se rat završio i Kosovom gdje je došlo do masovnog egzodusa građana zbog korumpirane vlade…tri najkrhkije zemlje u regiji su na ivici provalije.

Joseph pretpostavlja da će, kao i u vrijeme kada je kriza u bivšoj Jugoslaviji bila na vrhuncu, Washington i Bruxelles upirati prst jedni na druge, ali da oboje snose odgovornost, ističući da ni kriza u Ukrajini niti situacija na Bliskom istoku ne mogu biti alibi za bojažljivu politiku niti sporadičnu pažnju prema Balkanu posljednjih godina.

On se slaže sa ocjenama onih političara i analitičara da Balkan predstavlja mnogo manju prijetnju interesima Zapada nego Putinova agresija ili barbarizam ISIS-a. Na kraju krajeva, čak i najkrhkije zemlje jugoistočne Europe dijele zajedničku stratešku orijentaciju da postanu članice NATO i EU.

“Međutim, umjesto da iskoristi priliku i da polazeći od ovih snažnih temelja uklone preostale prepreke prema euro-atlantskim integracijama, Zapad je dozvolio da krhke zemlje regije nazaduju.

Bez odlučnije politike EU “mrkve i batine”, (domaći) političari su uglavnom konsolidirali svoju koruptivnu pokroviteljsku mrežu, preuzeli ili zastrašili medije i suprostavljaju se suštinskim reformama”, konstatira Joseph.

Makedonija je ključni primjer posljedica sporadične pažnje koju Zapad posvećuje ovoj regiji. Joseph podsjeća da je zahvaljujući snažnoj međunarodnoj pomoći u vrijeme sukoba Makedonaca i Albanaca 2001, ova zemlja napravila veliki iskorak u izgradnji demokratskih institucija. Međutim, aktualni premijer Nikola Gruevski, koji je došao na vlast 2006, konsolidirao je svoju poziciju nakon četiri izborna ciklusa čija je regularnost bila sve upitnija.

Sasjekao je nezavisnost sudstva, gotovo uništio nezavisne medije i marginalizirao opoziciju. Na primjer, Makedonija je 2007. bila na visokom 36. mestu po indeksu sloboda medija prema Freedom Houseu, čak ispred SAD, da bi prošle godine potonula na 123. poziciju gdje čami sa Venecuelom. U međvremenu, privreda se održava koliko toliko na površini zahvaljujući pre svega kreditima.

Gruevski bi i dalje snažno držao poluge vlasti, ali je njegovu poziciju uzdrmao skandal o navodnom prisluškivanju opozicije kao i ostalim zloupotrebama, koji je nedavno procurio u javnosti.

Gruevski odbacuje ove navode, tvrdeći da su navodi o prisluškivanju djelo “stranih špijuna” koji žele destabilizirati zemlju.

“Ironija je da je do oružanog sukoba makedonske policije i navodnih albanskih radikala došlo u trenutku kada su ostvareni impresivni iskoraci u međuetničkim odnosima u zemlji… Po prvi put u 24-godišnjoj povijesti kao moderne, nezavisne države, etnički Albanci i Makedonci čini se da su u velikoj mjeri ujedinjeni u borbi protiv diktature, kako je doživljavaju”, smatra Joseph.

Po njegovom mišljenju, međunarodna zajednica može da igra odlučujuću ulogu u pronalaženju mirnog rješenja, ali je njena reakcija za sada oprezna.

​“Tipično je za Zapad da nastoji izbjeći konfrontaciju sa Gruevskim, dozvoljavajući mu kao i ostalim liderima u regiji da drže otvorena pitanja tinjajućim. Međutim, ključna lekcija nakon nasilnog raspada Jugoslavije prije 25 godina je da propust da se direktno suoči sa suštinskim problemima dovodi do toga da njihovo rješavanje na kraju bude još teže”, ukazuje američki analitičar.

To se posebno odnosi na Makedoniju, koja je ostala izvan euroatlantskih integracija zbog višegodišnjeg protivljenja Grčke njenom imenu. Sadašnja nestabilnost mogla se izbjeći da je Skoplju bilo omogućeno približavanje NATO-u i EU. Umjesto da radi na postizanju transatlantskog konsenzusa o nužnosti hitnog kompromisa oko imena Makedonije – Washington se fokusira na ta pitanja samo kada je prinuđen.

Uoči konferencije u Dejtonu 1995, Richard Holbrooke je sredio dogovor Atene i Skoplja. Bushova administracija je zbog krize u Makedoniji priznala ovu zemlju pod njenom ustavnim imenom. Iako se strahovalo od kontraudara Grčke, do njega nikada nije došlo. Usprkos tome, Washington je ostavio po strani ovo pitanje sve do samita NATO 2008. kada je bilo prekasno da se privole obje strane na kompromis.

Gruevski koristi slijepu ulicu oko ovog pitanja da potakne prizemni makedonski nacionalizam. Istovremeno, Atena, koja dobija na značaju u nastojanju Zapada da blokira planirani rusko-turski plinovod, sada ima dodatne adute da se odupre pritisku SAD-a i EU-a oko pronalaženja rješenja za ime Makedonije, ističe Joseph.

Ako je Makedonija u stanju “akutnog bola”, BiH se suočava sa dubljim i skoro “neizlječivim ranama”. Radikalni islam i ruski utjecaj pogoršavaju sveprisutna etnička podozrenja. U međuvremenu, pojedini domaći političari preduzimaju konkretne korake da bi podelili zemlju.

Vladajuće srpske i hrvatske stranke su nedavno ponovo potvrdile privrženost slabo prikrivenim separatističkim težnjama. Tako je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika usvojio rezoluciju o referendumu za otcjepljenje, u kojoj je po prvi put naveden i konkretan datum za njegovo održavanje – 2018. godina. Ukoliko se to dogodi, zagarantirana je obnova neprijateljstava, upozorava Joseph.

Ulje na vatru mogli da doda i dugo odlagano objavljivanje rezultata popisa stanovništva, koji se napokon očekuju u lipnju. U srpnju će biti obilježena 20. godišnjica masakra u Srebrenici, kada su srpske snage ubile više od sedam tisuća Bošnjaka. EU i MMF trebaju sljedećeg mjeseca objaviti akcijski plan za obnovu BiH, na njenom putu prema EU. Pošto je, nažalost, javnost protiv reformi kao što su kresanja radnim mjesta u javnom sektoru, a mnogi političari se opravdano pribojavaju da će biti primorani privatizirati javna poduzeća, koja su poligon za korupciju. Stoga se može očekivati da će zbog tog otpora međunarodni akteri ublažiti zahtjeve za reformama.

Naglašavajući formu u odnosu na suštinu, EU nema veće šanse da ostvari napredak u BiH u odnosu na prethodnih devet godina. Neposlušni domaći političari, prije svega u srpskom entitetu, otvoreni su izazov jedinstvu zemlje. Tome treba dodati i 14 vlada na različitim nivoima, zbog čega su institucije BiH “disfunkcionalna relikvija ratnih godina”, što sprječava ulaganja i međuetničku suradnju. Jedina pozitivna stvar koja je proizašla iz terorističkog napada u Zvorniku je da taj šok može napokon natjerati međunarodne dužnosnike na akciju. Paket EU – MMF, koji dovodi u vezu ambiciozne standarde sa velikodušnim novčanim poticajima i uvjerljivim kaznama – kao što je zabrana viza za putovanje neposlušnim liderima i objelodanjivanje njihovih financijskih makinacija – može napokon pomaknuti stvari s mrtve točke.

Pod pokroviteljstvom Bruxellesa i uz snažnu podršku SAD, Srbija i Kosovo su se prije dvije godine dogovorili da normaliziraju odnose. Međutim, prepucavanja između Beograda i Prištine, potaknuta odbijanjem pet članica EU da priznaju nezavisno Kosovo, uz sveprisutnu korupciju, ostavila su Kosovo u jadnom stanju. Na desetine tisuća Kosovara otišli su u EU, iskazavši tako odsustvo bilo kakve vjere u budućnost svoje zemlje.

Radikalne težnje za ujedinjenjem Kosova s Albanijom, koje bi bez sumnje ponovo otvorile sukob sa Srbima, i dalje nalaze uporište.

“Nekada osvedočeni umereni političari zaoštravaju svoj stav protiv kompromisa iz Brisela. Istovremeno, na Kosovu su uočljivi uznemiravajući znaci islamskog radikalizma koji širi strah i među Srbima, ali i umjerenim Albancima islamske vjeroispovijesti.

On ističe da Bruxelles i Washington treba da izvrše pritisak na albanske lidere da provedu reforme koje bi osigurale vladavinu prava, a Beograd i Prištinu da postignu sporazum o pitanjima koja su kudikamo manje teška nego ona oko koji su se dogovorili 2013.

Tada se pokazalo da kada Bruxelles postavi napredak u njihovim odnosima kao uvjet na putu ka EU, Srbi i Albanci počnu da se kreću prema kompromisu.

Balkan obiluje opasnostima, ali situacija ni u kom slučaju nije beznadežna, ističe Joseph. Ironija današnje krize u Makedoniji, BiH i na Kosovu je da dok lideri igraju na kartu nacionalizma, sve veći broj običnih ljudi je više nego ikada spremno nadići etničke razlike iz prošlosti. Dosta je vremena već potrošeno. Više od svega, rješavanje problema u regiji jednostavno zahtijeva da ih političari ponovno ozbiljno shvate, zaključuje Joseph.

(Kliker.info-RSE)