Dževad Karahasan : Sarajevo je grad kojem opasno prijeti provincijalizacija
Sarajevo u književnim vidicima Dževada Karahasana bila je tema otvorenog razgovora koji je održan 3. maja u Domu armije, u okviru prve Međunarodne konferencije Sarajevo i svijet. Kako, dakle, Dževad Karahasan vidi Sarajevo, ono nekadašnje i ovo današnje?
Mislim da je prirodno da se u osjećanju većine Sarajlija vrijeme dijeli na ono prije rata i ovo poslije rata. Prije rata Sarajevo zaista nije bilo provincija, nego grad po više kriterija. A prvi kriterij je bila mogućnost da se živi drugačije, govori drugačije i misli drugačije od takozvanog mainstreama, od poželjnog načina mišljenja… Sarajevo je bilo uistinu otvoren grad. Ja sam asocijalan čovjek, nikada nisam znao komunicirati s ljudima, nisam imao raju, nisam bio član Partije… I unatoč tome, u Sarajevu sam živio zaista dobro – niko me nije zlostavljao, nikome nije smetalo to moje autsajderstvo, niko mi nije prigovarao zbog načina na koji pišem. I znam mnogo ljudi koji su bili u sličnoj situaciji. Sarajevo je bilo grad u kojem je košarku igrao evropski prvak, nogomet igrala dva bivša prvaka Jugoslavije, tu je nastajala najbolja muzika… A ako me pitate šta je sa Sarajevom danas, mislim da je to grad koji se još uvijek traži.
Mi smo zajednica koja još nastoji izaći na kraj sa svojim traumama, naći svoje mjesto, svoju fizionomiju, prepoznati sebe, pronaći načine da se opet reflektira. Na jednoj strani, imate čitav niz elemenata koji ukazuju na opasnost od provincijalizacije – književni život u Sarajevu potpuno kontrolira grupica ljudi koju je favorizirao i novcem opremio prije dvadesetak godina Gavro Grahovac, teatarski život također kontrolira dvoje-troje ljudi, a čim imate kontrolu bilo koje sfere kulturnog i društvenog života iz jedne tačke, prijeti provincijalizacija. Drugo, Sarajevo je zbog svoje nesreće ‘92-‘95. bilo značajna svjetska tema, ali bojim se da se tada razvilo jedno krivo osjećanje da smo mi kao grad i zajednica užasno važni i da se ništa na svijetu ne može dogoditi ni odlučiti bez nas.
Sjećate se one ratne kletve: Dabogda ti CNN izvještavao iz kuhinje! Dakle, tada smo bili svjesni da smo u centru pažnje zbog rata, ali sada kao da smo pomalo zaboravili na to i doživljavamo sebe važnijima i ozbiljnijima nego što u stvarnosti jesmo. Osim toga, čini mi se da se Bosni i ne dozvoljava da nekako stane na noge, jer velike sile na Zapadu zbog nečega trebaju „problem Bosne“. Oni su ti koji su smislili jedan totalni zločin koji se zove Dejtonski sporazum. To je zločin protiv logike, zločin protiv demokratije, protiv ljudskih prava, protiv historije. To je rasistička svinjarija. U okvirima tog sporazuma, normalan život za bilo koju zajednicu apsolutno nije moguć. Sve su to otvorena pitanja za Sarajevo danas. Ipak, vjerujem da situacija nije toliko teška i tragična koliko nam se čini, ali je sigurno mnogo manje dobra od onog kako bismo mi željeli da bude.
(Slobodna Bosna)
Jedan komentar