Kliker.info

U prošlu subotu, na svečanosti u Zetri, Univerzitet u Sarajevu promovirao je preko sedam hiljada svojih diplomanata, magistranata i doktoranata. Taj impozantni događaj, jer se gotovo podudario s medijski objelodanjenim nasiljem triju učenica jedne tuzlanske srednje škole nad svojom kolegicom, otišao je u našoj javnosti i medijskoj slici naše stvarnosti u sjenu.

Mada je pitanje da li bismo se mi, kakvi jesmo i u svijetu kakav jeste, ozbiljnije i odgovornije pozabavili činjenicom da smo proteklih dana samo u Sarajevu promovirali novih sedam hiljada akademskih građana i da nije bilo spomenutog brutalnog incidenta u Tuzli. Kako god, i prošlosedmična promocija sedam hiljada mladih stručnjaka u najrazličitijim oblastima, na ohrabrujući način, i posljednji primjer nasilja u tuzlanskoj srednjoj školi, na zabrinjavajući način potiču na pitanje naše budućnosti, budućnosti ove zemlje i ovog društva, naše odgovornosti prema mladima ali i odgovornosti mladih prema vlastitoj budućnosti.

 U  nimalo slučajnoj okolnosti da prvorazrednom društvenom događaju na velikoj svečanosti u Zetri, osim dva Komšića, jednog člana Predsjedništva BiH i drugog gradonačelnika Sarajeva i, ujedno, dekana Filozofskog fakulteta, nije bilo gotovo nikog iz političkog života niti iz državnih, federalnih i kantonalnih organa vlasti (kantonalnog ministra obrazovanja ionako već duže vrijeme nemamo i, po svoj prilici, nećemo imati) može se prepoznati naš odnos prema mladima, njihovom obrazovanju, obrazovnim, privrednim i društvenim resursima naše zemlje. Treba li uopće naglašavati da se temeljno osjećanje roditeljske odgovornosti tiče njihove djece, da se najveće opće dobro i naš primarni društveni interes nalazi u zahtjevima i očekivanjima mladih, da se politički mandati u državi jedino mogu opravdavati onim što se učini ili ne učini za njih?

 Ali, najviše i najbolje što se na ravni političkog života i u konceptualno i politički odgovornom prospektivnom osjećanju odgovorne odgovornosti može učiniti za mlade nije to da im se servira budućnost, nego to da im se omoguće pretpostavke, "oslobodi" prostor da sami preuzmu odgovornost. Možda je, strogo govoreći, čak i to previše. To "oslobađanje" prostora i preuzimanje odgovornosti morali bi učiniti upravo mladi. I ne samo to. Kako u većem broju pozdravnih obraćanja dekana na spomenutoj svečanosti u Zetri, tako i u raspravama koje su ovih dana vođene o obrazovanju i odgoju mladih, a povodom slučaja učeničkog nasilja u Tuzli, razumije se, na različite načine i na različitim problemskim nivoima, pokazalo se nešto što se gotovo redovno pokazuje kada je riječ o takvoj i sličnim temama i pitanjima: mi uglavnom prekratko zahvatamo i uzroke naše posvemašnje moralne i društvene krize, a onda i mogućnosti njenog prevladavanja. Mi provincijalno shvatamo duhovnu situaciju našeg vremena.

 Tako, naprimjer, usuđujem se primijetiti, u velikom broju pozdravnih obraćanja dekana na promociji svršenika njihovih fakulteta na svečanosti u Zetri isticano je kako naši mladi, nažalost, nemaju dovoljno šansi u našem društvu, kako oni žive u teškom vremenu. Kao da ima lahkih vremena, kao da ih je ikada bilo i kao da će ih nekada biti. I kao da je to recept ili cilj kojem treba da težimo: lahka vremena! Posrijedi je nešto drugo, o čemu ovdje sada ne možemo: možda živimo u vremenu ispražnjenom od onog smisla sreće koji je bio na snazi hiljadama godina, a više nije da se sreća sastoji u ispunjenosti osjećanjem da izvršavamo svoju ljudsku zadaću, da se borimo, da smo solidarni, da suosjećamo, da se potvrđujemo u svojoj ljudskosti.

 Ili, naprimjer, u razgovorima koje smo ovih dana imali priliku pratiti u nekim našim medijima, a u povodu tuzlanskog slučaja učeničkog nasilja nad jednom djevojkom, također smo mogli vidjeti kako se uzroci nasilničkog ponašanja mladih prekratko, provincijalno i stereotipno dijagnosticiraju tako što se uzroci svode na socijalne okolnosti i nacionalističke politike, tako što se rješenja vide izvan političkog prostora i mimo bilo kakvog kritičkog odnosa prema moralnoj i duhovnoj kako lokalnoj tako i globalnoj  konstelaciji našeg vremena. Na završno pitanje u razgovoru u jednoj od televizijskih emisija posvećenih pitanju mladih – isplati li se biti pošten – jedan od sudionika, u moralnom smislu tačno, odgovara: isplati na kraju.

 Problem je, međutim, u tome što mi živimo u vremenu u kojem se ne vjeruje u kraj stvari. To je, htjeli mi to shvatiti ili ne, u modernom svijetu preovlađujuće napuštena eshatološka perspektiva. Duhovnu situaciju našeg vremena bitno obilježava to da ne postoji budućnost, ne postoji sutra. Postoji samo sada i ovdje. Zapravo, među nama je "neugodni gost", parafraziram naslov odlične knjige o mladima i nihilizmu italijanskog filozofa i psihoanalitičara Umberta Galimbertija u prijevodu i s predgovorom Maria Kopića. Završavam riječima s početka ove knjige: "Porodice su preplašene, škola više ne zna što da čini, samo se tržište zanima za njih, kako bi ih povelo na put zabave i potrošnje, gdje ono što se troši nisu toliko predmeti, koji iz godine u godinu zastarijevaju, nego sam njihov život, koji se ne uspijeva više projicirati u budućnost koja bi im mogla bilo što obećati".