Kliker.info

U proteklih nekoliko dana u fokusu medija bio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu. Nakon što je ovaj zakon u paketu sa zakonima o JMBG-u, državljanstvu i javnim nabavkama usvojen u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u hitnom postupku, a prije održavanja sjednice Doma naroda, oglasila se Koalicija 1. mart na pres-konferenciji na kojoj je koordinator Koalicije Emir Suljagić iznio upozorenje kako će administrativno-etničko čišćenje koje trenutno provodi MUP RS-a, a o čemu su na pres-konferenciji svjedočili neki povratnici iz Srebrenice, postati legalno ako se usvoji novi Zakon o prebivalištu. O prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu isti se dan oglasila i Islamska zajednica izrazivši zabrinutost da će ovakav zakon djelovati obeshrabrujuće za povratak. Potom je na sjednici Doma naroda većinom članova Kluba bošnjačkog naroda ovaj zakon, zajedno s druga tri, zaustavljen pozivanjem na vitalni nacionalni interes koji se ugrožava razmatranjem ovih zakona po proceduri hitnog postupka. U posljednje vrijeme desetine povratnika u RS-u dobile su prekršajne prijave, a neki od njih, a da o tome nisu ni obaviješteni, brisani iz evidencije, zbog takozvanog fiktivnog povratka. E, dobro, sve to, manje-više, znamo. I, ostavimo sada po strani različite stranačke reakcije, taktike, interese, ljutnje, opravdavanja i predstavljanja sadržaja Zakona o prebivalištu o kojem je riječ. Možemo li – mislim, imamo li kao ljudi, kao građani ove zemlje, kao očevi i majke djece koja će ovdje nastaviti živjeti, za takvo što uopće političke, intelektualne, etičke snage i volje – postaviti, u prvom redu sebi samima, a onda i drugima, neka pitanja u vezi s onim na što se ovaj Zakon o prebivalištu izbliza i izdaleka odnosi i s čim je povezan?

Da li je povratak u ovoj zemlji, u kojoj smo ubijani, protjerani, raseljeni, završen? Nije, unatoč tome što je prošlo mnogo vremena. Na povratku se može i mora još raditi. Na povratak se, štaviše, mora još čekati, jer se ne može očekivati da njegovu realizaciju, a to znači povratak stotina hiljada protjeranih i raseljenih s etnički očišćenih teritorija, ostvare i dovrše one politike i političke opcije na čijim matricama je i izvršeno protjerivanje, raseljavanje i etničko čišćenje? Radi se dakle o tome da je za jedne povratak završen dok za druge nije i ne smije biti. Mada bi, zapravo, za sve u Bosni i Hercegovini, povratak raseljenih i prognanih trebao biti nedovršena priča. Povratak građana u istočnu Bosnu, u istočnu Hercegovinu, u Republiku Srpsku, u Federaciju BiH jeste interes svih u BiH. Dok građani BiH, pripadnici svih naroda koji su ostali da žive u sada polupraznim i pustim prostorima, u povratku njihovih predratnih komšija vide, i sve će više vidjeti, šansu i poticaj, a ne prijetnju i nevolju, dotle njihovi političari, obrazovani na tradiciji mitoloških projekcija budućnosti, u povratku vide opasnost za politike koje su "etnički očistile" teritorije u koje bi, vidi sada, raseljeni i prognani da se vrate kao što u povratku vide i prepreku za dezintegraciju i podjelu zemlje.

Prije nekoliko dana, profesor Hilmo Neimarlija u intervju za Anadoliju svoj je optimizam u pogledu budućnosti BiH obrazložio lucidno formuliranom dubinskom spoznajom da Bosna nije samo država nego je i zemlja. A zemlja je, kako kaže prof. Neimarlija, osnovna jedinica ljudskog opstojanja na način na koji je atom osnovna jedinica fizikalne stvarnosti, pa se, prema tome, sada pojednostavljujem i skraćujem, Bosna ne može uništiti bez eksplozije. I tu se sada ipak može (i mora) postaviti to oporo (pot)pitanje: Nije li se ta eksplozija u BiH ipak, nažalost, dogodila. Ne u formi i sadržaju rata, nego upravo u formi etničkog čišćenja. Jer, ratova je bilo mnogo u povijesti, etničkih čišćenja – to je moderni izum – mnogo manje.

Ključno je, bez povratka – u Bosni i Hercegovini, nakon etničkog čišćenja ništa nije isto. To znamo i mi, ali to zna, naprimjer, i Dodik. I zato što to zna, Dodik u diskurs i u policijsku praksu uvodi neustavni i nezakoniti, stigmatizirajući i, za one nad kojima je izvršen genocid, uvredljivi termin fiktivnih povratnika. (I zato se u Zakonu o prebivalištu predviđa da policijski organi u roku od pet godina po njegovom usvajanju moraju izvršiti reviziju boravišta – čitaj povratka – građana.) Já, treba kazati ono što svi znaju. Termin "fiktivni povratnici" uvodi se u diskurs i u policijsku praksu u RS-u nakon lokalnih izbora na kojima je pobijedio Ćamil Duraković. Novi Zakon o prebivalištu trebao bi osigurati da se takva stvar Republici Srpskoj više nikada ne dogodi.

Ali, zašto protjerani, u etničkom čišćenju raseljeni, žrtve genocida ne bi sasvim transparentno imali legalno, legitimno i zagarantovano humano, političko i moralno pravo da se prijave s prebivalištem tamo odakle su raseljeni, a gdje još nemaju uvjete za život upravo zato da mogu glasati na izborima i tako putem demokratski  izražene političke volje promijeniti stvari. Kada je riječ o žrtvama genocida, etničkog čišćenja, progona i raseljavanja, to se ne može i ne bi smjelo ni u primisli nazivati izbornim inženjeringom. Genocid, progoni i raseljavanje – to je bio inženjering. Uostalom, samo radi podsjećanja i usporedbe, ovih dana potpredsjednik Srbije obavijestio je srpsku javnost kako je u razgovorima u Bruxellesu u pogledu predstojećih lokalnih izbora na Kosovu postignut značajan napredak tako što se raseljenim Srbima, pa i onima koji žive u centralnoj Srbiji i s dokumentima koje sada imaju omogućuje da glasaju na lokalnim izborima koji će se održati ove jeseni.