Dževad Hodžić : 20 godina šutnje
Bio je to čin kojim su žrtve genocida u Srebrenici izrazile svoje nezadovoljstvo mnogim presudama, posebno onim oslobađajućim optuženima za zločine velikih razmjera počinjene tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pored negativnog i, razumljivo je, emotivnog stava žrtava prema Haškom tribunalu i njegovom predsjedniku Theodoru Meronu, oštre kritike na račun rada Tribunala u Haagu uputila je gospođa Nataša Kandić u ime Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, rekavši da oslobađajuće presude ovog suda predstavljaju opasnost, ne za sudije Tribunala, nego za sve nas ovdje, jer nas dovode u stanje potpune konfuzije u odnosu na standarde koji su uspostavljeni tokom 17. i 18. godine njegovog rada.
Obraćajući se na Konferenciji posvećenoj 20. godišnjici Haškog tribunala, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović je, između ostaloga, istaknuo kako se ne može oteti dojmu da, zapravo, postoje dva Haška tribunala: prvi, ustanovljen rezolucijom 827 Ujedinjenih nacija iz 1993. godine, koji su afirmirali tužioci i sudije s entuzijazmom i punom sviješću da rade nešto posebno historijski vrijedno, koji je tada cijelom svijetu slao ohrabrujuću poruku da zločini moraju biti kažnjeni i da smo dužni prema žrtvama i koji je donio neke historijski važne presude za Bosnu i Hercegovinu, prije svega one kojima se stavlja pečat na istinu o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, i drugi koji se, iza zavjese i u tišini, kako tvrde mnogi analitičari, pod pritiskom interesa velikih sila i moćnika, umorio i sebi za cilj postavio samo to da završi posao i čijim presudama izmiču oni s vrha piramide odgovornosti, planeri, naredbodavci i organizatori zločina.
Unatoč mnogim primjedbama, kritikama, optužbama i sumnjama u pogledu rada Haškog tribunala, koje su, sudeći po mnogo čemu, veoma opravdane i utemeljene i unatoč mnogim objektivnim slabostima u radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, treba, uvjeren sam, imati u vidu da je on u značajnoj mjeri postigao neke svoje glavne ciljeve. Ovaj međunarodni sud podigao je optužnice i izrekao osuđujuće presude za veliki broj počinilaca ratnih zločina nad desetinama hiljada žrtava u bivšoj Jugoslaviji.
Veliki broj lidera, civilnih i vojnih od ovog suda pozvan je na odgovornost. Haški tribunal je ipak omogućio žrtvama zločina da se čuje njihov glas. Međunarodni haški tribunal utvrdio je mnoge činjenice u vezi sa zločinima počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije i postao je, kako je u svom obraćanju na Konferenciji u Sarajevu istaknuo Meron, čuvar velikog broja dokaza i informacija o događajima koji su se desili tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, a koji (dokazi), iako neće biti potpuna osnova za utvrđivanje historijske istine o svim događajima i odgovornostima u agresivnim ratovima vođenim u procesu disolucije Jugoslavije, hoće predstavljati najbolju realno moguću osnovu za najbliže utvrđivanje istine.
Ono što Haški tribunal, po svoj prilici, nažalost, nije i još dugo neće postići tiče se njegovog doprinosa procesu pomirenja. I, kada se ozbiljno i odgovorno prema budućnosti naše djece u ovoj zemlji zamislimo, moramo vidjeti da se najveća sjena nad našom zemljom nadvija s te strane. Mnogo više od nedostataka u radu Haškog tribunala morala bi nas, sve nas, sve narode i građane, zabrinjavati, naprimjer, činjenica da je masovna grobnica u Tomašici u kojoj se, najvjerovatnije nalazi 1.000 žrtava, skrivana punih dvadeset godina.
To skrivanje, ta šutnja toliko je u svojoj podmuklosti velika provalija, rupa koja nas čeka u budućnosti kao prijetnja, da može uništiti, obezvrijediti, progutati sve presude Haškog tribunala. Jer, u svakom društvu i državi u kojoj stvari funkcioniraju bar na elementarnom nivou, jedna žrtva, jedno ubistvo, jedan zločin ili zločinac teško se i rijetko mogu skrivati tako dugo. Mi imamo hiljadu ubijenih u jednoj masovnoj grobnici koji se dvadeset godina skrivaju, o kojima se dvadeset godina šuti. Koliko je odgovornih za to skrivanje, za tu šutnju?! Riječ je o tome da je, u smislu moralne odgovornosti i za našu budućnost, ta činjenica da se dvadeset godina skriva hiljadu žrtava opasnija od skrivanja počinilaca njihovog ubistva.
Na jednom mjestu u svojoj knjizi "Zastarjelost čovjeka" Gunther Anders navodi svoj razgovor s nekim slikarom koji ga je pitao za mišljenje o svom naumu da, uvjeren kako bi umjetnost morala postati bliža vremenu i saobraznija vremenu, naslika atomsku bombu. Anders mu je odgovorio da je to loša zamisao budući je atomska bomba suviše "neugledna" u poređenju sa svojom fantastičnom realnošću, odnosno opasnošću koja se u njoj krije, budući da se, dakle, na bombi ne vidi šta je ona.
Zašto navodim ovaj primjer? Zato što se u šutnji o hiljadu žrtava u masovnoj grobnici u Tomašici koja se skriva dvadeset godina ne može tako lahko vidjeti opasnost koja se u toj šutnji i u tom skrivanju krije. O tome kad jataci godinama skrivaju pojedinca koji je počinio ubistvo, kad jedno selo ili nekoliko njegovih mještana skrivaju nekog ko je iz ovih ili onih motiva počinio ubistvo možete napisati roman, napraviti film. Kako biste napisali roman, kako biste snimili film, kako biste prikazali šutnju o počiniocima hiljadu zločina, kako biste napravili priču o onima koji dvadeset godina skrivaju hiljadu ubijenih ljudi?
Komentari