Kliker.info

Piše : Dženana Karup – Druško (BH Dani)

Dan prije rasprave u Haškom tribunalu na kojoj su sudije vijećale da li da ukinu međupresudu Radovanu Karadžiću, nekadašnjem predsjedniku Republike Srpske, koja je bila presedan, a po kojoj je on oslobođen optužbi za genocid u šest bh. općina (osim Srebrenice), došlo je do licemjerne, niske, podle, huškačke, populističke i nadasve pune laži i neistina, rasprave između Milorada Dodika, sadašnjeg predsjednika Republike Srpske i Dragana Čavića, nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske. Gazeći po mrtvima i ne obazirući se na preživjele žrtve, jedan drugog su, sve nudeći dokaze i argumente, optuživali: “Ti si priznao da se u Srebrenici desio genocid!”

Da je negiranje zločina osnova politike za dokazivanje srpstva i sticanje prednosti nad protivnikom zarad dobijanja popularnosti kod glasača u RS-a odavno je uspostavljena praksa u ovom entitetu, no i pored toga način na koji su to u ovom posljednjem okršaju uradili Dodik i Čavić izaziva mučninu: nisam ja priznao zločin u Srebrenici, ti si! Kao da nakon toliko godina – presuda Haškog tribunala, činjenice da je Evropski parlament (kao i parlamenti još nekoliko država) usvojio Deklaraciju o Srebrenici kojom je jasno priznato da je Ratko Mladić sa svojim krvnicima za 48 sati ubio jedan grad, muškarce, djecu žene, čije kosti su ukopane, i još uvijek se ukopavaju u Memorijalnom centru u Potočarima – Čavić i Dodik imaju ikakvo ljudsko, moralno pa i političko pravo da sada govore o tome. Cijeli svijet zna, a to su potvrdile i presude međunarodnih sudova, šta se desilo u Srebrenici i zaista više nikome nije bitno šta o tome imaju reći Dodik, Čavić, Jeremić, Nikolić, Ćosić…

Ono o čemu oni mogu raspravljati jeste: koliko smo uspješno obavili taj genocid? Kako nam se moglo desiti da i pored sveg planiranja, organiziranja, dogovaranja, silne vojne moći JNA i sve pomoći Beograda, na našim, srpskim teritorijama u BiH ipak ostane poneki Bošnjak? Gdje smo to pogriješili kad nismo uspjeli da i nakon pljačkanja, paljenja, miniranja i rušenja njihovih kuća, džamija i svega što bi podsjećalo da su tu ikad živjeli, ne ostane nijedan trag njihove kulture, dokaz da su tu nekad postojali? Trebamo li se zbog toga nekome izviniti? Možda cijelom jednom narodu kome su zarad svojih bolesnih ciljeva nanijeli stravične patnje?

Već odavno nije pitanje o kome iko treba raspravljati: šta se desilo u Srebrenici? Već šta se desilo na prostoru sadašnje Republike Srpske? U Bratuncu, Prijedoru, Foči, Ključu, Bijeljini, Sanskom Mostu, Banja Luci, Vlasenici, Zvorniku, Višegradu…

Karadžić i Ratko Mladić, nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske, nakon brojnih pripadnika vojnog, policijskog i političkog vrha koji su već presuđeni, brane se, pored ostalog, od optužbi za genocid u Srebrenici. I još šest bh. općina.

Nakon skandalozne odluke sudskog vijeća da već nakon iznošenja dokaza Tužiteljstva presudi kako nema dokaza da je Karadžić odgovoran i za genocid u još šest bh. općina haški tužitelji su uputili žalbu zasnovanu na četiri žalbena osnova, u kojoj, između ostalog, tvrde da bi “svako razumno vijeće moglo da zaključi da je u Bratuncu, Foči, Ključu, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku počinjen genocid”, kao i da su “Karadžić i drugi učesnici udruženog zločinačkog poduhvata dijelili specifičnu namjeru čiji je cilj bilo fizičko uništenje bosanskih muslimana”.

Godinama već međunarodni tužitelji Haškog tribunala, koji nemaju nikakvog razloga osim dokazivanja činjenica i utvrđivanja istine o onome što se dogodilo tokom rata u BiH, tvrde i dokazuju da je genocid počinjen u više bh. općina, osim u Srebrenici, a sudije im odgovaraju da nisu priložili dovoljno dokaza za to. Nikad ne objašnjavajući koji su to dokazi – uz one o planiranju i sprovođenju etničkog čišćenja, progona, silovanja, uništavanja imovine, masovnih ubistava, logorima… – koji bi njih uvjerili da se genocid i desio.

Odluka sudija o međupresudi Karadžiću (donosi se u vrijeme zaključenja ovog broja Dana) nakon svega što se u BiH desilo od devedesetih do danas skoro da više uopće i nema nikakav značaj. Ne, nakon što su Ujedinjene nacije, koje su i osnovale Haški tribunal, dozvolile da Vuk Jeremić organizira raspravu o ovom sudu pokušavajući devalvirati njegov značaj i rezultate i omogućavajući Tomislavu Nikoliću da ustvrdi kako je taj sud inkvizicija! Ne, nakon što političari iz RS-a bez ikakvih posljedica i 20 godina nakon rata mogu negirati da su se u RS-u desili ikakvi zločini, pa i genocid u Srebrenici! Ne nakon što je ubijeno desetine hiljada ljudi, protjerano iz svojih domova bez mogućnost da se vrate na svoja ognjišta (bez obzira na garancije iz Dejtonskog sporazuma i mlaka obećanja političara s obje strane entitetske linije)! Ne, nakon što u BiH nijedan od problema koji su doveli do rata ni danas nije rješen! Ne, nakon što su nacionalizam, mržnja, podjele, siromaštvo i ini drugi problemi razrušili kompletno bh. društvo! Ne, nakon toga što je postalo očito da više niko ništa ne želi uraditi kako bi BiH vratila bar djelić onoga što je imala prije rata!