Kliker.info

Piše : Duška Jurišić (BH Dani)

Da vozovi (jednako kao i vlakovi) pored Bosne i Hercegovine samo prolaze, stara je priča na koju često ne vrijedi ni podsjećati. No, nekako mi se čini da se ovih dana regija bavi posve ozbiljnom temom da bi smjela ostati bez odjeka u našoj zemlji, ako ni zbog čega drugog ono zbog činjenice da se i previše tiče svih nas. Priča je počela davno prije, no aktuelizirana je u prošli ponedjeljak kada je iz pritvorske jedinice u Scheveningenu Radovan Karadžić, optužen pred Tribunalom u Haagu za genocid i najteže ratne zločine, poslao pismo hrvatskom ambasadoru u Nizozemskoj.

Bivši predsjednik SDS-a i ratni predsjednik Srpske, zatražio je od Hrvatske odgovor na pitanje hoće li na predstojećem razgovoru njegova pravnog savjetnika s Miroslavom Tuđmanom, bivši šef HIS-a biti oslobođen čuvanja državne tajne. Prošli mjesec raspravno vijeće Tribunala u tom predmetu odobrilo je Karadžićev zahtjev za izdavanjem naloga hrvatskoj vladi da bivšem šefu Hrvatske izvještajne službe Miroslavu Tuđmanu uruči poziv za razgovor i poduzme sve potrebne mjere da se pojavi na razgovoru, na mjestu i u vrijeme koje odredi pravni savjetnik Karadžića. Sudsko vijeće tako je prihvatilo Karadžićev zahtjev za razgovor s Tuđmanom, koji je, kako je obrazložio Karadžić, kao šef HIS-a znao za isporuke, odnosno krijumčarenje oružja Bošnjacima tokom rata u BiH. Iz prepiske s koje je nakon izdavanja naloga skinuta oznaka tajnosti vidi se da će Tuđman odbiti odgovarati na pitanja koja se tiču hrvatske nacionalne sigurnosti, čak i uz obvezujući nalog suda jer bi time kršio hrvatske zakone, javila je Hina.

Karadžić je u pismu napisao da će, ukoliko Hrvatska ne dozvoli Tuđmanu da govori o državnim tajnama, zatražiti od raspravnoga vijeća da izda takav nalog Hrvatskoj. Razgovor bi se prema dokumentaciji koju je objavio Den Haag trebao održati 26. ovog mjeseca i Karadžićevu odbranu predstavljao bi pravni savjetnik Peter Robinson, izvijestile su agencije.

Šta hoće Karadžić? Da opravda zločine kojima je komandovao? Je li to uopće moguće? Može li se genocid u Srebrenici pravdati? Zdrav razum zna da ne može, no zdrav razum i nije kategorija na koju se vrijedi pozivati kada je o užasima kroz koje je Bosna i Hercegovina prošla u periodu od 1992. – 1995. Zato se vrijedi vratiti na Karadžićeve namjere, koje su posve jasne: otkrivanjem podataka o naoružavanju Armije BiH Karadžić hoće otvoriti raspravu o zbivanjima u Srebrenici kao ratnoj zoni, on zapravo želi ustvrditi da je Vojska RS-a kojoj je bio civilni komandant više od 8.000 Srebreničana ubila u ratnim dejstvima. U te svrhe, a računajući valjda i na protok vremena, on nastoji šokirati javnost na ovim prostorima podacima o naoružavanju ARBiH.

Vratimo se, stoga, historiji: generalna skupština Ujedinjenih nacija donijela je, upravo zbog ratova koje je Slobodan Milošević već bio započeo, 25. septembra 1991. godine embargo na oružje svim republikama bivše Jugoslavije. Embargo je, kako je to više puta vojnički precizno objasnio jedan od heroja odbrane Sarajeva i BiH, general Jovan Divjak, koristio jedino agresoru. Dakle, Srbiji i Miloševiću koji su raspolagali enormnim zalihama oružja i municije za ratovanje, oružja koje je ostalo u posjedu nekadašnje JNA, koja je uoči odluke Beograda da krene u stvaranje velike Srbije još uvijek – upravo po naoružanju – bila respektabilna vojna sila u Evropi.

 Da su Ujedinjene nacije svojim embargom – ma kakve namjere imali – direktno pomogle vojnu nadmoć Srbije, u godinama nakon Daytona priznali su brojni generali, političari i visoki vojni zvaničnici, čak i NATO saveza koji je, kako god, zaustavio rat na ovim prostorima. I to tek nakon Srebrenice i genocida koji je i Tribunal u Haagu potvrdio svojim pravosnažnim presudama. Zanimljivim se, upravo stoga, čini i nedavno objavljena rasprava koja se na stranicama Financial Timesa vodila u rubrici Pisma čitatelja: njezina tema – zapadna odgovornost za neuspjeh UN-a i NATO-a da zaštite Srebrenicu – bila je također prevažna za BiH i ticala se svih nas, a nekako je ostala u zapećku interesa javnosti, iako je kolega Esad Hećimović u sarajevskom Oslobođenju objavio njezine najvažnije aspekte. Podsjećanja radi: sir Michael Rose, britanski general i nekadašnji komandant UNPROFOR-a u BiH ustvrdio je da NATO ima jednaku odgovornost za Srebrenicu kao i UN, teško optužujući Sjedinjene Američke Države da su “sistematski podrivale mirovne napore UN-a kršeći embargo na oružje i obučavajući muslimane i Hrvate”.

To da Karadžićeve najnovije haške namjere koincidiraju sa stavovima generala Rosea, nije nikakvo iznenađenje za nas koji smo rat proveli na ovim prostorima. No, moralo bi biti razlogom više da se ozbiljno pozabavimo ovom temom i damo svoje doprinose javnoj debati o naoružavanju Armije BiH. Moj doprinos, u konkretnom slučaju, jeste podsjećanje na odgovor koji je Roseu uputio, u istoj novini i u istoj rubrici, Robert E. Hunter, u toku agresije na BiH američki ambasador u NATO-u.

U najkraćem, ambasador Hunter je podsjetio na opstrukcije Velike Britanije, Francuske i Kanade i njihova odbijanja da se pridruže konsenzusu za vojno djelovanje NATO-a. Američko kršenje embarga tokom 1994. i 1995. godine, u Hunterovoj verziji, pomoglo je da NATO, kada je konačno dobio zeleno svjetlo za dejstvovanja, okonča rat za “samo 20 dana, podržan operacijama koje su muslimani i Hrvati vodili na terenu”. Hunter svoje pismo završava porukom da je otkrivanje različitih uloga i odnosa prema NATO-u, a ja ću dodati i prema BiH, važna pouka da se Srebrenica nikad više ne ponovi. Nekako sam uvjerena da ova zemlja i njezina javnost ima itekako interesa da se sve ratne uloge raskrinkaju, uključujući i onu Karadžićevu. Ali mi nemamo pravo ostati nezainteresirani. Mi valjda najbolje znamo šta se događalo u Srebrenici.