Kliker.info

Pisac, prevodilac, novinar Dragoslav Dedović za Dane govori o našoj književnosti, njenom položaju u širim evropskim okvirima, jugoslovenskom kulturnom krugu i da li je danas moguć, te o tome zašto je postmodernizam u našem slučaju bio vjera u kulturnu nadmoć pluralnog, zapadnog društvenog načina estetske produkcije.

DANI: U našem razgovoru u okviru književnih susreta Cum Grano Salis u Tuzli otvorili smo brojne teme koje se tiču domaće književnosti, tačnije književnosti na nekadašnjim jugoslovenskim prostorima. Budući da imate iskustvo pisanja i objavljivanja u Jugoslaviji, kao i u današnjim državama nastalim njenim raspadom, da li biste mi mogli kazati šta se u pogledu književnog kvantiteta i kvaliteta promijenilo?

DEDOVIĆ: Isto pitanje bi se moglo postaviti u bilo kojoj oblasti. Da li me zanima utakmica Partizan – Donji Srem? Ne. Da li me zanimala utakmica Partizan – Hajduk iz Splita? Da. Glavno pitanje nije da li je kulturni pogon Jugoslavije proizvodio značajniju književnost. Jeste, bez sumnje. Uprkos ideološkoj jednostranosti. Glavno pitanje, koje čeka odgovor, glasi: Kako to da je jugoslovenska ‘diktatura light’ u pogledu kvaliteta života, u šta spada i pravo na kulturu, ostala nadmoćna u odnosu na sedam državica koje su nastale na njenim razvalinama. A one su svoje državno osamostaljenje djelimično utemeljile na tezi da im valja bježati iz te tamnice. Ispade da je Miljković svojedobno postavio ispravno pitanje na koje sada znamo odgovor: Ne, sloboda ne umije da pjeva, ‘kao što su sužnji pevali o njoj’. Ili da se vratimo bajkovitoj slici: Snježana je i mrtva ljepša od svih sedam patuljaka koje je rodila. Htio bih da dodam da mi to uopšte nije zabavno. To je tragično.

Upravo se Tuzla trudi da uspostavi komparativni pristup književnostima istog jezika. Postoje u Crnoj Gori Ratkovićevi susreti, gdje se u kakav-takav odnos stavlja lirika iz regije. No, to su unutrašnjepolitički projekti festivalskog karaktera sa regionalnom filozofijom. Okupljanje preživjelih oko ruševina jednog kulturnog prostora. Kada bi Tuzla postala princip, a ne endemski uspjeh lokalnog zdravlja, moglo bi se govoriti o oporavku štokavskog govornog područja. Sve to se odnosi na okvir u kojem se zbiva književnost. Uz to bi trebalo pomenuti i gubitak značaja klasičnog teksta kao medija u procesu digitalizacije društva i nestanak ideološki represivnog okvira socijalizma, koji je stvaralačku slobodu posmatrao kao stalnu mogućnost formulacije zahtjeva za političkom slobodom. Time je književnost apriorno dovođena u disidentsko-jeretičku poziciju. To joj je davalo značaj koji ona u razvijenim kapitalističkim demokratijama nikada nije imala.

Spomenimo i opštu bulevarizaciju, etnički fundamentalizam kao još uvijek dominantan, ali pomalo groteskno evropski našminkan kod, i rasulo u obrazovnim institucijama povezano sa vrijednosnom dezorijentacijom. Spomenimo merkantilističku diktaturu romana u njegovoj plitkoj formi. I ortačko-burazerski sistem objavljivanja, dodjele nagrada, privatizacija međunarodnih književnih veza. Dakle, okvir je nažalost mnogo gori. A književnost koja nastaje uprkos tome jeste rezultat jake individualne volje za estetskim samoostvarenjem. I to je ono što će na kraju biti odlučujuće, da li pišeš iz unutrašnje nužnosti, mada je sve protiv toga.

DANI: Poslije lomnog istorijskog trenutka, kakav je rat, da li mislite da su naše književnosti danas našle pravi modus kako odgovoriti na ovu temu?

DEDOVIĆ: Napisano je nekoliko značajnih knjiga, ali one nisu postale paradigmatične. Možda je to normalno u kontekstu koji sam upravo opisao.

DANI: Možemo li iz svega ovoga konstatovati da smo mi uopšte doživjeli svoju postmodernu i šta se iz tog haosa kod nas uopšte izrodilo?

DEDOVIĆ: Postmoderna je u našem slučaju bio vjera u kulturnu nadmoć pluralnog, zapadnog društvenog načina estetske produkcije. Time i nevjerica u potrošeni Titoizam. U našem slučaju se ustvari radilo o simulakrumu kojim smo mogli obezbijediti simboličko učešće u svijetu za kojim smo čeznuli. Međutim, sa globalnog stanovišta, postmoderna je bila simptom krize moderne epohe, njenog umora. Protivrječnosti modernih društava se nisu razriješile, već radikalizovale. Šta je fundamentalizam? Radikalizovanje kulturne razlike! Dakle, suštinski moderan, da ne kažem postmoderan fenomen. Jedan od prostih odgovora na radikalizovanje modernih protivrječnosti u obliku globalizacije.

Njemački sociolog Ulrih Bek govori o ‘drugoj moderni’ kada opisuje naš digitalizovani, globalizovani ali i radikalizovani svijet. Postmoderna je bila međuigra između potrošene moderne i njene globalne radikalizacije. Problem je u tome što se ona vidjela kao konačni odgovor. Ona je bila taj Liotarov admiral koji plovi između diskurzivnih ostrva koja nemaju zajednički imenitelj. Osim toga, dekonstruišući ‘veliku priču’ monocentričnog razuma, dovela je nerazumno, iracionalno u političkom i društvenom polju u ravnopravnu poziciju sa diskursom prosvijećene racionalnosti. Fuko je primijetio da ako odbacimo Kanta i Habermasa, onda smo odbacili postulate racionalnosti. To je ona suštinska krilatica postmoderne Anything goes, što je Niče mnogo ranije označio izrazom: Sve je lažno, sve je dozvoljeno. Kada postmodernistički kritičari procjenjuju današnja djela po binarnom kodu postmoderno/irelevantno ili postmoderno/konzervativno, oni razmišljaju pameću i ukusom zamrznutim u osamdesetim.

Dakle, Anything goes je bio projekat oslobađanja književnog teksta od bilo kakvog vanknjiževnog imperativa ali i od dogmi moderne. Jedna od tih dogmi jeste vjera u progres. Paradoks postmoderne na ovim prostorima jeste da je sebe postavila na tačku sa koje je sve ostalo posmatrala kao zastarjelo, smiješno ili vrijedno podsmijeha. Znači, naša postmoderna je bila generacijski jurišni koncept, ali u suštini bolovala je od vulgarno-marksističke vjere u nužnost povijesnog razvoja koji dovodi do postmoderniste kao krune i mjerila svega što je bilo i što će biti. Iz toga je proistekla sektaška netrpeljivost prema svemu ostalom.

Uprkos oslobađanju književnih tehnika iz manirističkog korzeta moderne, koji je postao preuzak, i sama postmoderna misao slovenskog juga je stvorila poneku dogmu. Recimo, istorijska stvarnost nije seksi, intertekstualnost i estetska igrarija su važniji. Svaka događajnost ili fabularnost u tekstu, linearno vođenje teksta imaju se označiti kao ruralni recidiv. Ni jedna ruralna tema ne može dovesti do postmodernog teksta. Provincija je suštinski predmoderna pa ne može biti obuhvaćena kosmopolitskim duhom fragmentizovanog megapolisa u kojem nastaju postmoderni filmovi, muzika i književnost. U toj žudnji za svijetom bilo je dosta provincijalnog patosa.
Jugoslovenska postmoderna nije nastala iz slobode i atomiziranosti zapadnog megapolisa, već iz čežnje za njim. Otud taj sektaški žar moje generacije. Učestvovao sam svojim tekstovima u dekonstrukciji ideološkog i etno-fundamentalističkog diskursa, ali nisam dijelio prezriv stav prema tradiciji. Pri čemu pod tradicijom podrazumijevam značajnu književnost.

DANI: Šta je od svega toga ostalo?

DEDOVIĆ: Autentično jemstvo autora za tekst, koje je postmoderna dovela u pitanje, nije po mom sudu izgubilo na važnosti. Drukčije rečeno, autor garantuje svojim ukupnim humanim iskustvom za vjerodostojnost napisanog. Pritom, naravno, tekst nikada nije mimeza autorove stvarnosti ili iskustva. Radi se o estetskom zgušnjavanju, preinačavanju, skrivanju i pokazivanju skrivenog. Još Aristotel je znao da se u književnosti ne radi o onome što jeste, već što može ili je moglo biti. No, referentnost toga što jeste, za postmodernu nije više bila očigledna. Kada se prljava voda istorije prelila preko privatnih rubova naših života, onda nam je ostalo da spojimo imperativ svjedočenja sa postmodernim postulatima.

Čisti postmodernisti su to odbili, završivši u tragikomičnom položaju individua koje i dalje govore iz zapadne perspektive ‘kraja istorije’ dok Balkan oko njih upravo povraća ‘višak istorije’. Tekstovi koji se u tom krugu sve do danas proizvode imaju bibliotečko-akademsku patinu već u nastanku. Estetski eskapizam je potrošio energiju u bijegu od stvarnosti pa je uglavnom beskrvan. Više uspjeha imali su oni koji su izbljuvanu istoriju pretražili postmodernim pincetama. Oni su shvatili da žive u materijalu, kako je to jednom formulisao Hajner Miler.

DANI: Kada posmatrate našu književnost iz šire evropske perspektive, budući da već niz godina živite i radite u Njemačkoj, gdje je njeno mjesto? Ima li nas uopšte na literarnoj mapi ili smo samo neznatna mrlja?

DEDOVIĆ: Mi smo ukupno ostavili nekakav trag. Ali u prirodi stvari je da je njemačko govorno područje prenatrpano dobrim knjigama iz cijelog svijeta. Nama knjiga prevedena na njemački znači puno. Ali njemačkim kritičarima i publici je dovoljno da jedan autor na ‘ić’ redovno snabdijeva književnu javnost svojim balkanskim slikama. Pritom mora biti i postmoderno kompatibilan sa zapadnim kodom i egzotičan. A ovdje redovno prevode Jergovića, dok im Saša Stanišić pripovijeda na sjajnom njemačkom jeziku. Uostalom, kao i Melinda Nađ Abonji, porijeklom vojvođanska Mađarica. Hemon im stiže iz Amerike, Anglo-saksonska dominacija u broju prevedenih naslova je stravična.

Može se reći da su tako teme Bosna, Jugoslavija, rat, postjugoslovenska “tranzicija” istovremeno odrađene na više jezika i prisutne na njemačkom. Teško je naći prostor za još nekoga. Mada mislim da neke odlične knjige nisu prevedene, dok je inercijom prevedeno dosta toga prosječnog. O pjesništvu neću ni da govorim. Tiraži knjiga poezije su uporedivi sa onim na štokavskom govornom području. A njemačko govorno područje obuhvata stotinjak miliona ljudi pjesništvo je oduvijek bilo stvar senzibilne manjine.

DANI: Iz toga mi logično proizilazi pitanje, da li je moguće, iz razloga kakve-takve vidljivosti na širem kulturnom planu, bar u duhovnim prostorima obnoviti jugoslavenski kulturni krug, prvenstveno u književnosti? Ili je to pak samo jedna retrogradna utopija?

DEDOVIĆ: Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, poslije višestranačkih izbora trebalo mi je vremena da prihvatim činjenicu da su moji sugrađani većinski glasali za smrt zemlje u kojoj žive. Ekonomska kriza modernizacije je djelovala kao katalizator za preinačavanje zajedničkog u plemensko-etničko. Taj preobražaj je podrazumijevao političku mobilizaciju masa na osnovu generisane histerije. Nisam u tome učestvovao, ali ja i meni slični nismo to mogli spriječiti. Posljedice nisu bile samo protjerivanje, ubijanje i razaranje. Temeljno su opustošeni i jezik, i štokavski kulturni prostor, pa time i književnost. Dakle, pripadao sam manjini koja je bila protiv nasilja i sile, koja je smatrala da se rat ne može ničim legitimisati, te da vrijedi sačuvati zajednički kulturni i jezički okvir, bez obzira da li je moguće sačuvati njegov politički krov.

To je do danas manjinski koncept koji nema šansu da postane vodeća kulturna misao južno od Alpa. Ilirizam je upokojen. Umro je u Vukovaru, Sarajevu, Mostaru, Srebrenici, Kninu i na Kosovu. Time su ratoborne elite iz devedesetih ostvarile jedan od glavnih strateških ciljeva. Više niko ne sprečava radoznalu manjinu da misli i djeluje u svojim sredinama ‘prekogranično’, jer su granice poškropljene krvlju i zacementirane.

Problem južnoslovenske političke artikulacije jeste to što ti narodi najbolja rješenja imaju iza sebe, a ne pred sobom. Ta rješenja su u konkretnim istorijskim ostvarenjima dezavuisana. Znači, istorijski potencijal ovih naroda nije bio Jugoslavija, već sadašnji trenutak. Kriterijum kvaliteta nije blistavost utopije, već demokratski legitimisana održivost. Ta mjerila ne važe samo za Jugoslaviju već i za ratno-tranzicione državne projekte poslije nje.

U međuvremenu, nekadašnje histerične mase su pronašle svoje eskapističko ‘bratstvo-jedinstvo’. U Hrvatskoj slušaju Cecu, u Srbiji gledaju HRT, u Bosni rade i jedno i drugo. Međusobno pljuvanje se preselilo u anonimnost digitalnih društvenih mreža. Tamo stoluje razulareni Tanatos. Na ulicama balkanskih gradova sve izgleda manje-više normalno. Ali reakcije i komentari na neke napise u internetu jesu takve da se morate zapitati da nije neko od mojih komšija potencijalni ljudožder. To nam govori da zajednice traumatizovane ratom tu traumu mogu ugraditi u svoje kolektivno ja, umjesto da je terapiraju. Tako se ona može aktivirati i nekoliko generacija kasnije. Niko sa neprijateljem ne dijeli dobrovoljno zajednički kulturni prostor. Trauma je najbolji garant za to.

DANI: Jednom prilikom ste kazali da je pjesništvo važno za sudbinu jezika koji nas određuje. Na koji način, imamo li na umu koliko je knjiga danas nepopularan medij?

DEDOVIĆ: Da, ali nisam rekao da će ta sudbina biti holivudska priča sa hepiendom. Pjesništvo je prije svega važno onima koji pišu lirske tekstove. Njih je više nego onih koji to i objave. Potom je važno ljudima koji čitaju te tekstove. Njih je mnogo manje nego što pokazuju ionako oskudni tiraži knjiga. Važno je obrazovnom inženjeringu etno-kulturnih identiteta. Kako bismo inače razgraničili šta je “naše”, a šta “njihovo”?

No, to je instrumentalizacija pomoću koje osrednjaci postaju kapitalci jer su “naši”. Dakle, svima njima je pjesništvo važno za ličnu upotrebu. Parafraziraću Brodskog, čiju poziciju smatram tačnom i dalekovidom: Ako je jezik ono što nas razlikuje od ostalih članova životinjskog svijeta, i ako je literatura, a posebno poezija, najviša forma jezika, onda je poezija pozvanje naše vrste. Ovako formulisana jednačina dovodi nas do zaključka da neki narodi, jezici i epohe ne učestvuju skoro nikako ili sve manje u smislu sopstvenog postojanja.

DANI: Često se ovdje stiče dojam da je književnost nešto strašno važno. Kada se potegnu književne polemike, svi bruje o tome kao da se time mijenja svijet. Koliko je, uz to saznanje govoreći, književnost zaista moćna u današnjem svijetu, a koliko je samo luk i voda u odnosu na sve užase oko nas?

DEDOVIĆ: Preuveličavanje je provincijalni manir. Oni koji su zaista veliki ne moraju da viču kako bi ih čaršija čula. Međutim, pojam moći nije do kraja primjenjiv na književnost. Osim ako ne mislite na estetski magnetizam djela ili njegovu sposobnost da neoštećeno putuje kroz vrijeme. Da, postoji moć dobro poređanih riječi. Ali ona nije neminovno povezana sa društvenom moći ili statusom autora, osim ako autor ne paktira sa političkim moćnicima. Osim toga, književnost je u međuvremenu skoro bezazlena u odnosu na medijske mehanizme zavođenja. Bolje rečeno, pisac može biti dio tog kompleksa manipulativne moći, ali što je njegovo djelo estetski relevantnije, to je teže od njega napraviti platformu za proizvodnju i očuvanje sopstvene ili kolektivne moći. Književnost radi u ljudima kao spora voda. I to samo u nekim ljudima. Da je stvarni cilj književnosti promjena svijeta, onda bih rekao da je književnost u tom smislu nemoćna. Ali to je vanknjiževni cilj, pa ako ga neko i postavi svom djelu, utoliko gore po djelo.

DANI: Konstatovali ste jednom prilikom da je budućnost književnosti na ovim prostorima u “ženskom pisanju”. Kako prevazići, još uvijek duboko falocentričnu i mačističku, književnu kulturu kao dominantnu?

DEDOVIĆ: Kada sam rekao da je budućnost književnosti ovog jezika ženskog roda, prećutno sam pretpostavio da ona neće imati endemski razvoj, neće nastajati mimo svijeta. Statistike u zapadnim društvima su neumoljive. Čitalačka publika je većinski ženskog pola, a književnice su izborile svoje mjesto u izdavačkim programima. Pogledajte publiku u gimnaziji Meša Selimović koju smo posjetili u okviru književnih susreta Cum Grano Salis. Tamo je dominirao ženski pol. To je budućnost.

A što se tiče ‘mačizma’, on će se potrošiti jer je polna dominacija, kao i svaka vrsta vladavine na osnovu sirove sile, smetnja u oslobađanju kreativnog potencijala društva. Pitanje odnosa između polova je dio pitanja o pravednoj preraspodjeli resursa i šansi. Društva koja u ovoj oblasti ne nađu svoj balans neće ostvariti svoje potencijale.

Đorđe Krajišnik (Dani)