hamburger-icon

Kliker.info

Drago Bojić : Režimski intelektualci

Drago Bojić : Režimski intelektualci

19 Marta
07:56 2017

Tjednima gromoglasno najavljivani i u međuvremenu održani znanstveno-stručni skup u Neumu pod nazivom „Hrvati – nositelji europskih vrijednosti?“, sudeći po izjavama organizatora i atmosferi koju su prenijeli mediji, više je zapravo sličio HDZ-ovom elitističkom stranačkom skupu. Broj političara koji se okupio na skupu upućuje na to da je to prvenstveno i bio političko-stranački skup kojemu su znanstvenici poslužili kao akademske ikebane u službi ideologije i režima.

Piše : Drago Bojić (Tačno)

Mobilizacija intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora trebala bi navodno definirati „strateški put hrvatskog naroda“, koji (ni manje ni više već cijeli narod!), želi i treba biti nositelj stabilnosti i europskog puta Bosne i Hercegovine. Bosansko-hercegovački Hrvati su već godinama na europskom putu ili preciznije „na putu u Europu“ s obzirom na njihovo konstantno iseljavanje posljednjih godina u europske zemlje, pa politički predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata već sada mogu tražiti „hrvatski entitet u Europskoj Uniji“, naravno, s „teritorijalnim diskontinuitetom“, budući da žive u različitim zemljama Zapadne Europe.

Ali ovo nije tekst o takozvanom „znanstveno-stručnom skupu“ u Neumu, ni o hrvatskoj politici u BiH, nije ni tekst o HDZ-u, ni o trećem entitetu, ni o bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Ovo je tekst o režimskim intelektualcima i njihovim intelektualističkim nacionalističkim orgijama i autodestrukcijama. I ovdje nije riječ samo o intelektualcima „iz reda hrvatskog naroda“ ni samo o onima koji su se okupili u Neumu, nego općenito o svim nacionalističkim intelektualcima na ovim prostorima koji zloupotrebljavaju akademske titule i obrazovne institucije (univerzitete) kao bi se dodvorili i služili svojim gospodarima i njihovim ideologijama. I ne samo služili, nego i prethodili u ideologizaciji znanja i nudili političkim makijavelistima teorijski i strateški razrađene projekte djelovanja. Slično se ponašaju i mnogi intelektualci i na srpskoj i bošnjačkoj „intelektualnoj i akademskoj sceni“ ali i u vjerskim zajednicama. Ako netko sa skupa u Neumu smatra da ne pripada takvoj grupi intelektualaca, ostaje pitanje kako se uopće našao na tom ideološko-stranačkom skupu?!

Da, žalosno je kad zao duh zavodi laike, neobrazovani puk. No još je mnogo gori i žalosniji opsceni flert propovjednika i njegova zakletog neprijatelja. Propovjednici, to jest intelektualci (ne svi, ali velika većina njih!), ulagivali su se antikristu, neprijatelju duha, slobode i morala. Tako njemačke intelektualce između dva svjetska rata u do srži razgolićenoj autobiografiji opisuje Klaus Mann, nabrajajući gotovo taksativno imena intelektualaca koji su stali na stranu zla. Nitko nije ostao pošteđen u toj enciklopediji beščašća i amoralnosti njemačkih, europskih i svjetskih intelektualaca koji su svojom podrškom i(li) šutnjom asistirali nacističkom i fašističkom projektu zla i smrti. Među njima su istaknuti i društveno angažirani i ugledni filozofi, teolozi, književnici, pravnici, umjetnici, glumci, kulturni radnici, vjerski službenici…

Slično su se početkom devedesetih godina ponašali i mnogi intelektualci na području bivše Jugoslavije. Duga je lista tih režimskih slugu na svim stranama koji su se klanjali vođama, njihovim ideologijama i denuncirale one koji se i u najopasnijim vremenima nisu dali slomiti. U međuvremenu su i neki koji su bili na kritičkoj distanci prema nacionalističkim ideologijama ipak pokleknuli pod teretom kolektivnog izopćenja ili ih je usisala nezajažljiva ambicija da se domognu časti, moći i svih onih ugoda, koristi i profita kojima se honoriraju i nagrađuju „šverceri vlastitih života“ i oni što izdaju druge i same sebe do (samo)uništenja. Gotovo sva zla koja su se dogodila i koja se događaju na prostoru bivše Jugoslavije osmislili su intelektualci u svojim duhovnim ćumezima. Iz tih vražjih akademija smrti proizišle su i proizlaze sve užasne ideologije. Samo iznimno rijetki su uspjeli izdržati visoke zahtjeve intelektualne čestitosti i nisu se odazvali zovu nacionalističkih sirena i instinktu čopora.

Mirko Kovač je vjerojatno i ponajbolje skicirao psihički i moralni profil korumpiranih, prevrtljivih i nečasnih intelektualaca, posebno književnika, povjesničara i svećenika-teologa: „nema kaše koju intelektualci nisu zakuhali, nema svinjarije u kojoj nisu sudjelovali… Ti vražji šegrti idu njuhom tamo gdje se ćuti opačina i gdje se može dati neki obol kulturi zla“. Kovačeve riječi nisu ništa izgubile na aktualnosti i pogađaju i mnoge suvremene intelektualce. Nije nimalo jednostavno izdržati zahtjeve intelektualne čestitosti pogotovo kad ona traži beskompromisnu, konstantnu i doživotnu kritičku distancu prema kolektivu kojem se pripada. Lakše je uploviti u sigurne i mirne kolektivne vode, jer one donose korist, komfor, službe, časti.

Mnogima se (treba li reći nažalost?) događa da postupno i naknadno otkriju čari i slasti kolektivne pripadnosti i vjernosti režimu pa onda postanu istaknuti dobrovoljci u borbi protiv drugih kolektiva, a pogotovo protiv neprijatelja unutar vlastitog kolektiva. Sve je duža lista intelektualaca koji se preko noći promeću u kolektivne (nacionalne i vjerske) logističare, proračunate glasnogovornike egoističnih kolektivističkih identiteta. Intelektualci su majstori prevare, sve mogu opravdati i svemu pa i najvećem zlu dati svrhovitost. Njihov izopačeni um zamjenjuje premise, uzroke i posljedice, pravi logičke i etičke vratolomije, izvrće argumente i navodi druge prije svega neprosvijećene, lako zavodljive i kolektivno omađijane mase na pogrešne zaključke. To nisu pojedinačni slučajevi, nije ni riječ o zabludama i pogrešnim procjenama, niti se to radi stihijski i improvizacijski. U svemu tome ima sistema koji je razrađen do u tančine.

Nikome, pa ni intelektualcu nije lako biti u manjini, izručen lavežima i ujedima kolektivnih pasa, na milost i nemilost njihovih gospodara. Zato rijetki uspiju izdržati javni pritisak profesionalno istreniranih, bojovnih i fanatičnih kolektivnih činovnika. Neki se, kritizirajući zablude vlastitog kolektiva, nakon što naiđu na iste takve i u drugim kolektivima, ponovno vraćaju svome gnijezdu i tako poniženi i posramljeni postaju „učeni i mudri nacionalisti na čekanju“, koji stalno moraju dokazivati svoju vjernost. Drugi izdaju sve što se izdati može pa i svoje prijatelje i suradnike opravdavajući to višim ciljevima i božanskim razlozima očuvanja kolektiva ili institucije pa kad ih se razobliči i razotkriju njihove prevare i licemjerja onda se strvinarski, koristeći institucionalnu moć, njezine mehanizme i medije, obrušavaju na neistomišljenike.

Promjena kursa, povratak u zagrljaj režimu i uspinjanje na režimskoj (etničkoj ili vjerskoj) intelektualističkoj ljestvici praćeno je nepovjerljivošću i gospodara i režima i kolektiva pa se „kolektivni obraćenici“ moraju stalno dokazivati i smišljati nove laži, objede, mitove, posebno ako se pritom još mora izbjeljivati i uljepšavati „nečasna biografija prošlosti“. Tada više ne postoje nikakve granice, pogube se svi kompasi, i mora se udarati na sve i svim sredstvima. Najviše i najčešće po slobodnomislećim ljudima, jer ih intelektualna čistoća tih ljudi stalno podsjeća na njihovu moralnu i ljudsku ništavost.

Dvorske i režimske sluge lako se prepoznaju i po tome što konstantno kritiziraju tuđe zlo, tuđe nacionalizme, kreiraju teorije zavjera, proizvode biološki strah od drugih. Svaki pokušaj opravdavanja jednog zla, najčešće vlastitog, onim drugim, istodobno je jačanje i jednog i drugog. Svakom intelektualcu, kao uostalom i čovjeku uopće, zlo i ideološka uskoća vlastitog kolektiva bi morali biti najgori i najodvratniji.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku