hamburger-icon

Kliker.info

Dragan Markovina : Zakasnjela klasna svijest u Aluminiju

Dragan Markovina : Zakasnjela klasna svijest u Aluminiju

06 Jula
21:34 2019

Ovih dana očajni preostali radnici mostarskog Aluminija su u pokušaju da ostvare minimum svojih prava pod jedan i eventualno utječu na spas firme, pod dva, demonstrativno blokirali magistralu između Mostara i Jadrana.

Piše : Dragan Markovina (Oslobođenje)

U normalnim okolnostima, kakve ovdje već dugo ne stanuju, ako su ikad i stanovale, sindikati, radnici iz ostalih mostarskih firmi, nezaposleni i ostali građani bi se s njima solidarizirali, čitav grad bi bio na nogama i nije nemoguće da bi se uspjelo ostvariti zahtjeve. No, i meni i vama je jasno, nakon što pročitate ovu rečenicu, koliko je takvo što ne samo neostvarivo nego može isključivo izgledat kao ironija.

Neću ovdje ulaziti u samu bit problema opstanka Aluminija, o tome je ispisano već puno tekstova i bit će ih sigurno još dosta, a sam nisam ni blizu kompetentan da o tome ozbiljno pišem. Ono što je općepoznata činjenica je ta da Aluminij može poslovati pozitivno tek uz znatno sniženu cijenu struje, kao i to da je zbog krize ove firme šibenski TLM, s kojim je Aluminij bio u bliskom odnosu, davno otišao k vragu, uz puno traumatičnih socijalnih i ljudskih priča u pozadini.

Međutim, ovdje me zapravo zanima priča o zakasnjelom i neiskrenom buđenju klasne svijesti, koja je posljedično priča o nacionalizmu pa i o samom Mostaru u novije doba, a na koncu i o svim ovim postjugoslavenskim društvima i državama. Aluminij je, naime, posljednja velika industrijska firma koja je preostala od nekoć moćne mostarske industrije. Soko, “Vlatka Vuković”, čak i HEPOK odjekuju kao neka imena iz prošlosti, dok se o Aluminiju još uvijek priča kao o nekoj činjenici. Sve njih su uništila dva faktora, rat i nesposobne uprave postavljene od nacionalističkih stranaka koje su javni interes i interes radnika podredile vlastitom privatnom interesu. Svi oni ljudi koji su te firme vodili u postratnom periodu, a ovdje u prvom redu mislim na Soko i Aluminij, iz rata su izašli puno bogatiji nego što su u njega ušli, a istovremeno su firme koje su vodili otišle k vragu. To je stvar koja je, nažalost, nepovratna, jednako kao što je iluzija očekivati da će se eventualno neki sud ozbiljno pozabaviti ovim pitanjima.

Dva su glavna obilježja bosanskohercegovačkog društva, politike i ekonomije u posljednja skoro tri desetljeća, a to su privatizacija i potpuna devastacija društvene imovine te strukturni nacionalizam kao ideološka podloga navedenog. Najveća tragedija u cijeloj toj priči je u tome što su je upravo radnici masovno podržali na vlastitu štetu, pretpostavivši nacionalizam klasnoj svijesti i radničkoj solidarnosti. Tako su, primjerice, radnici splitskog škvera, firme koja je iz sličnih razloga kao i Aluminij, ostala još jedina velika preživjela splitska firma, s vrlo nesigurnom budućnošću, opet jednako kao Aluminij, svojevremeno tražili od svojih kolega Srba da potpišu izjavu lojalnosti Hrvatskoj. Jednako tako, radnici Aluminija se nisu suprotstavili otvorenoj diskriminaciji po nacionalnoj osnovi u poslijeratnom zapošljavanju niti su ikada digli glas protiv činjenice da je firma funkcionirala kao nezvanični sponzor jedne politike svih ovih godina. Upravo one politike koja je i dovela Aluminij pred gašenje i iza koje i dalje stoje mnogi od njih.

Vrlo je upitno kako će čitava ova priča završiti, no bez obzira na sve što sam ranije napisao, volio bih da Aluminij opstane i da svi ti ljudi imaju gdje raditi i od čega živjeti. No, što god da se dogodi, ovaj slučaj bi mogao biti koristan utoliko što bismo se svi trebali pogledati u zrcalo i potražiti vlastitu odgovornost u svemu što nam se događa, a potom i osvijestiti, barem kad je o radnicima riječ, da je klasno uvijek prije nacionalnog, jer je u njihovom interesu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku