Kliker.info

 Dr. Fikret Karčić, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu i predsjednik Ustavnog suda IZBiH i redovni suradnik našeg lista, dao je intervju Preporodovom Journalu iz Zagreba. Jedan od povoda ovom razgovoru bila je upravo kolumna dr. Karčića objavljena u Oslobođenju nakon terorističkog upada u redakciju francuskog satiričnog lista Charlie Hebdo. Iz ovog zanimljivog razgovora, Pogledi donose dijelove koji se odnose na našu zemlju.

Poznato je da se zalažete za koncept potpunog odvajanja državnih institucija od vjerskih zajednica. Jednom prilikom ste izjavili da politički i religijski autoritet, posebno u slučaju viševjerskih društava, trebaju biti funkcionalno razdvojeni. Možete li nam podrobnije objasniti Vaš stav na primjeru Bosne i Hercegovine?
– Smatram da u slučaju viševjerskih društava treba prihvatiti odvajanje državnih i religijskih autoriteta. Time se osigurava jednaka udaljenost političkih autoriteta od svih religijskih zajednica i ravnopravnost ovih posljednjih. To odvajanje treba da bude uz saradnju države i religijskih zajednica, a ne uz neprijateljstvo. Država i religijske zajednice treba da sarađuju za ostvarenje opšteg dobra.

Jedinstvo Ummeta

U Bosni i Hercegovini imamo sistem odvajanja religijskog i političkog autoriteta još iz socijalističkog perioda. Međutim, tada nije bilo međusobne saradnje, već dominacija političkog autoriteta nad religijskim. Današnji model treba da uključuje punu slobodu religije prema međunarodnim standardima i saradnju države i religijskih zajednica na obrazovnom, kulturnom i socijalnom planu. Na taj način prihvatamo model koji je već razvijen u brojnim evropskim zemljama i posebno u SAD-u.

• Kod nekih bh. imama i alima često su u opticaju tri teze: da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka i da bi upravo ona trebala predvoditi izgradnju identiteta i etno-nacionalnih institucija. Slažete li se s takvim mišljenjem?
– Ne slažem se s tim stavovima. Prvo, teza da Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu državu. Ideja o tome da svaki narod treba da ima svoju nacionalnu državu pripada 19. i prvoj polovini 20 vijeka. Bošnjaci imaju svoju državu i to je Bosna i Hercegovina. BiH je višenacionalna država i to je ono što čini paradigmu Bosne i Hercegovine. Ne može neko s ponosom govoriti o viševjekovnoj ideji zajedničke države u Bosni i Hercegovini i onda žaliti što Bošnjaci nemaju svoje nacionalne države. Slično je i s drugom tezom, naime, da je Islamska zajednica temeljna institucija Bošnjaka. Temeljna institucija Bošnjaka je država Bosna i Hercegovina. Islamska zajednica je, nakon države, najstarija moderna institucija bošnjačkog naroda i ona je kontinuirano djelovala od austrougarskog perioda do danas.

Isto tako, Islamska zajednica ne treba da predvodi izgradnju etno-nacionalnih institucija. To ne spada u misiju Islamske zajednice, koja je određena njenim Ustavom. Na kraju, i pokušaji izgradnje nekih etno-nacionalnih bošnjačkih institucija u kojima su učestvovali i neki alimi nisu u naše doba donijeli neke vidljive rezultate.

• ISIL je na teritoriji Sirije i Iraka proglasio halifat/hilafet, osnovana je tzv. Islamska država, Abu Bekr al-Baghdadi se proglasio “halifom”… Na osnovu kakvog islamskog prava? S druge strane, što privlači brojne muslimane iz cijelog svijeta, naročito mlade, da se priključe jednom takvom pokretu, čiji članovi ne priznaju državne granice, teroriziraju, kolju i spaljuju druge muslimane – i videouratke postavljaju na You Tube? Da li su to “certifikati za Džennet”, kako kaže profesor Mustafa Spahić?
– Hilafet je ustanova vjersko-političkog vođstva muslimana svijeta. Ona je bila predmet bavljenja grane javnog prava islamske pravne nauke (Fikh). U toj grani prava elaborirana je ova ustanova na osnovu dva glavna izvora islama (Kur'ana i Sunneta) i prakse rane muslimanske zajednice. Muslimanski pravnici koji su elaborirali ovu ustanovu prihvatili su tri načina dolaska na funkciju halife: izbor, imenovanje od strane prethodnika i silom. Ovo posljednje bilo je priznanje stvarnosti u tadašnjem muslimanskom svijetu, ali je istovremeno služilo i kao otvorena pozivna karta za različite nosioce moći da pretendiraju na mjesto halife.

Hilafet je u kasnijem razdoblju postao stvar nasljeđivanja (dinastijski princip). Najduže je bio u posjedu dinastije Osmanlija (1517.-1924.). Kada je Hilafet ukinut u Turskoj nakon proglašenja Republike, bilo je nekoliko pokušaja njegove obnove, ali bez uspjeha. Bilo je prijedloga za njegovo redefinisanje. Tako je egipatski pravnik Abdurrezak es-Senhuri (u. 1971.) predložio tranformisanje Hilafeta u Ligu istočnih nacija. U tom savezu halifa bi imao vjerski autoritet, a zakonodavna i izvršna vlast bi pripadala državama članicama. Slično je mislio i pjesnik i filozof Muhamed Ikbal. Osnivanje Organizacije islamske konferencije, danas Organizacije islamske kooperacije, jeste, u određenom smislu, realizacija takve ideje.

Tokom historije bilo je različitih pokušaja samoproglašavanja halifom. Ti pokušaji su propadali, a takvi pretendenti i njihove pristalice su se suočavali sa sankcijama država na čijoj teritoriji su taj akt počinili. Prema tome, kada je riječ o javnom pravu islamske pravne nauke, postoje tumačenja klasičnog perioda (prva četiri vijeka Hidžre) i moderna tumačenja. Moguće je da se neko poziva na jedan period, a neko na drugi. Događaji kojima sada svjedočimo samo su dokaz da ta oblast pravne nauke treba nove impute i novi razvoj. Što se tiče privlačnosti samoproglašenog Hilafeta, za neke muslimane razlozi su različiti: od nezadovoljstva vlastitom životnom situacijom, isključenosti pa do iluzije da se konačno osnovala idealna islamska država.

• “Hilafet i Šerijat su slatke riječi, s kojima možete privoljeti svakog muslimana da vam se pridruži, jer musliman po svojoj naravi teži Božjem zakonu i pravdi. Međutim, u ISIL-u su promašili glavni cilj hilafeta, a on je očuvanje jedinstva islamskog Ummeta. Oni ne ujedinjuju i ne jačaju Ummet, nego ga razbijaju i slabe”, nedavno je izjavio Ebu-Muhamed el-Makdisi, kontroverzni jordanski učenjak palestinskog porijekla. Teška izjava od nekoga tko je, zapravo, vrlo blizak vodstvu ISIL-a. Da li se – nakon mora prolivene muslimanske krvi, tekfirenja svega i svačega, sektaških sukoba, Sifina do Sifina, odsječenih glava – još uvijek može govoriti o jedinstvu Ummeta ili se radi o utopijskom pojmu, nedosanjanom snu muslimana?
– Jedinstvo Ummeta je najvećim dijelom bilo i jeste jedinstvo emocija. Samo u kratkom periodu historije postojalo je jedinstvo u političkom ili pravnom smislu riječi.

Danas bi bilo previše očekivati ostvarenje nekog imaginarnog dar el-islama (kuće islama). Zato su i intelektualci i državnici koji su stajali iza Organizacije islamske konferencije, odnosno Organizacije islamske kooperacije umjesto “jedinstva” upotrijebili riječ “kooperacija”. Danas bi bilo dovoljno da muslimani sarađuju, dakle, da nisu u sukobu. I to je teško postići.

• Nažalost, moramo priznati da se bliskoistočni sukob, usprkos znatnom naporu u prevenciji od strane Islamske zajednice, prelijeva i na naše prostore. Spisak je prilično dugačak: oko 150 muslimana iz BiH ratuje u Siriji, od kojih je 30-ak poginulo; imam Selvedin Beganović iz okolice Velike Kladuše u nepunih mjesec dana napadnut je nožem čak tri puta, pri čemu su mu nanijeli teške tjelesne ozljede; u jednog sarajevskoj džamiji povratnici sa sirijskog ratišta su prekinuli džumu i vrijeđali imama za vrijeme izgovaranja hutbe; pojavila se ISIL-ova zastava u Gornjoj Maoči; počeo je sudski proces protiv Bilala Bosnića zbog vrbovanja mladih Bošnjaka/muslimana za rat u Siriji. Sjetimo se i Mevlida Jašarevića, napadača na američku ambasadu u Sarajevu. Kakva je Vaša ocjena stanja u BiH? Koliko se, kao posljedica rata, ukorijenio ekstremizam i koliki je stvaran utjecaj onih koji šalju mladiće u rat na Bliski istok?
– Globalna zbivanja se prelijevaju i u Bosnu i Hercegovinu. To se dešava na više načina, posebno putem interneta, TV-a, kontakata, školovanja i slično. Osim toga, Bošnjaci su preživjeli agresiju i genocid i ostale su teške traume. Narodi kojima se to desilo često su pogodni za širenje radikalizma. U Bosni i Hercegovini se to nije desilo. Postoji radikalizam, ali je on manjinski fenomen – ali nekada vokalan. Treba nastojati da se dimenzije tog fenomena ne prošire.

• Da li bosanskohercegovačke vlasti griješe kada na odlazak mladih iz BiH u tuđe ratove gledaju samo kao na sigurnosni problem? Pozicija bosanskih muslimana nije imuna na europsko nepovjerenje i sve izraženiju odbojnost prema muslimanima i islamu. Jesmo li dovoljno svjesni problema koji su se zbog takvih stvari nadvili nad Bosnom i bošnjačkim narodom?
– Odlazak u tuđe ratove nije samo vezan za muslimane. U svakom ratu ima stranih dobrovoljaca, plaćenika i avanturista. Treba obratiti pažnju na motive i onda razviti strategiju suočavanja sa tim izazovom. Jasno je da odlasci muslimana iz evropskih zemalja ili Zapada, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, na ratišta u Siriju i Irak i teroristički akti na tlu Evrope imaju negativan odraz na poziciju muslimanskih grupa. U nekim krugovima se postavlja pitanje da li su muslimani lojalni građani ili potencijalna peta kolona u Evropi. Takve sumnje se mogu javiti i u pogledu Bošnjaka kao muslimanskog naroda i njegovog uključenja u evroatlantske integracije.

• Da li je vrijeme da ulema pristupi sustavnoj reformi islamske misli, onome što Tariq Ramadan naziva inzistiranje na “transformacijskoj” umjesto “adaptacijske” reforme islamskog prava? Da li se slažete s akademikom Enesom Karićem, koji smatra da su nam potrebni novi tefsiri/tumačenja Kur'ana, primjereniji vremenu i uvjetima u kojima živimo?
– Svakako, vrijeme je da se pristupi sistematskoj reformi islamske pravne misli korištenjem idžtihada, teorije ciljeva Šerijata i drugih metoda. Posebno trebamo nova razmatranja kada je u pitanju javno pravo, a unutar ove grane pitanja hilafet/imamet, ustav, teritorijalni suverenitet, ljudska prava, izbori i slično. U međunarodnom islamskom pravu to su pitanja kategorizacije svijeta na različite teritorije, mira i rata, ratnog prava i odnosa prema međunarodnim konvencijama, organizacijama i slično. U ovim oblastima problem je što su moderne muslimanske države prihvatile rješenja savremenog međunarodnog prava, ali to nije praćeno odgovarajućim razvojem islamske pravne misli i legitimizacijom promjena, pa se onda kod nekih ljudi javila percepcija da je taj razvoj protivan islamskom pravu.

Bosanski islam

Novi razvoj potreban je ne samo u Fikhu već i u ostalim islamskim disciplinama. Te discipline treba da daju islamski legitimne odgovore na izazove svijeta u kome živimo.

• U svom znanstvenom opusu, između ostaloga, bavili ste se “bosanskim islamom”, odnosno islamskom tradicijom Bošnjaka. Koji su glavni elementi razumijevanja i življenja islama bošnjačkog naroda u proteklih pet i pol stoljeća?
– Pod “islamskom tradicijom Bošnjaka” ja podrazumijevam način na koji je islam tumačen i primjenjivan u Bosni i Hercegovini kroz vjekove. To, dakle, nije teorijski konstrukt, nego stvarnost islama u našoj zemlji. U tom smislu identifikovao sam sljedeće elemente islamske tradicije Bošnjaka: ehl-i sunnet, hanefijski fikh i maturidijski akaid, kao normativna osnova, pripadanje osmansko-islamskoj kulturnoj sferi, očuvani i islamizovani predislamski običaji, institucije vođstva i predstavljanja iz austrougarskog perioda, tradicija islamskog reformizma (islah), a kraja 19. i prve polovine 20. vijeka i iskustvo života u sekularnoj državi.

Pošto je tradicija dinamičan i živi koncept, moguće su pojave i novih elementa sa protekom vremena.

• Po Vašem mišljenju, što je glavno bošnjačko političko pitanje danas? Kako vidite sadašnje stanje Bošnjaka s aspekta vjerskog, političkog, nacionalnog i kulturnog identiteta?
– Po mom mišljenju, glavno političko bošnjačko pitanje danas jeste kako da se očuva Bosna i Hercegovina kao samostalna država u njenim međunarodnim granicama. U tom smislu potrebno je hitno potaći unutrašnji konsenzus o budućnosti Bosne i Hercegovine i pristupiti NATO-u i Evropskoj uniji. Što se tiče identiteta Bošnjaka, treba dalje nastaviti rad na jačanju njegovih komponenti, svako iz svog aspekta. U tom smislu čini mi se da nedostaje entuzijazma i ozbiljnog rada.

(Oslobođenje)