hamburger-icon

Kliker.info

Dr. Dragan Markovina : Pogled na BiH iz SAD-a i Hrvatske

Dr. Dragan Markovina : Pogled na BiH iz SAD-a i Hrvatske

11 Decembra
06:10 2020

Ironijom sudbine istog dana kada je Odbor za vanjske poslove Zastupničkog doma SAD-a raspravljao o situaciji na Zapadnom Balkanu, s ozbiljnim osvrtom na stanje u Bosni i Hercegovini, hrvatski Sabor je raspravljao o provedbi vlastite „Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH“.

Piše : Dragan Markovina (Peščanik)

Vjerovatno nije potrebno posebno napominjati kako su tok rasprave i zaključci bili u svemu suprostavljeni, osim u jednoj stvari, a to je naglašena potreba da se počne aktivno djelovati na rješavanju uočenih problema u toj zemlji. No, dok su ljudi koji su u Zastupničkom domu SAD-a raspravljali o čitavom ovom prostoru i naglašavali važnost ideje da se konačno svi akumulirani problemi, od Kosova do Bosne i Hercegovine pokušaju zajednički riješiti, hrvatski Sabor posvetio se isključivo jednoj temi, uz čitav niz općih mjesta i suludih izjava pojedinih zastupnika, ponajprije onih iz Mosta.

Ono što je bilo jasno i prije rasprave na vanjskopolitičkom odboru jeste činjenica da Biden, za razliku od Trumpa razumije kompleksnost, situaciju i ratno nasljeđe Bosne i Hercegovine, ali i čitavog prostora i da će diplomatski angažman njegove administracije s jedne strane biti puno aktivniji od prethodne, a s druge da će imati jasan cilj. Što je posve suprotno od one tragikomične situacije na Trumpovom sastanku s Vučićem i Hotijem uoči američkih izbora.

No, ako je suditi po spomenutoj raspravi, na kojoj su panelisti bili predsjednik odbora Elliot Engel, Madeleine Albright i Daniel Serwer, očito je da su u SAD-u osvijestili neodrživost ovakve situacije, detektirali konstante opstrukcije iz Republike Srpske da se BiH uspostavi kao funkcionalna država kao jedan od ključnih problema, zaključili da se Daytonski sporazum iscrpio i da se stvari trebaju mijenjati u smjeru stvaranja funkcionalne države i to uz punu suradnju s Europskom unijom te da je ovo možda i posljednja šansa da do tih promjena i dođe.

Jasno je da je ovakav pristup izazvao negativne reakcije među vladajućima u Srbiji, ali će biti puno zanimljivije pratiti kako će se prema svemu ovome postaviti Hrvatska koja je članica Europske unije. Ta činjenica daje solidnu mogućnost utjecaja na kreiranje vanjske politike EU, ali taj utjecaj ne treba precjenjivati jer će se na koncu morati uklopiti u širi dogovor.

Kako dakle Hrvatska stoji po pitanju odnosa prema BiH mogli smo se uvjeriti prateći saborsku raspravu. Službeni stav izrečen od strane ministra vanjskih poslova Grlić-Radmana je da je cilj stabilna i funkcionalna Bosnu i Hercegovinu, ali i da je Daytonski sporazum izmijenjen do neprepoznatljivosti zbog čega ne osigurava ravnopravnost svih konstitutivnih naroda, prvenstveno Hrvata kojima je onemogućeno legitimno predstavljanje, što se mora riješiti.

Isti stav, unatoč brojnim kritikama koje su uputili Vladi imaju i na desnici, pri čemu je posebno bizaran bio istup Nine Raspudića, inače Mostarca, koji je zahtijevao da Hrvatska blokira pregovore Bosne i Hercegovine s Europskom unijom sve dok se ne promijeni izborni zakon i ne onemogući nova situacija u kojoj više neće biti moguć izbor Željka Komšića za člana predsjedništva.

Nije nebitno za napomenuti da je i najveći dio opozicije, koji ne podržava ovakve metode, svejedno iskazao nezadovoljstvo s tim izbornim zakonom. Iz svega ovoga vidljiva je šizofrena pozicija Hrvatske koja uporno odbija prihvatiti činjenicu da je ona, jednako kao i Srbija, bila faktor u Daytonu isključivo zato što je s pravom doživljena kao problem, a ne kao dio rješenja. Za što je uostalom sasvim dovoljno konzultirati haašku presudu čelnicima Herceg-Bosne.

Tuđman je stoga bio potpisnik Daytonskog sporazuma zato da bi garantirao da se Hrvatska neće više miješati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, a ne obratno, kako nas danas uvjeravaju iz hrvatske Vlade. Drugi izraz spomenute šizofrenije je najbolje vidljiv u onome što je izgovorio Nino Raspudić, a Vlada neće nikad zbog dobrih diplomatskih običaja, iako suštinski to misli.

Blokirati put vlastite zemlje u Europsku uniju, što BiH svakako jeste Raspudiću, dok se navodno zalažeš da ona profunkcionira izraz je vrhunskog cinizma koji karakterizira kompletnu desnicu, ali i skoro sve vlade koje su vodile Hrvatsku od 1990. do danas. Čak i kad bismo zanemarili zločinačku praksu separatističke Herceg-Bosne, politika Hrvatske prema BiH ima od početka ugrađenu sistemsku grešku i nelogičnost koje trajno onemogućavaju iole racionalnu i suvislu politiku prema susjednoj zemlji, pa i tamošnjim Hrvatima.

Logički je, naime, potpuno neodrživo iskazivati bojazan da će Hrvati u BiH izgubiti status konstitutivnog naroda, a istovremeno ih u vlastitom izbornom zakonu tretirati kao dijasporu koja odlično služi da podeblja hadezeovu većinu za tri mandata na izborima. Ti ljudi nikako ne mogu biti dijaspora, jer nisu odlazili iz Hrvatske u BiH, nego su upravo jedan od tri konstitutivna naroda u toj zemlji.

Štoviše, situacija je posve obratna, jer se gotovo kompletna migracija tih ljudi odvijala u suprotnom smjeru, odnosno iz BiH najviše u Hrvatsku te u zemlje zapadne Europe, u prvom redu u Njemačku i Austriju. Što nas dovodi do drugog problema. Jednako kao i u pitanju konstitutivnosti, logički je neodrživo iskazivati bojazan da će Hrvati u BiH doći u neravnopravan položaj i biti degradirani na status manjine, a istovremeno aktivno raditi na njihovom odlasku iz vlastite zemlje.

Upravo je odluka Hrvatske da svim bosanskohercegovačkim Hrvatima dodijeli državljanstvo umnogome potaknula te ljude na preseljenje u Hrvatsku ili na zapad, budući da su od 2013. postali građani Europske unije i nemaju nikakvih prepreka za to. Tim bizarnije zvuči zamisao da bi trebalo blokirati pregovore BiH s Europskom unijom po bilo kojoj osnovi, kad bi interes i Hrvatske i tamošnjih Hrvata bio da se ulazak te zemlje u EU što prije dogodi.

Ostaje nam na kraju pitanje izbornog zakona, iz kojeg se opet uočava patronizirajuća tendencija koju hrvatske vlasti iskazuju. Istina je, o čemu sam uostalom i sam pisao na Peščaniku, da je Željko Komšić nakon jedne izrazito antagonizirajuće kampanje izabran na valu onoga što sam definirao kao državotvorni nacionalizam i da je ta odluka bila štetna po međunacionalne odnose u Federaciji, ali i po pluralizam među Hrvatima.

No, isto tako je potpuno sumanuto, nadmeno i van svake pameti da jedna suverena država pokušava drugoj suverenoj državi odrediti sadržaj izbornog zakona. To se naprosto ne radi i inače, a kamo li s iskustvom uplitanja Hrvatske u rat u BiH i posljedicama koje su iz toga proizašle, pa i po Hrvate u toj zemlji.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku