Kliker.info

Piše : Dľevad Hodľić (Oslobođenje)

Protesti na Trgu Bosne i Hercegovine, ispred zgrada Parlamenta BiH i Vijeća ministra kojima je povod bilo neusvajanje zakona o JMBG-u, a neposredni "okidač" nemogućnost teško oboljele tromjesečne bebe Belmine Ibrišević da hitno bude upućena na liječenje u inozemstvo, jer joj se nije mogao izdati pasoš zbog neposjedovanja jedinstvenog matičnog broja građana, pokazali su mnogo toga o čemu je ovih dana u medijima, kroz mnoge i različite komentare, osvrte, ocjene, zapaľanja i analize, bilo puno govora. Iako je o većini pitanja vezanih uz spomenute proteste mnogo toga rečeno i unatoč tome što i sam dijelim nadu koju su protesti proteklih dana u Sarajevu, ali i drugim bosanskohercegovačkim gradovima, pobudili kod mnogih, ne mogu a da o nekim sadrľajima, porukama i reakcijama ne iznesem i neke vlastite opaske.

Prva moja opaska tiče se naglašenog insistiranja mnogih koji su sudjelovali u protestima na tome da ovi protesti nemaju političku pozadinu. Takvo, u principu, neosnovano i "prekratko" ograđivanje od političkog karaktera protesta njihovih aktera nije motivirano samo razumljivom potrebom da se izbjegne njihova stranačka, etnička ili entitetska zloupotreba. Samoodricanje političkog karaktera spomenutim protestima pokazuje, ja mislim, bar donekle i u stanovitom smislu, da u očima građana, s jedne strane, politika ima pogrdno značenje, i da se, s druge strane,  sve političko (političko kao takvo) svodi i poistovjećuje sa stranačkim. To ukazuje na to da  u našem društvenom ľivotu, u najširim  razmjerima, u najdubljim implikacijama i u najzahtjevnijem smislu riječi, svugdje, a ne samo u političkim strankama, imamo konceptualnu krizu  političkog ľivota i političke svijesti i da nam, unatoč objektivnim ograničenjima i nepovoljnoj ustavnopravnoj konstelaciji, nedostaje političke konceptualne imaginacije i kreativnosti.
 
Protesti imaju, trebaju i moraju da imaju  politički karakter. Zašto ne bismo kazali: samo protesti građana u kojima do riječi dolazi buđenje građanske svijesti, socijalno nezadovoljstvo i zahtjevi za odgovornošću nosilaca vlasti imaju politički karakter i sadrľaj. Svugdje drugdje politika je izgubila svoju supstancu.
 
Druga moja opaska tiče se činjenice da zahtjevi građana, posebno onaj koji se odnosi na donošenje zakona na drľavnom nivou o JMBG-u, na protestima nisu dovoljno jasno adresirani. Šta znači reći kako nismo zadovoljni radom političara, da zahtijevamo da rade svoj posao, da zahtijevamo njihovu odgovornost zbog nedonošenja zakona o JMBG-u? Tako izrečeni zahtjevi zvuče diplomatski neodređeno. Koji političari su u pitanju? Svi, oni bivši, sadašnji i budući? Da li za nedonošenje zakona o JMBG-u, za nedonošenje drugih zakona, za upravljanje drľavom, za političku klimu i situaciju u kojoj se nalazimo jednaku odgovornost snosi parlamentarna većina i opozicija? Na kome je stvarno odgovornost: na onima koji sjede u Vijeću ministara ili na onima koji tamo ne sjede? Najkraće i najjednostavnije rečeno, ako kaľemo da su svi odgovorni i krivi, to na kraju (priče) ne znači ništa drugo nego kao da kaľemo niko nije kriv.
 
Tako se i moglo i moľe događati, na što hoću da ukaľem u mojoj trećoj opasci, da politički predstavnici stranaka koje čine parlamentarnu većinu, mislim ovdje na SDP i SBB, podrľavaju građane koji protestuju protiv nedonošenja zakona o JMBG-u, koji je valjda trebalo da izglasa parlamentarna većina, a koju, koliko znamo, čine i spomenute dvije stranke. Ali, ne. Lideri i predstavnici ovih dviju vladajućih stranaka, umjesto da donose zakone i rješavaju probleme građana, podrľavaju građane koji protiv njih demonstriraju i blaľeno ustrajavaju na mantri o sedamnaest godina loše vlasti. Zašto za godinu vladajuća šestorka nije usvojila ama baš nijedno zakonsko rješenje iz sporazuma Lagumdľija – Dodik? Eto, nisu mogli realizirati sporazum u cijelosti, jer nisu imali dovoljno vremena. Jesu li za godinu mogli usvojiti makar jedno zakonsko rješenje iz spomenutog sporazuma.
 
Ili je moľda Dodik (bar djelomično) u pravu, to je moja četvrta opaska, kada tvrdi da iza demonstracija u Sarajevu stoje SDP, SBB i SDA? Doduše, bilo bi za očekivati da se u slučaju Dodikovog svrstavanja SDA u odgovorne za demonstracije zajedno sa SDP-om, SDP ogradi i odlučno kaľe: "Ne, mi nemamo ništa zajedničko sa SDA. Gospodine Dodik, mi smo s tobom." A s druge strane, zašto se Dodik ili predsjedavajući Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda ľale da su građani protuzakonito blokirali zgradu Parlamenta BiH, parlamentarce i Vijeće ministra? Kome se zapravo Bevanda ľali ako je on šef izvršne vlasti na drľavnom nivou? Ako je zaista bilo tako, kako gospoda "taoci" tvrde, ako su dakle demonstranti ugrozili njihova prava, zašto nisu ništa poduzeli?
 
I peta opaska. Gospoda "taoci", poučeni iskustvom "najveće talačke krize", neće do daljnjeg dolaziti na sjednice i na posao u Sarajevo. Predlaľu da se zasjedanja Parlamenta odrľavaju negdje drugdje u BiH, naprimjer, u Brčkom. Ali, gospodo "taoci", budući da bi i tamo mogle doći majke s bebama iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, moľda bi bilo dobro da razmislite o tome da Parlamentarna skupština, zbog prisustva jakih petokolonaških snaga u zemlji, nastavi djelovati u ilegali. Ili, recimo, šta bi falilo da se Vijeće ministara, privremeno, izmjesti u London, i sjednice odrľava u egzilu?