hamburger-icon

Kliker.info

Demokratski alati u službi Madrida : Adio nezavisnosti Katalonije?

Demokratski alati u službi Madrida : Adio nezavisnosti Katalonije?

19 Oktobra
07:09 2014

katalonijaadio7U nedjelju novembra , Katalonci ipak neće, kao što su to mjesecima planirali, izići na referendum o nezavisnosti. Jer referenduma neće biti. No, to ne znači da su Artur Mas, predsjednik vlade te španjolske pokrajine, i njegovi brojni istomišljenici odustali od ideje o nezavisnosti. Ona je, kažu, samo odgođena. I zato će stanovnici Katalonije na biralištima sudjelovati u svojevrsnoj anketi, u tzv. konzultacijama o nezavisnosti.

Naime, nakon što je španjolski Ustavni sud 29. septembra  referendum proglasio neustavnim, pokrajinska katalonska vlada (Generalitat) isprva se oglušila i najnormalnije nastavila s pripremama za izjašnjavanje građana, no protekle su sedmice  ipak objavili – da neće protiv zakona.Iako je među pristašama samostalne Katalonije podosta i onih koji su bili za održavanje referenduma unatoč odluci Ustavnog suda po kojemu bi izjašnjavanje o nezavisnosti samo unutar Katalonije značilo narušavanje vladavine prava u državi, predsjednik Mas je obznanio kako referenduma neće biti, ali da to “nipošto nije korak unatrag” jer “Katalonija ostaje na istom putu”.

Demokratski alati
Mas, inače konzervativni nacionalist koji, kad je u pitanju nezavisnost, nema ništa ni protiv suradnje s ljevicom, izjavio je u povodu toga kako je “pred velikim valom bolje zaroniti i onda izroniti nego dopustiti da te odnese”. Štoviše, očekuje se da će na katalonskim izborima sve stranke koje se zauzimaju za nezavisnost izići sa zajedničkim programom, a to će biti – nezavisnost. Izbori plebiscitarnog tipa bi, dakle, trebali imati isti učinak kao i referendum.Naravno, u Madridu ne misle tako, predsjednik Vlade Mariano Rajoy zadovoljan je što je kupio još malo vremena, i poručuje kako se sada “svi trebaju okrenuti dijalogu i budućnosti”. Slično razmišljaju i bruxelleski politički kuloari, koji su zadnji put ovako odahnuli nakon – i Škoti bi rekli privremenog – neuspjeha referenduma o odvajanju Škotske od Velike Britanije.

“Tu treba svakako naglasiti da nitko u Bruxellesu nema ništa protiv ostvarivanja nečijih prava, pa i kad je riječ o stvaranju svoje države. Jednostavno, Bruxellesu nikako ne bi odgovarala neka nova velika institucionalna kriza u postojećim uvjetima, kad je glavni zadatak EU-a kako pokrenuti gospodarski rast, jer posljednje makroekonomske brojke upozoravaju da opasnost krize nije definitivno iza nas, pa ni u jednoj Njemačkoj”, komentira Davor Ivo Stier, zastupnik u Europskom parlamentu.“Tek ćemo vidjeti kako će se priča o Kataloniji odviti, španjolski ustav iz 1978. je demokratski usvojen, to nije ustav iz diktatorskih vremena, ali on ne predviđa mogućnost samoopredjeljenja. I tu je najveća razlika u odnosu na situaciju koju smo imali prije raspada Jugoslavije, pa i u odnosu na Škotsku, gdje je sličan referendum održan nedavno. No, vjerujem da će sve biti održano uz upotrebu demokratskih alata koji su svima na raspolaganju”, kazat će Stier. Uostalom, i najnoviji događaji u Kataloniji daju mu za pravo.

Katalonski je parlament još u decembru  1989. proglasio pravo na sapoopredjeljenje, a 2006. je Katalonce definirao kao naciju, želeći tako nastaviti povijesni put koji je naglo prekinuo apsolutistički raspoloženi Filip V., koji je 1714. potpuno centralizirao vladavinu španjolske krune… No, višestoljetno nezadovoljstvo statusom Katalonije kulminiralo je masovnim protestima u Barceloni u septembru  2012., kada je nezavisnost tražilo više od milijun ljudi, što se ponovilo i godinu kasnije, da bi čitava ideja dobila i svoju političku formulaciju 12. decembra  2013., kada su predstavnici separatistički nastrojenih stranaka dogovorili raspisivanje referenduma o suverenosti.

Popustljivi Rajoy
Samo dan nakon škotskog referenduma u septembru , katalonski je parlament usvojio tzv. konzultacijski zakon koji predsjedniku regionalne vlade daje ovlasti da raspiše referendum o nezavisnosti. “Za” je bilo 106, a “protiv” 28 zastupnika. Na koncu, podsjetimo, politička borba za neovisnost ne traje od jučer: još 1931. koalicija katalonskih nacionalističkih stranaka dobila je najviše glasova na lokalnim izborima, a godinu kasnije Katalonija dobiva autonomni status, koji je potrajao do građanskog rata i diktature generala Francisca Franca, koji je svoju vladavinu temeljio na jačanju španjolskog nacionalizma. No, nakon Francove smrti 1975., Španjolska se okreće demokratizaciji, a Katalonija 1977. opet dobiva autonomiju.

Vjerojatno zahvaljujući činjenici da je Katalonija najbogatija i industrijski najrazvijenija španjolska regija, u njoj se ipak nije razvio nacionalizam koji bi bio usporediv s onim u Baskiji, gdje je desetljećima djelovala teroristička organizacija ETA, koja je do proglašenja prekida oružane borbe ubila 820 ljudi.Možda je tako jer, za razliku od prilično homogenih Baska, etnički Katalonci žive “raštrkanije”, u još dvije pokrajine gdje se govori njihovim jezikom – u Valenciji i na Balearskom otočju. Danas Katalonci čine oko 15 posto stanovništva Španjolske, a uprihođuju oko 25 posto nacionalnog BDP-a, što je jedan od ključnih argumenata onih koji tvrde da bi Kataloncima bilo bolje kad bi bili “svoji na svome”. Ma u kojoj ligi sutra igrala Barcelona!

No, čini se da nikome nije do mogućih nereda i poteškoća koje bi jednostrana rješenja mogla dovesti u svakodnevnom životu. Iako je nedavna anketa Centra za istraživanje javnog mnijenja Katalonije (CEO) pokazala da čak 70 posto građana podržava održavanje referenduma (22,9 posto je bilo protiv, a 6,4 posto su bili neopredijeljeni), proteklog se vikenda u Barceloni dogodilo nešto naizgled nezamislivo: u organizaciji Katalonske organizacije za civilno društvo okupilo se oko 40.000 ljudi koji su mahali katalonskim i španjolskim zastavama tražeći ostavku Masa. Govornici su se držali ekonomije, poručivši da bi u slučaju odcjepljenja oko 7,5 milijuna Katalonaca postalo “siromašnije i nevažnije”. Sve je prošlo bez ikakvih incidenata.

Primjetno je i kako je premijer Rajoy u posljednje vrijeme znatno popustljiviji (iako kritičari upozoravaju da od tako iskusnog političara s desnog centra ne treba previše očekivati), zauzima se za što više komunikacije s katalonskim čelnicima, čak je izjavio i kako je “otvoren za prijedloge o reformi Ustava”, iako pritom otvoreno poručuje: “Želim da ostanemo zajedno.”

Istodobno, pozicija katalonskog mu kolege više nije tako stabilna. Iako je Mas dosad uživao i podršku najutjecajnije separatistički nastrojene stranke, tj. Katalonske republikanske ljevice, upravo se iz redova te organizacije moglo čuti kako će pozvati svoje članove i simpatizere na građanski neposluh ako se referendum ne održi 9. decembra. Uostalom, Katalonska republikanska ljevica, po nekim procjenama, odlično kotira među biračima. Inače, na prošlim izborima, u decembra 2012., trijumfirala je koalicija Konvergencija i unija (Convergencia i Unio, CiU). Tada su stranke sa separatističkim programima osvojile čak 79 posto mjesta u regionalnom parlamentu, tj. 107 od ukupno 135.

Najava masovnih protesta
Dakle, nije teško prognozirati da pitanje neovisnosti Katalonije nije i definitivno skinuto s dnevnog reda. Nade premijera Rajoya da će ekonomski oporavak ovu temu učiniti manje važnom na prilično su krhkim nogama. Rast španjolskoga gospodarstva od 0,6 u drugom kvartalu nije adut koji će bilo koga oboriti s nogu, naročito u Kataloniji.

Hoće li tamošnji separatisti biti strpljivi, pa čekati 2016. i nove izbore u čitavoj Španjolskoj ili će organizacije poput Nacionalne skupštine Katalonije, koje su najavile masovne proteste , pritisnuti Masa i tražiti raspisivanje prijevremenih regionalnih izbora? Hoće li u međuvremenu možda zaživjeti prijedlog Katalonske demokratske unije, koja je dio CiU koalicije, a predlaže konfederativni okvir daljnjeg suživota s ostatkom Španjolske? Kako bilo, Katalonci ovaj put misle ozbiljno. Referendumska pitanja se vjerojatno neće mijenjati. A glase: Želite li da Katalonija postane država? I, ako odgovor na prvo pitanje bude pozitivan: Želite li da država bude neovisna?
Budući da ni odgovore većine Katalonaca nije teško predvidjeti, mi se iz ovdašnje perspektive možemo jedino još okladiti – koga će Španjolska prije priznati, Kosovo ili Kataloniju?

 VODIČ KROZ ZEMLJU KOJA BI HTJELA POSTATI DRŽAVOM, ALI JE I DALJE OSUĐENA NA STATUS POKRAJINE

Magarac maskota, a nogomet religija

A kao Arantxa Sanchez Vicario
Možda i najpoznatija španjolska tenisačica svih vremena, katalonska u svakom slučaju. Počela je sa samo četiri godine, da bi na koncu dogurala do broja 1 na WTA ljestvici, nanizavši “usput” 10 Grand Slam pokala (četiri u pojedinačnoj i šest u konkurenciji parova). Uz njezino se ime veže zanimljivost koja kaže da je prva igračica nakon Martine Navratilove koja je u isto vrijeme bila prva i u solo konkurenciji i kad je riječ o tenisačicama koje su igrale parove. Osvojila je i dvije srebrne te dvije brončane olimpijske medalje, ima i jedan Fed Cup. Dovoljno za zasluženu sportsku mirovinu.

B kao Bacardi
Facundo Bacardi rođen je 1814. u okolici Barcelone, a u povijest je ušao preko – Kube. Ondje odlazi za svojom starijom braćom i uz brojne peripetije, u što treba ubrojiti i stečaj njegove prve tvrtke, Bacardi počinje eksperimentirati s procesom destiliranja ruma, uz pomoć Josea Leona Boutelliera. Ostalo je povijest, između ostalog i dobrog brendiranja proizvoda. Budući da je živio na Kubi, sukob sa španjolskim imperijalizmom je bio neminovan, pa je tako – unatoč činjenici da je sam bio prošpanjolski orijentiran – jednom bio i uhićen, zajedno s drugim Kubancima. Facundo se 1877. umirovio, ostavivši poslove trojici sinova, a umire 1886. godine.

C kao Caballé, Montserrat
Punim imenom Maria de Montserrat Viviana Concepción Caballé i Folch, rođena je u Barceloni 12. travnja 1933., a povijest će je upamtiti po njezinoj impresivnoj belcanto tehnici pjevanja u operama Rossinija, Bellinija i drugih… Ipak, dobro je znaju i generacije koje baš nisu odrasle uz operno milozvučje. To je, dakako, posljedica suradnje s grupom Queen i legendarna “Barcelona”. Naravno, desetljećima prije toga “rasturala” je Carnegie Hall, Metropolitan operu, milansku La Scalu i druge hramove opere. Isti glas, sopran, danas pjeva i njezina kći Monserrat Marti.
A kad smo već kod slavnih glasova, svakako na ovom mjestu valja spomenuti i glasovitog Josepa Carrerasa, jednog od “Tri tenora”, koji se i javno angažirao u kampanji za promociju ideje o katalonske samostalnosti.

D kao Dalí, Salvador
Njega, vjerujem, nikome ne treba posebno predstavljati. Ima tako nekih umjetnika čije je ime vremenom postalo istoznačnica za umjetnost samu, ne za samo jedan pravac ili samo jednu umjetničku aktivnost. Salvador Dalí je svakako jedan od njih. Punim imenom Salvador Domingo Felipe Jacinto Dalí i Domènech, Markiz od Pubola ili Salvador Felip Jacint Dalí Domènech, rodio se u katalonskom mjestu Figueras, 11. svibnja 1904. Iako svestran umjetnik – osim slikarstva, zanimalo ga je i pisanje, dizajniranje, kao i filmska umjetnost – najprepoznatljiviji je po svom doprinosu povijesti nadrealizma. Surađivao je i sa Alfredom Hitchcockom, kao i s Luisom Buñuelom… Umro je 23. siječnja 1989. godine.

E kao Eduard Tardio Capdevila
Nije slavna osoba i najvjerojatnije nikad neće ući u preglede najpoznatijih Katalonaca. On je student politehnike i mladi indenpendentist. Evo njegovih argumenata za neovisnu Kataloniju: “Ne osjećam se Španjolcem. Ali nemam ni problem govoriti španjolski kad sam s ljudima kojima je to prvi jezik. Ali, o nama u ostatku Španjolske ne misle tako. Javnost stalno plaše posljedicama separacije. Govore kako nikad nećemo ući u EU, da ćemo biti izbačeni s europskog tržišta… Time zapravo pokazuju kakvi su. Mi imamo svoju tradiciju, svoj jezik i način života, a tu je i ekonomski razlog. Oko osam posto katalonskog BDP-a Španjolska uzima i preusmjerava u druge dijelove zemlje.”

F kao Fragoso, Nuria
Novinarka iz Barcelone je u uglednom britanskom dnevniku “The Guardian” ovako objasnila svoje stavove o neovisnosti: “Osjećam se Katalonkom, iako moji roditelji to nisu. Muči me što će biti s mojom djecom: imam dvoje djece koji uče katalonski u školi, što je sasvim u redu. Ali, ne smijemo pritom otići u ekstreme, kao što je recimo zakon koji omogućuje kažnjavanje tvrtki koje na etiketama koriste španjolski. Mislim da ta dva jezika trebaju koegzistirati u praksi. I zato pomalo osjećam da lagano klizimo u krajnost, a ja isključivosti ne podržavam. Ne volim kad mi netko propisuje kako trebam govoriti, što moram raditi, što uopće smijem misliti. I zato mislim da ovim nazadujemo. Zatvaramo se, umjesto da budemo otvoreni.”

G kao Guardiola, Josep
I Pep je supotpisao javni apel “Dajte Kataloniji slobodu glasovanja”, koji završava pitanjem: Tko se može bojati demokracije? Kad nije u ulozi “zabrinutog građanina Katalonije”, Guardiola, kao što je poznato, trenira nogometaše njemačkog Bayerna. Nogometnu karijeru počeo je u legendarnoj La Masiji – školi za Barcelonine talente. Kao igrač je osvojio 16, a kao trener 14 trofeja. Uz njegovo ime će se doživotno vezati i čuvena tika-taka, koja je postala sinonim lakoće i nadmoći igre Barcelone. Doduše, tko zna što bi bilo s njegovim trenerskim ugledom da je isto pokušao uigrati i u nekom klubu s dna prvenstvene ljestvice, gdje nema Messija, ali pustimo sad zanovijetanje.

H kao Hector Lopez Bofill
Zajedno s Alfonsom Lopezom Tenom može se nazvati intelektualnim prvoborcem neovisnosti. Naime, Hector je osnivač think tank grupe Cercle d’Estudis Sobiranistes, koja od 2007. okuplja pravne autoritete, sveučilišne profesore, poslovne ljude i ekonomiste, novinare i intelektualce s ciljem promišljanja i problematiziranja katalonske neovisnosti.

I kao imigranti
Danas čine oko 15 posto stanovništva Katalonije. Za usporedbu, 2000. doseljenici su činili samo 2 posto tamošnjeg stanovništva. Petina doseljenika dolazi iz Maroka, otprilike toliko i iz Južne Amerike. Bogata Katalonija je jednostavno prejak mamac za govornike španjolskog iz ostatka svijeta. U međuvremenu su niknule i prave male oaze Kineza, Pakistanaca, Rumunja… Danas je u Kataloniji ukupno oko pola milijuna muslimana. Zato se sve češće postavlja i pitanje kako će glasovanje doseljenika utjecati na ishod borbe za neovisnost Katalonije. Odnosno, u koju će se skupinu stanovništva “integrirati”: naime, među onima kojima je španjolski prvi jezik (katalonski i španjolski su formalno ravnopravni u Kataloniji), samo je 20 posto onih koji podržavaju neovisnost. Zagovornici odvajanja od Španjolske strahuju od ponavljanja kanadskog primjera, kada je većina doseljenika u pokrajinu Quebec na referendumu 1995. bila za ostanak u Kanadi. Jer, nisu oni došli u Quebec, nego u obećanu zemlju Kanadu, zbog čega se kasnije u analizama referendumskog neuspjeha i govorilo da su presudili “glasovi pragmatičnih, poslovnih ljudi i etničkih skupina”.

J kao Javier Cercas
Popularni katalonski pisac, čije su knjige prevođene i na hrvatski, ujedno i profesor španjolske književnosti na sveučilištu u Gironi, na najboljem je putu da postane katalonski Dejan Jović. Naime, on se usred sveopće euforije dotaknuo pitanja – a tko u Kataloniji predstavlja one koji su za ostanak u Španjolskoj? U dnevniku “El Pais” je zapisao: “U posljednje vrijeme u Kataloniji živimo neku vrstu mekanog totalitarizma. Priv jednoglasnosti proizveo je strah od izražavanja bilo kakvog neslaganja”. Cercas je inače poznat i po svojoj izjavi “Volim avanture na filmu i u knjigama. Ne u politici.”

K kao korida
Katalonija je još prije četiri godine, zabranom koride, odnosno, opjevanog poigravanja s bikovima koje nužno završava ugibanjem životinja u mukama, pokazala da sve što se prikazuje kao španjolska tradicija ne mora nužno biti i cijenjeno u Kataloniji. Korida u Kataloniji i nije bila jako popularna: u Barceloni bi se iživljavanje nad bikovima događalo pred jedva koju stotinu gledatelja, dok je za glavnu arenu u Madridu prodanih 20.000 ulaznica odavno rutinska stvar. Istina, glasovanje u katalonskom parlamentu nije bilo tako uvjerljivo: 68:55, dok je devet zastupnika ostalo suzdržano. Uostalom, Kataloncima bik ionako nije najdraža životinja, njihova maskota je – magarac.

L kao Lopez-Casasnovas, Guillem
Ekonomski stručnjak i sveučilišni profesor iz Barcelone tvrdi kako se Katalonci ne moraju brinuti zbog upozorenja iz Madrida o tome kakve će im se probleme donijeti izlazak iz članice EU-a, uostalom, nešto slično smo slušali i pred škotski referendum. Lopez-Casasnovas podsjeća na brojne “posebne aranžmane” koje EU već sada ima s brojnim nečlanicama, od Turske i Srbije preko San Marina do Monaca. Upozorava da neke od zemalja s kojima EU ima posebno reguliranu suradnju nisu niti međunarodno priznate, tj. nisu članice UN-a, kao primjerice Palestinska samouprava. I zato, uvjeren je ovaj ekonomist, ne bi trebalo biti problema oko katalonske integracije na europsko tržište. A kad je riječ o Španjolskoj, u pomoć poziva kubansku parolu koja kaže da novac ne može biti glavni problem, i to zato što ga ni nema!

M kao Miró Joan
Za njega bi se, kad je riječ o doprinosu povijesti umjetnosti, gotovo moglo kazati isto što i za Katalonca pod slovom “D”. Joan Miró rođen je 1893. u Barceloni, a njega je osim slikarstva okupiralo kiparstvo i rad s keramikom. Mladim umjetnicima možda pomogne podatak da je njegova prva samostalna izložba, 1918. u Dalmauovoj galeriji u Barceloni bila – ismijana. On je pak ismijavao buržoaski pogled na slikarstvo, zbog čega je prezirao i konvencionalne metode slikanja… Umro je na Božić 1983., a iza sebe je ostavio 11.000 radova.

N kao nogomet
Nogomet je za Katalonce zaista neka vrsta religije, važan dio identiteta u svakom slučaju. Zato nije samo fraza ono Barcelonino “mas que un club” (više od kluba). Jer, klub je bio mjesto otpora za vrijeme Francove diktature, a Camp Nou dugo vremena jedino mjesto gdje su Katalonci mogli izvikivati slogane protiv režima na materinjem jeziku. Ipak, kao što u svojoj knjizi “Kako nogomet objašnjava svijet” primjećuje američki publicist Franklin Foer, navijači Barcelone su primjer “kako je moguće strastveno voljeti svoj klub i domovinu, a da ne postaneš divljak i terorist… Nema protivničkih navijača koje Barca smatra nižom vrstom… Na njezinu stadionu ima više žena i djece nego na bilo kojem u Europi. Također je pun useljenika s juga Španjolske, koji se poistovjećuju s klubom kako bi se lakše stopili s katalonskim načinom života”. A gdje su još priče o Messiju, Xaviju i svim ostalim virtuozima nogometne igre koji su prošli kroz ovaj klub… To bi zapravo tražilo poseban prilog. U međuvremenu, katalonska javnost se zabavlja nagađanjem hoće li Barcelona neko vrijeme ostati bez Lige prvaka ako se Katalonija osamostali, budući da su iz španjolske nacionalne nogometne organizacije već poručili kako bi za sudjelovanje u Primeri u tom slučaju trebalo potpisati međudržavni sporazum.

O kao Oller, Joseph
On je jedan od Katalonaca koji su se proslavili izvan domovine. A da nije bilo tako, danas Pariz ne bi imao “Moulin Rouge”, cabaret svjetskog renomea. Rođen je 1839., no s obitelji kao klinac seli se u Francusku. Bavio se klađenjem, što ga je nakratko odvelo i iza brave, no kasnije se ostavio lošeg društva i uključio u industriju zabave. Osim za “Moulin Rouge”, zaslužan je i za otvaranje pariške Olympije. Umro je 1922. godine.

P kao premijer Španjolske Mariano Rajoy
U njemu Katalonci danas vide najveću prepreku na svom putu u željenu neovisnost. Opet, može se čuti i da “svaki put kad on otvori usta, separatisti pridobiju još barem 200 ljudi za svoju ideju u Kataloniji”. Zato u Kataloniji baš nikoga nije iznenadio kad se Rajoy javio uoči samog održavanja škotskog referenduma s prijetnjom u stilu “samo da znate, nećete u EU tako lako ako napustite Veliku Britaniju, ako ste slučajno to pomislili”.

R kao Ramon Mercader
Jedan je od poznatih Katalonaca kojeg dobar dio stanovnika te pokrajine i rodne mu Barcelone nerado spominje. Mercader je u povijest ušao kao ubojica Lava Trockog, 1940. u Meksiku. Navodno je bio i ruski špijun, a za izdržavanja 20-godišnje robije, Staljin ga je odlikovao u odsutnosti. Ali ni to nije sve, kako se to već kaže u lošim reklamama: nakon izlaska na slobodu, postaje heroj Sovjetskog Saveza. U Kataloniji, naravno, takav status nikad nije dobio. Lijeva ideja u Kataloniji tradicionalno dobro kotira, ali ubojice ipak ne.

S kao seny
Riječ koju Katalonci koriste kako bi opisali jednu od svojih, kako kažu, kolektivnih karakteristika. Seny bi bilo nešto između pragmatizma i promišljenosti, odlika rođena na tradiciji trgovanja i razmjene. Otud recimo oglasi za kupoprodaju nekretnina na španjolskom usred novina koje se inače tiskaju na katalonskom jeziku. Jer, nacionalni osjećaji su važni, ali ne bi smjeli ometati posao, kazat će sami Katalonci.

T kao Teresa Forcades
Gostovala je, nema dugo, u Šibeniku, a i na stranicama Slobodne Dalmacije. Ova benediktinka postala je prava ikona katalonske i španjolske ljevice. Otvoreno zagovara i neovisnost Katalonije. Šira javnost je za nju čula 2009. kada je javno upozoravala da cjepivo protiv tzv. svinjske gripe nije posve sigurno, tj. da nije dovoljno testirano. U međuvremenu, skrenula je pozornost javnosti na sebe svojim kritičkim istupima protiv neučinkovitosti ekonomskog i institucionalnog modela, što ju je približilo pokretu “indignadosa”. Ne štedi od kritika niti Crkvu, koju proziva zbog krutih stavova, recimo kad je u pitanju tematika pobačaja…

U kao Udruženje za nezavisnost
Formirale su ga lokalne jedinice vlasti krajem 2011., kako bi u javnosti afirmirale pravo na samoopredjeljenje. Tijekom 2012. pridružilo im se 197 gradova koji su se proglasili “Slobodnim katalonskim teritorijem”, izjavljujući kako “španjolski zakoni imaju učinka samo u Španjolskoj, a oni će čekati novu legislaturu katalonske vlade i parlamenta”. Pobunile su se i neke katalonske općine nezadovoljne visinom cestarina u odnosu na cijene u ostalim dijelovima Španjolske, zbog čega je pokrenuta kampanja “Ne želim platiti!”, koja je prešla granice Katalonije.

V kao Vilalta Xavier
Mladi, ali utjecajni španjolski arhitekt, čija je karijera odavno nadišla granice rodne mu Katalonije. Utjecaj rodne grude vidljiv je u njegovoj koncepciji povezanosti urbane arhitekture s okolišem i tradicijom. Dobitnik je brojnih nagrada, tražen i u SAD-u, ukratko, prava zvijezda svjetske arhitekture… E da, i ima samo 34 godine.

X kao Xavier Sala-i-Martin
Profesor je ekonomije na čuvenom američkom sveučilištu Columbia, rodom iz katalonskog mjesta Cabrera de Mar. Zalaže se za samostalnu Kataloniju, a i veliki je zaljubljenik u nogometni klub Barcelona. Oglašava se i kolumnama u listu “La Vanguardia”. Budući da je svjetski priznati ekspert za područje ekonomije rasta, možda bi i premijeru Milanoviću dobro došao njegov broj.

Z kao Zamora
Jedan od najslavnijih katalonskih nogometaša svih vremena, na Svjetskom prvenstvu 1934. proglašen je najboljim vratarom. Ricardo Zamora spada u rijetke nogometaše koji su igrali i za Barcelonu i za “mrske neprijatelje”, tj. Real iz Madrida. Igrao je također i za selekciju Katalonije i bio vratar Španjolske. Živio je od 1901. do 1978., dovoljno da ispiše veliku nogometnu priču koja i sam nogomet čini nekako većim.

Hrvoje Pranjak (Slobodna Dalnacija)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku