hamburger-icon

Kliker.info

Danis Tanović : Svako zatvoreno društvo na kraju je fašističko

Danis Tanović : Svako zatvoreno društvo na kraju je fašističko

25 Oktobra
05:33 2010

Ja sam jedini redatelj koji ima Oscara, »Zlatni globus« i druge filmske nagrade, a da ima više djece nego fimova – šali se na svoj račun Danis Tanovic koji ima petero djece, a snimio je četiri igrana filma.Njegov debitantski film »Ničija zemlja« (2001) nagrađen je s četrdesetak međunarodnih nagrada ušavsi u povijest kinematografije kao najnagrađivaniji prvi film. Nakon toga Tanović je nastavio, ne baš uspješno, raditi u bijelom svijetu snimivši prvo film na francuskom »L'Enfer» (Pakao) za koji je scenarij pisao s Krzysztofom Kieslowskim, te nakon toga film na engleskom »Triage« u kojem je glavnu ulogu imao Colin Farrell. Svoj četvrti film – »Cirkus Columbia« – napravio je opet na materinjem jeziku, a njegova premijera na venecijskoj Mostri prošla je s ovacijama oduševljene publike. Radnja filma smještena je u malom mjestu u Bosni i Hercegovini i bavi se razdobljem neposredno prije početka rata. Glumačka ekipa opet je izvrsna, a pored velikih glumaca nekadašnje države Mikija Manojlovica, Mire Furlan i Milana Štrljića briljiraju i mladi glumci Boris Ler i Jelena Stupljanin.

Iako ima belgijsko državljanstvo, Danis Tanović se sa svojom obitelji doselio u Sarajevo. Osim što se bavi režijom i svojom djecom, predaje na filmskoj akademiji, a našao je vremena i da se bavi politikom. Njegova supruga otvorila je Montessori školu u Sarajevu, što je on ovako prokomentarao: »Rekla mi je – ti ne želiš biti kao svi oni frajeri koji imaju novaca i kupuju njemačke sportske automobile. Ti imas školu, ti si drukčiji. I ja trebam sijati od sreće kad ona to kaže…

Kako to da ste se vratili natrag u Bosnu i tu napravili film?

– Otišao sam zbog rata, no nažalost ti sam ne možeš birati mjesto odakle dolaziš i uvijek je lijepo vratiti se natrag. Ja sam napravio film na francuskom i na engleskom, ali na kraju samo na tvom materinjem jeziku možes se potpuno izraziti. Na tuđem se jeziku ne možeš osjećati dovoljno autentičan.

Koliko ste vlastitih sjećanja ukomponirali u ovaj film?

– Sve. Knjigu Ivice Đikića pročitao sam prije nekoliko godina i priča u kojoj svi traže tu crnu mačku me opčinila. U tri tjedan napisao sam 120 stranica scenarija te dodao neke nove likove i događaje. Kada pišete priču, prvo vam na pamet padaju stvari koje ste vi proživjeli ili čuli. Najviše sebe stavio sam, naravno, u lik Martina; on je otprilike istih godina kao što sam i ja bio kad je počeo rat i ima ista razmišljanja o ratu kao ja. No mogu se prepoznati u liku njegova oca koji se vraća u rodnu zemlju, jer i ja sam se također vratio prije tri godine nakon nekoliko godina izbivanja.

Koja su vaša najživlja sjećanja iz vremena koje opisujete u filmu?

– U to vrijeme studirao sam filmsku i kazališnu režiju i stvarno sam živio u vlastitom ludom svijetu. No, sjećam se noći kad sam s prijateljem montirao jedan studentski film, a sljedeće jutro, kad smo izašli na ulicu, svuda oko nas bio je rat. Ja sam vjerovao da se rat nikada neće dogoditi, ali na kraju rat se ipak dogodio. Danas mi je sve mnogo jasnije i svjestan se da se rat dugo pripremao i na neki način se ljutim na samog sebe da onda nisam vidio nikakve znakove koje su to nagovještavali. No, nisam bio jedini koji je tako razmišljao, jer da je itko sanjao da će rat trajati četiri godine i posebno da će Sarajevo biti opkoljeno, sigurno bi svi otišli jer nitko nije baš toliko lud da želi proživjeti takve stvari.

Ta atmosfera se doista i osjeća u Vašem filmu. Očito je da se nešto priprema, no nitko ne razmišlja da na bilo koji način djeluje.

– Da, jer što se u stvari može učiniti? Da vam netko kaže sutra će početi rat, ostavi sve i odi odavde? Koliko bi ljudi to stvarno doslovno shvatilo? A onda se sutradan probudite i to se zaista dogodilo. Prvo što pomislite je da nešto takvo ne može dugo potrajati, a na kraju se nađete potpuno bespomoćni u toj situaciji.

Kako ste došli do knjige »Cirkus Columbia«?

– S knjigom me upoznao Dino Mustafić, on je također filmski i kazališni redatelj i moj najbolji prijatelj. Upravo s njim sam montirao film onu večer prije nego li je počeo rat. Nazvao me jedan dan i rekao: »Nasao sam jednu super knjigu«! Kad sam ju pročitao prvo sam pomislio: »Kvragu, da sam bar ja mogao napisati ovako nešto«! Dino me opet nazvao nakon tri godine i rekao mi – »Čuj, ja stvarno nemam vremena da se ovim bavim, ali ako tebe zanima slobodno ti je«. Tada sam još jednom pročitao knjigu i počeo sam pisati scenarij, no svejedno je prošlo dugo do filma.

Kontaktirao sam autora Ivicu Đikića i moram reći da je stvarno divan čovjek. Našli smo se, sjeli pisati i napisali smo gotovo sasvim novu priču. Tako da na kraju film jako malo nalikuje knjizi, što je u neku ruku i dobro i potvrđuje moje uvjerenje da je snimiti film po knjizi vrlo teško. Ako vam se knjiga sviđa nakon čitanja jednostavno ju trebate baciti i napisati scenarij po svojim osjećajima i onome čega se sjećate da vam se sviđalo u knjizi, ali nikada se ne treba slijepo držati knjige jer onda to postaje neka vrsta zatvora.

Počeli ste se baviti i politikom. Što Vas je natjeralo na to?

– Bio sam u ratu dvije godine i stvarno ne želim proživjeti još jedan rat, a ako ovi ljudi koji su sada na vlasti ostanu, vrlo je moguće da opet dođe do nereda jer nacionalisti mogu donijeti samo rat. Mene u Bosni svi poznaju, a ja zaista nemam razloga baviti se politikom samo da bih krao. Želim se baviti politikom da bih pokušao učiniti stvari onakve kakve bi trebale biti. Šokirao sam, primjerice, grupu novinara kada sam rekao da ja jesam za smrtnu kaznu. No, ja to mislim ozbiljno. Ako je netko kriv za smrt 100.000 ljudi, on treba biti obješen.

Djeca na neki način promijene vašu perspektivu. Na vrlo čudan način naučio sam da me bude strah, što nisam osjećao kada sam bio mlad i kada sam bio sam. Ja se stvarno nadam da više nikada neću morati uzeti pušku u ruku, jer u tome ništa nije zabavno. Ako bi se mene pitalo, ja bih želio da vojna industrija nestane.

No ne smatram sebe političarom – ja sam prije svega filmski redatelj. I ovaj film je za mene na možda ponešto čudan način moj politički iskaz. Želio sam svima reći: – Pogledajte, mi smo prije živjeli zajedno i u tome nije bilo ničega lošeg. Ja Sarajevo doživljavam poput europskog Jeruzalema i volim ga. Nije me briga za religiju i slično. Volim mješavinu različitih kultura i mislim da je to vrlo važno jer svako zatvoreno društvo na kraju je fašističko.

Radite li možda na nekom novom projektu?

– Pišem scenarij na temu Bosne danas. No, pokušavam pisati tako da film ne košta mnogo novaca. Želim pokazati svima, naročito mladima danas koji misli da je sve lako samo ako se ima puno novaca. Prije nego što sam postao slavan, snimao sam dokumentarce za ništa novaca, a za vrijeme rata riskirao sam i život samo da bi snimio dobar kadar. Zato mislim da bi najbolja poduka za moje studente bila ako im pokažem da njihov profesor može snimiti dobar i jeftin film. To je za sada samo moj školski projekt sa studentima. No vidjet ćemo…

Čula sam komentare stranih novinara koji su Vaš film uspoređivali s Kusturičinim filmovima. Možete li reći da ste nešto od njega naučili?

– S njim nemam nikave veze i mislim da ništa konkretno nisam od njega naučio. Ja ga zapravo ni ne poznajem, ali mislim da sam zgodniji od njega… Sreli smo se jednom u Cannesu na festivalu, čestitao mi je na mom filmu i ja sam mu zahvalio. On je dobar redatelj, volim njegove prve filmove i mogu reći da mi je »Otac na službenom putu« jedan od najdražih filmova. No, mislim da moji filmovi nemaju nikave sličnosti s njegovim. On je vrlo barokni tip i voli sve na veliko, ja sam više renesansni tip i volim male stvari.

Festivalska turneja

»Cirkus Columbia« prikazan je na mnogim festivalima, od Sarajeva, Venecije, Toronta, San Sebastiana, Beiruta do Antalije i Abu Dhabija, a pozvan je i u Sao Paolo, Cottbus i još  neke festivale. u Sarajevu je osvojio publiku, u Veneciji dobio je nagradu Film budućnosti, u Antaliji proglašen je najboljim fimom festivala, bosanski je kandidat za Oscara… Film je otkupljen za distribuciju u mnogim zemljama, od Španjolske, Francuske i Italije do Turske i Izraela. Zvezdana Pilepić (Novi list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku