Kliker.info

U izbornoj noći 2008, čim su prebrojani glasovi Ohaja, “Predsjednički salon”, bar na južnoj, pretežno crnoj strani Čikaga, prolomio  se od oduševljenja. Letjeli su čepovi iz flaša šampanjca, neznanci su grlili jedni druge, policijske patrole su preko glasnogovornika izvikivale ime novoizabranog predsednika: “Obama!”

Dok sam posmatrao lica u baru, jedna žena me je pogledala, radosno nazdravila koktelom margarita i viknula: “Moj čovjek je u Avganistanu! Doći će kući!” Barack Obama nikad ništa nije rekao o obustavljanju rata u Avganistanu. Naprotiv, obećao je da će tamo pojačati američke vojne snage. Ta žena ga, međutim, nije pogrešno razumjela; ona je u njega projektovala svoje nade koje je pobrkala sa istinom.

Obama je u to vrijeme tako djelovao na ljude. Često nisu pažljivo slušali šta govori jer im se sviđao način na koji je govorio. Odmjeren, riječit, obavješten i obrazovan; eto političara koji izgovara cijele rečenice, ne izostavlja glagole. Koji ne želi naprosto da zamijeni Georgea W. Busha, već je njegova antiteza.

Dopadao im se i izgled govornika: visok, zgodan, crn – diskretna, otmjena pojava iz slabo predstavljenog, marginalizovanog dijela stanovništva. Zbog same pomisli da bi taj čovek mogao doći na čelo zemlje samo tri godine pošto se dogodio uragan Katrina, mnogi su zadivljeno zurili umjesto da pažljivo slušaju. Mani detalje: ovaj čovjek bi mogao da bude predsjednik.

Ranije na dan izbora, vidio sam odraslog čovjeka kako plače dok izlazi sa biračkog mesta. „Bilo je i ranije crnih kandidata“, rekao mi je Howard Davis, Afroamerikanac, „ali nikad nisu dogurali tako daleko. Duboko u srcu, za mene je to emocionalno važno. Uzbuđen sam.“ Glas mu je pukao i morao je da obriše suze.

Prvi put sam čuo za Baracka Obamu od moje pokojne tašte Janet Mack. Ona je živjela u Čikagu i pridružila se kampanji za Senat 2003. Te godine sam se preselio u SAD kao dopisnik Guardiana, prvo u Njujork, pa u Čikago, odakle sam se prošlog augusta vratio u London.

Janet je nekoliko puta vidjela  Obamu na lokalnoj televiziji i učinilo joj se da je u onome što je govorio bilo mnogo smisla. Odlazila je na skupove gdje je on, kao državni senator, govorio protiv invazije na Irak. Kada se prvi put kandidovao, strahovala je da će biti ubijen, ali se onda navikla na njegovo redovno pojavljivanje u udarnom televizijskom terminu. „Kao da živiš u Kaliforniji pod prijetnjom zemljotresa“, rekla je. „Ne možeš sve vrijeme da misliš na opasnost.“

Zajedno smo otišli u južni Čikago da čujemo Obamin pobjednički govor 2008. godine; s nekoliko stotina drugih gledali smo ga  na velikom platnu bioskopa Regal. Ljudi su plakali i boksovali po vazduhu. Na putu do kuće, Janet, crnkinja koja je odrasla na jugu Jima Crowa, munula me je u rame i nasmijala se. Obično je bila brbljiva. Ali tokom te polusatne vožnje samo je ponavljala: „Ne mogu da vjerujem.“

Obamina predsjednička kampanja bila je po mnogo čemu neupečatljiva. U 90 odsto slučajeva glasao je  u Senatu isto kao Hillary Clinton. Usvojio je platformu demokratskog centra, koja je obećavala reformu zdravstva i umjerenu preraspodjelu bogatstva – zapravo isti program s kojim nastupa cijela generacija mejnstrim demokrata.

Ali njegov uspon je bio meteorski . Njegova priča bila je tako ubjedljiva, njegova retorika tako sjajna, njegova baza tako energična  – a njegova pobjeda, kada je došla, tako nevjerovatna. Stvarnost će, međutim, uvijek kvariti sreću.

Obama je dugo bio svjestan da glasači u njemu vide ono što žele da vide. „Ja sam prazan ekran na koji ljudi vrlo različitih političkih boja projektuju sopstvena gledišta“, napisao je u Smjelosti nade 2006. godine. „Zato ću sigurno razočarati neke od njih, ako ne i sve.“ Ali teško bi se moglo reći da on sam ni za šta nije bio kriv.

Tvrdio je da se oslanja na tradiciju borbe za pravo glasa, na pokret za građanska prava i na sindikalne vođe čije je govore pominjao, i pozicionirao se kao čovek koji se zalaže za preobražaj društva. Na završnoj večeri stranačkih predizbora, juna 2008, doslovno je obećao Zemlju okupljenoj gomili u Sent Polu, u Minesoti: “Moći ćemo da pogledamo unazad i kažemo našoj djeci da je ovo bio trenutak… kad je podizanje nivoa okeana počelo da se usporava i kad je naša planeta počela da ozdravlja.”

Mnogo šta je trebalo liječiti. U vrijeme kad je Obama došao na vlast, SAD je već izgubila rat u Zalivu i gubila je rat u Avganistanu. Anketa sprovedena u 19 zemalja pokazala je da dvije trećine ispitanika imaju negativno mišljenje o Americi. Ni sami Amerikanci nisu bolje mislili o sebi. Bankarska kriza upravo je gurnula ekonomju u slobodan pad. Siromaštvo je bilo u porastu, cijene akcija su se survavale  i samo 13 odsto stanovništva je smatralo  da je zemlja na dobrom putu.

Tu Ameriku je Obama naslijedio kad se sa svojom porodicom pobjednički popeo na binu u čikaškom Grant parku u noći pobjede 2008. godine: crna vizija pred nacijom koja je još u šoku.

***

U Maršaltaunu (27.800 stanovnika), u Ajovi, 26. januara ove godine, gomila čeka nekoliko sati na temperaturi ispod nule da vidi Donalda Trumpa, a ulični prodavci trljaju ruke. U ponudi su šeširi s natpisom „Učini Ameriku ponovo velikom“ (proizvedeni u Kini), bedževi „Bombarduj Isis dok se ne usere“ i „Hillary, kandidat za zatvor 2016“. Jedan čovek nosi poster na kom Hitler drži račun za zdravstvene usluge i kaže „Prekardašio si, Obama!“ Na drugoj strani su demonstranti, uglavnom hispano porijekla. Tokom prethodnih šest mjeseci Trump je žigosao Meksikance kao silovatelje, obećao da će izbaciti sve muslimane iz zemlje i uvrijedio Kineze, osobe s posebnim potrebama, žene i Jevreje.

Unutra, šerif Joe Arpaio iz Arizone, zelot antiimigrantske politike koji i dalje tvrdi da je Obamin izvod iz knjige rođenih falsfikat , predstavlja Trumpa, koji se pojavljuje ispred zavjese kao da nastupa u nekom zabavnom programu. „Evo gaaa Donald!“ Kako gomila narasta do više stotina, otvaraju se galerije na gornjem nivou. Trump gotovo sve vrijeme blebeće kao pijani ujak na roštilj zabavi. Glenna Becka, koji je podržao njegovog glavnog rivala Teda Cruza, naziva „ludakom“. Hvališe se svojim zidom koji će zaustaviti Meksikance. „Biće to veliki zid“, kaže. „Veliki, divan zid. Voljećete taj zid.“ Kasnije mi Brian Stevens (37) kaže da je Trump na njega ostavio utisak. „Ne slažem se sa svim što kaže. Ali, vjerujem da će donijeti promjene – mora biti tako. Neko mora da brani Ameriku. Potreban nam je.“

Obama je munjevito stekao nacionalnu slavu obećanjem da više ne smije biti dana kao što su ovi. Na konvenciji Demokratske partije 2004. godine opisao je političku podjelu nacije kao nešto što su spolja nametnuli cinični operativci i jeftini mediji: „ispirači mozgova i prodavci magle, koji su prigrlili politiku da sve može da prođe“. U to vrijeme, kad je irački rat tek navršio godinu dana, činilo se da Amerika ne može biti više polarizovana. Pokazalo se da nije tako.

Kada se Obama kandidovao 2008, jedno od ključnih obećanja njegove kampanje bilo je da će se uzdići iznad podjela u duhu saradnje. Ali to nije išlo tako. Godine 2010. vođa senatske manjine Mitch McConnell rekao je  da „glavni prioritet Republikanske partije u naredne dvije godine mora biti spriječavanje drugog mandata predsjednika Obame“. Republikanski kongresmeni, koji su odbijali  da sarađuju čak i sa sopstvenim rukovodstvom, stalno su prijetili da će dovesti SAD na ivicu blokada i zatvoriti vladine aktivnosti – ako Obama ne odustane od svojih obećanja ili već donijetih zakona. Prije nekoliko godina, kada je Predstavnički dom koji vode Republikanci izveo kratak prekid finansiranja vlade, kongresmen Marlin Stutzman ilustrovao je mušičavost Obaminih protivnika: “Moramo da izvučemo nešto iz ovoga”, rekao je. “A čak i ne znam šta je to.”

Šta god rekao ili učinio, predsjednik Obama je uvjek bio povod za političku polarizaciju. Neki su tvrdili da je to zato što desnica ne može da se pomiri s crnim predsjednikom, i u tome vjerovatno ima istine. Ponekad, kad bi se Republikanci oglušili na njegove pozive ili odbijali da mu se obrate kao predsjedniku, ili kad bi neko povikao “Lažov!” za vrijeme predsjedničkog obraćanja, činilo se da ne priznaju  Obamu za legitimnog vršioca te dužnosti.

Ali stvari su otišle mnogo dalje od rase: on je na sve moguće načine otjelovljavao strahove jednog dijela bijele Amerike. Obama je sin kenijskog emigranta u vrijeme kad Ameriku tište imigracija i spoljna trgovina. On je sin muslimana (koji se, doduše, ne pridržava rituala) koji je došao na vlast u času kad je Amerika gubila ratove u pretežno muslimanskim zemljama.

On je proizvod rasno miješovitog braka u vrijeme kad jednu od najbrže rastućih rasnih grupa u naciji čine oni koji se predstavljaju  kao „više od jedne rase“. On je nebijeli predsjednik čiji se mandat završava u vrijeme kad u Americi većina djece mlađe od pet godina nije bijela.

Demografski i geopolitički, biti bijeli Amerikanac više ne znači ono što je nekad značilo; Obama je postao simbol za one koji nisu mogli to da prihvate  i koji su samo njegovo prisustvo doživljavali i kao prijetnju i poniženje. Trump je njihov odgovor.

U svom posljednjem obraćanju Kongresu, u januaru, Obama je priznao  da ni izbliza nije ostvario svoj san o složnijoj političkoj kulturi. „Kao jedan od nekoliko neuspjeha mog mandata“, rekao je, „vidim to što su kivnost i sumnjičavost među partijama postale još dublje. Ne sumnjam da bi predsjednik s Linkolnovim ili Ruzveltovim sposobnostima mogao bolje da premosti tu podjelu, i garantujem da ću nastaviti da pokušavam dok sam na ovom položaju.“ Teško je vidjeti šta bi se moglo uraditi za devet preostalih mjeseci u izbornoj godini.

***

Krajem Obaminog prvog mandata 2012. godine, postojao je opšti utisak da on nije bio dovoljno brz, da je odveć lako popuštao protivnicima. Kao da je pregovarao sam sa sobom prije nego što bi im pružio ruku koju bi oni ionako prezrivo odgurnuli. Pošto je izabran na talasu nade, činilo se da je istovremeno suviše uzdržan i izgubljen. Nakon što je pokrenuo ljude svojom retorikom, kao da nije uspjevao da se s njima poveže.

Na sastanku u gradskoj vjećnici dvije godine poslije izbora, održanom pred TV kamerama, Velma Hart, Afroamerikanka, majka dvoje djece, formulisala je  razočaranje mnogih. „Iscrpljena sam“, rekla je Obami. „Iscrpljena sam od branjenja vas, vaše administracije, programa promjena za koji sam glasala, i duboko sam razočarana onim što je dosad urađeno.“

Nekoliko mjeseci kasnije, Velma Hart je izgubila posao šefa knjigovodstva u jednoj organizaciji veterana. U vrijeme kad sam je sreo, u ljeto 2011, ponovo je radila, ali daleko od toga da je bila impresionirana. „Evo u čemu je stvar“, rekla mi je. „Nisam glasala za predsjednika da bi me on grlio i ljubio. Glasala sam zbog promjena koje je obećavao tokom kampanje. Želim vođstvo, odlučnost i preduzimljivost da bi ova zemlja bila bolja. Zato što mislim da bi to bilo dobro za mene, moj okruženje i moju djecu.“

“Mislite li da je odlučan?“ upitao sam.

“Hmmm, ponekad…“ rekla je. Poput mnogih drugih, Velma Hart je željela da podrži Obamu, ali joj on u tome nije pomagao. „Nije uvjek, ne“, dodala je.

***

Ideja da snažni pojedinci mogu da mijenjaju svijet po svojoj volji vrlo je privlačna. Ona je, međutim, duboko pogrešna. „Od malih nogu nas uče da u to vjerujemo“, rekla mi je Susan Aylward, koja radi u prehrambenom zadružnom preduzeću. „Uče nas da jedan čovek mora biti sposoban da sve popravi. Abe Lincoln, George Washington, Ronald Reagan – istorija nam govori da je sve počivalo na njima. Ali svijet je previše složen, to nije moguće.“

Obamina druga kampanja bila je daleko od euforije prve. „Da, mi to možemo“ se skvrčilo u: „Moglo je biti i gore“.

Upoznao sam Susan 2004, kad sam izlazio s premijere  filma Michaela Moorea Fahrenheit 9/11 u Akronu. Tada je rekla da namjerava da glasa za Johna Kerryja samo zato što nije Bush, a ne zato što ga voli. Četiri godine kasnije, nedjelju dana pre nego što je Obama pobijedio na izborima, doručkovali smo zajedno i nije mogla da obuzda oduševljenje. Svoju dvogodišnju unuku Sašu, koja je mješovite rase, održavala je budnom u izbornoj noći. “Htjeli smo da jednog dana može da kaže šta je videla iako tada nije znala šta gleda.”

Ali kad smo se ponovo sreli 2012, Susan je bila razočarana. “To neće uticati na moj glas”, rekla je. “Ali voljela bih da je bio bolji. Čak i ne znam tačno kako. Ako neko želi da bude predsjednik, pretpostavljam da želi da se upiše u istoriju. Kako bi on želeo da bude zapamćen u istoriji, po čemu? Još ne znam tačan odgovor na to pitanje.”

Kad je riječ o Obami, ljudi moraju da uzmu na sebe svoje razočaranje. To ne znači da ono nije zasnovano na dobrim razlozima, već da često govori o njima koliko i o njemu. Nijedan pojedinac ne može da riješi probleme Amerike. Najradikalnija promjena u Americi, kao i bilo gdje drugo, dolazi od velikih društvenih pokreta koji djeluju odozdo. Ljudi ne mogu naprosto izabrati bolji život za sebe i očekivati da im se na svakom koraku ne odupiru oni koji imaju snažan interes da se postojeće stanje održi: tako radi zapadna demokratija.

Podržao sam Obamu a ne Hillary Clinton zato što se on suprotstavio ratu u Iraku u vrijeme kad je to moglo naškoditi njegovoj političkoj karijeri; ona je taj rat podržala da bi unapredila svoju. Smatrao sam da je on najnapredniji kandidat koji može biti izabran, i mada njegov program nije zadovoljavao potrebe ljudi do kojih mi je najviše stalo – siromašnih i marginalizovanih – mogao je da donese promjene. Razočarao sam se u prvom talasu da bih izbjegao gužvu.

Bio sam svjestan velikog rasno-simboličkog značaja Obamine pobjede i proslavio sam taj događaj. Ali ga nisam fetišizirao jer nikad nisam očekivao da će iz njega proizaći nešto suštinski važno. On je koristio svoj rasni identitet za izbornu pobjedu, a da za uzvrat nije bogzna šta obećao. Dok je bio kandidat, rasa je bila ključna za njegov smisao, ali odsutna iz njegove poruke.

Kada sam pročitao transkript pobjedničkog govora kom sam prisustvovao s taštom u južnom Čikagu, shvatio sam da je Obama citirao Martina Luthera Kinga ne pomenuvši ga po imenu (nazvao ga je „stari propovednik“). „Ako crni kandidat ne može da citira Martina Luthera Kinga po imenu“, pomislio sam, „koga može?“ Tada sam ga u šali nazvao „inkognito crnac“.

Obama nikad nije obećao radikalnu promjenu, a s obzirom na institucije u koje je bio uklopljen, nije ni mogao biti u položaju da je sprovede. Predsjednik Sjedinjenih Država ne postaje neko ko nije u stanju da dobije milione od vrlo bogatih judi i korporacija (ako sam nije milijarder) koji će se okrenuti protiv njega ako ne služi njihovim interesima. Kongres, s kojim Obama sparinguje, na sličan način je korumpiran novcem. Sjedišta u Predstavničkom domu manipulisana su otvoreno i bez stida.

To nimalo ne opravdava Obamu. Na mnogim frontovima, posebno na onima gdje se vode bitke za ekonomiju, banke i građanske slobode, mogao je da uradi više ili bolje. Uostalom i sam je to znao, i 2011. godine, malo prije reizbora, sačinio je spisak pitanja na kojima, po svom mišljenju, nije dovoljno uradio: imigraciona reforma, siromaštvo, Bliski istok, Gvantanamo Bej i homoseksualni brak.

Godine 2011. čak i oni najbliži Obami mogli su vidjeti da on gubi ne samo bazu već i smisao kao pokretač promjene. „Smatrali su vas čovjekom koji bi za srednju klasu išao kroz zid“, rekao mu je te godine njegov viši savjetnik David Axelrod. „Moramo se tome vratiti.“

Tada Obamini izgledi nisu bili ružičasti. Euforija koja je pratila prvu kampanju nije se ponovila u drugoj. Predsjednikova argumentacija svela se na ovo: „Kad sam došao na vlast, stvari su bile užasne, sad su mnogo bolje nego što bi bile da nisam došao na vlast, i biće još gore ako odem s vlasti.“

Ali Obama je uvijek imao sreće s neprijateljima. Republikanska partija je sama potkopala i ponizila svog kandidata Mitta Romneyja, koji se zatim i pokazao kao užasan kandidat. Godine 2012. otišao sam na glasanje s Howardom Davisom, čovjekom koji je 2008. plakao dok je izlazio s biračkog mesta. Opet je glasao za Obamu, ali ovog puta nije bilo suza. Kao što reče Sade, nikad nije tako dobro kao što je bilo prvi put.

***

Pošto se primiče kraj Obaminog mandata, nismo ograničeni na raspravu o tome šta znači činjenica da je on predsjednik; sada možemo da govorimo o tome šta je on uradio. Prepuštanje simboličkom obećanju trenutka je jedna stvar; hvatanje u koštac sa rezultatima više od sedam godina predsednikovanja je nešto sasvim drugo.

Svako ima svoj spisak. Nijedan nije konačan. Obama je povukao američke vojnike iz Iraka (da bi kasnije obnovio bombardovanje), popravio odnose s Kubom, pogubio Osamu bin Ladena, postigao nuklearni sporazum sa Iranom i znatno popravio ugled Amerike u svijetu. Dvadeset miliona neosiguranih odraslih osoba sada imaju zdravstvenu zaštitu zahvaljujući Obamacare-u. Kad je došao na vlast, nezaposlenost je bila 7,8 odsto i rasla je; danas je 4,9 odsto i opada.

On je beskrajno odlagao deportaciju roditelja čija su djeca ili građani SAD ili legalno borave u zemlji, i proširio je zaštitu na djecu koja su ilegalno ušla u zemlju s roditeljima (Dream Act). Dobijanje energije od vjetra i sunca je utrostručeno; automobilska industrija je spasena. Na kraju se energično založio za kontrolu vatrenog oružja. U Vrhovni sud imenovao je dvije žene, Elenu Kagan i Soniu Sotomayor – a prva od njih je latino porijekla. Kada ljevica dovodi u pitanje Obaminu progresivnost, njegovi branioci obično navode ovo što sam nabrojao, kao da podražavaju Johna Cleesa u Brajanovom životu kad kaže: „Šta su Rimljani ikad učinili za nas?“

Naravno, ovim činjenicama mogu se suprotstaviti neke druge. Obama je odgovoran za to što je rat u Avganistanu eskalirao i što je vojska još tamo; što je deportovano više ljudi nego pod bilo kojim drugim predsjednikom u istoriji SAD; što je korišćen Zakon o špijunaži iz 1917. da bi se sudski gonilo dvostruko više ljudi nego za vrijeme svih drugih predsjednika zajedno; što je za 700 odsto povećan broj napada dronovima u Pakistanu (da ne pominjemo Jemen, Somaliju i druge zemlje), koji su za sobom ostavili između 1900 i 3000 mrtvih, među njima više od sto civila; što su vršena vansudska pogubljenja nad građanima SAD; što nejednakost u bogatstvu i dohodovna nejednakost rastu jer su korporativni profiti podivljali; što je njegova partija doživjela jedan od najtežih poraza u istoriji tokom mandata svog predsjednika. U Siriji je Obama povukao crvenu liniju na pijesku, a onda je rekao da nije; rekao je da neće iskrcati vojsku na kopno, a onda je to uradio.

Jaz između obećanja Obamine kampanje i njegovih rezultata najupadljiviji je u domenu građanskih sloboda. „Ova administracija predlaže lažni izbor između sloboda koje su nam na srcu i sigurnosti građana“, rekao je kao kandidat 1. avgusta 2007. „Ne možete imati 100 odsto sigurnosti i 100 odsto privatnosti i 0 odsto uznemiravanja“, rekao je 7. juna 2013, u vrijeme afere Edwarda Snowdena. „Moraćemo da biramo.“

Na kraju, tu je i ono što Obama nije uradio. Nije sudski gonio nijednog službenika obavještajne službe zbog torture; nije gonio nijednog finansijskog direktora zbog malverzacija koje su izazvale krah 2007/8; nije zatvorio Gvantanamo Bej.

Ali nasljeđe nije knjigovodstvo. Ono je neodređenije i u isti mah smislenije od spiska urađenih stvari. „U nekoj tački karijere Jackieja Robinsona, nije više tako važno koliko je pogodaka postigao ili koliko je baza oteo“, rekao mi je Mitch Stewert, koji je igrao vodeću ulogu u obje Obamine kampanje. „Šira slika je bar jednako važna kao i takva statistika.”

Kad je riječ o nasljeđu, ono što ljudi osjećaju jednako je važno kao ono što znaju, prošlost je jednako važna kao i sadašnjost. Estetski gledano, u Obaminom javnom profilu uvek je bilo nečeg retro. Prvi plakati kampanje najavljivali su „Nadu“ i „Promjenu“; crno-bijeli video klipovi u videu Yes We Can will.i.am-a asocirali su na davno vrijeme. Sa svojom porodicom pored sebe, Obama nije nudio glamur već šik. Kao i John F. Kennedy, projektovao je sliku koju je kritična masa Amerikanaca željela da vidi ili je za njom osjećala potrebu, ili i jedno i drugo: mlada, lijepa porodica, sjajna budućnost. Ponudio je Kamelot bez zamka: bez veza sa starim, samo budućnost je važna.

Fotografije Obame u Bijeloj kući pokazuju da su se on i Michelle bez muke uživjeli u tu ulogu. Bilo da Michelle pleše s djecom na travnjaku Bijele kuće ili da se Barack krevelji bebama ili juri dvogodišnje djevojčice po Ovalnoj sobi, vratili su sliku razigrane normalnosti u Bijelu kuću: neusiljenu srdačnost koja ne ometa ozbiljan posao.

“Važno je zapamtiti da je on u novije vrijeme bio normalniji od većine ljudi na tom nivou“, rekao mi je jedan veteran u njegovom timu. „Za konvenciju 2000. godine nije mogao da dobije akreditive, 2004. je predstavio demokratskog kandidata, da bi 2008. sam bio nominovan. Teško je vidjeti njega i Michelle, i ne biti blagonaklon prema njemu. Imao je malu djecu u Bijeloj kući. Mislim da će ljudi to zapamtiti kao jedan trenutak i kao jedno doba.“

Početkom ove godine, kada se Virginiji McLaurin, Afroamerikanki od 106 godina, ispunila životna želja da posjeti Bijelu kuću, predsjednik i njegova žena su vrlo spontano plesali s njom. „Usporite malo, meni je to prebrzo“, našalio se Obama. Kako je odmicao drugi mandat, izgledali su srećni u svojoj koži – a novost da je to crna koža za mnoge još nije izblijedjela. „Mislila sam da neću doživeti da uđem u Bijelu kuću“, rekla je McLaurin svojim domaćinima. „Tako sam srećna. Crni predsjednik, crna supruga, i ja sad s njima proslavljam crnu istoriju.“

***

Nasljeđa nikad ne dobijaju konačan oblik; ona stalno evoluiraju. Nekoliko godina prije smrti Martina Luthera Kinga, gotovo dvije trećine Amerikanaca gledalo ga je poprijeko zato što se protivio vijetnamskom ratu i zalagao za preraspodjelu bogatstva. Za jedva nešto više od dvadeset godina njegov rođendan je postao državni praznik; godine 1999. kada su se Amerikanci izjašnjavali o javnim ličnostima iz dvadeseteog vijeka kojima se najviše dive, zauzeo je drugo mjesto, odmah iza Majke Tereze.

Ronalda Reagana sada slave kao konzervativnog heroja, mada je podržao amnestiju za migrante bez papira i mnogo uvećao vladin deficit. Tokom posljednje godine vladavine Billa Clintona mnogi su smatrali da će skandal biti njegovo jedino nasljeđe. Danas ga, međutim, hvale kao predsjednika pod kojim je postignut dugotrajan ekonomski oporavak. Ali dok se njegova supruga nadmeće za nominaciju Demokratske stranke, on mora da se odrekne ključnih dijelova tog nasljeđa: predloga krivičnog zakona, reforme u oblasti socijalne zaštite, finansijske deregulacije, dakle, svih onih elemenata koji su nesrazmerno osiromašili Afroamerikance i obogatili banke.

„Istorija će biti daleko blaži sudija nego što je to današnji Kongres“, kaže mi Stewart. „Ona će se oslanjati na neispričane uspehe ove administracije. Energetska efikasnost, smanjenje ugljen dioksida. Obama je reformisao program studentskih zajmova, što će se odraziti na cijelu generaciju studenata. On je gurnuo SAD na puteve koji će nastaviti da isplaćuju dividende dugo pošto on ode s vlasti. Njegovo nasljeđe ticaće se tih malih, neopjevanih postignuća koje će imati generacijski uticaj.“

Paradoksalno, onaj element nasljeđa po kom će Obama biti najbolje zapamćen – prvi crni predsjednik – pripada sferi u kojoj nije ostvaren značajniji pomak: rasnoj jednakosti. Imovinski jaz između bijelih i crnih Amerikanaca se produbio, kao i jaz u zaposlenosti i crno siromaštvo; dohodak crnih građana stagnira. To ne znači da Obama ništa nije uradio. Imenovao je dosad najveći broj crnih sudija, oslobodio nekoliko hiljada nenasilnih uživalaca droge, smanjio razliku u presudama za heroin i kokain. Sve što je učinio u korist siromašnih, više će pomoći crnim nego bijelim Amerikancima.

Ali, široko uzevši, Obamino rasno nasljeđe je simbolično, a ne suštinsko. Činjenica da je on postao predsjednik promijenila je pogled Afroamerikanaca na njihovu zemlju. To što se njihovi životi nisu radikalno promijenili nabolje nije promijenilo njihovo razumijevanje funkcionisanja Amerike. Kada je razmišljao da se upusti u utakmicu za Bijelu kuću, njegova supruga ga je upitala šta može da postigne ako pobijedi. „Onog dana kad položim zakletvu“, odgovorio je, „svijet će drukčije gledati na nas. Milioni djece širom zemlje drukčije će vidjeti sami sebe. To je već nešto.“

Stvari se nisu odvijale baš tako. Zaista, 2012. godine, kada je George Zimmerman ubio iz vatrenog oružja Trayvona Martina, Obama je rekao nešto što nijedan predsjednik prije njega nije mogao da kaže: „Trayvon Martin je mogao da bude moj sin.“ Ipak, malo je vjerovatno da je Zimmerman pogledao Trayvona i pomislio: „Ode budući predsjednik Amerike.“ Zahvaljujući Obami, Amerikanci drukčije vide rasizam, ali crnce ne vide drukčije.

Obama će otići s dužnosti u periodu pojačanih rasnih tenzija zbog policijske pucnjave. „Pretpostavljalo se da će nas njegovo predsjednikovanje prevesti u doba postrasizma i sljepila za boje“, rekao mi je Keeanga-Yamahtta Taylor, profesor s Prinstona i autor knjige Od pokreta „Crni životi su važni“ do crnog oslobođenja. „Međutim, u vrijeme dok je on bio predsjednik buknuo je pokret Crni životi su važni. Po mnogo čemu, to je naznačajniji antirasistički pokret u posljednjih četrdeset godina, a pojavio se pod prvim crnim predsjednikom. Erupcija tog pokreta može se shvatiti kao razočaranje ograničenjima Obaminog predsjednikovanja. Neka od tih ograničenja mogu se objasniti spoljašnjim razlozima, neprijateljstvom na koje je nailazio u pretežno republikanskom kongresu. Ali za nešto su kriva i ograničenja njegove politike.“

Tokom posljednjih par godina debata o pokretu Crni životi su važni vodila se gotovo bez pominjanja Obame. S jedne strane, to pokazuje da je njegov odnos prema nekim ključnim pitanjima koja se tiču crnog života gotovo ornamentalan. On je uokvireni plakat u berbernici ili manikirskom salonu, mural u podzemnom prolazu, slika u jeftinom restoranu ili vinskom podrumu – ali težnja je jedno a povećani pritisak u svakodnevnici je nešto drugo. Pitanje može li Amerika da izabere crnog predsjednika dobilo je odgovor; ali pitanje svetosti crnog života tek treba da bude riješeno.

***

U dvorani Col Ballroom u Davenportu, u Ajovi, 29. januara teško je ne biti nostalgičan: izgrađena 1914. i upisana u Nacionalni registar Građevina od istorijskog značaja, sa svećnjacima koji osvjetljavaju ili simbolizuju kraljevsku atmosferu stare muzičke dvorane i plakatima što svjedoče o velikanima koji su tu svirali, od Dukea Ellingtona do Jimija Hendrixa.

Kad je sving orkestar prestao da svira i Bill Clinton se popeo na binu da predstavi svoju suprugu Hillary, osjećanje da ste se vratili unazad kroz vrijeme je zaokruženo. Hillary je postala mnogo energičniji kandidat otkad je izgubila od Obame, prije osam godina. Heather Johnson, kapetanka okruga čiji je posao da obezbjeđuje podršku, mjesecima je kucala na vrata, pozivala pristalice i animirala lokalne sljedbenike. „Pošto je prošli put izgubila, odlučila sam da ću drugi put, ako takve prilike bude, učiniti sve što mogu da ponovo ne izgubi“, kaže ona. „Ko drugi ima njeno iskustvo?“

Ostalo je tek nekoliko dana do kokusa i pretežno starija gomila je živnula. Ali Hillary još pati od istih slabosti kao i 2008. Glasači je vide kao insajdera, a žele promjuenu. Progoni je skandal – njeni mejlovi poslati preko privatnog servera – i glasači je smatraju nepouzdanom. Ona obećava postepeni napredak a ne transformaciju. Pokušava da pretvori u prednost činjenicu da njena kampanja nije uzbudljiva. „Radije ću obećati manje a uraditi više“, kaže ona gomili. Ona zapravo vodi kampanju za Obamin treći mandat pošto traži da joj se pruži prilika da nastavi ono što je on započeo.

Nekoliko dana prije toga, na koledžu Grinnell, Bernie Sanders je ponudio gomili mladih radikalniju i smeliju budućnost – besplatno zdravstvo, besplatno školovanje, minimalnu nadnicu od 15 dolara na sat – i jasan raskid s političkom kulturom koju su iskvarili novac i korporativni uticaj. Sanders je rezervisan prema Obaminom nasljeđu; nedavno je podržao knjigu Kajanje kupca: kako je Obama iznevjerio napredne. Ali na terenu zna da nema koristi od kritikovanja predsjednika.

Ova gomila voli Obamu. Njegov drugi mandat bio je čvršće zasnovan nego prvi. Poslije pucnjave u školi Sandy Hook, kad je dvadesetogodišnji Adam Lanza ubio dvadeset učenika, šestoro nastavnika, svoju majku i sebe, Obama se konačno zakleo da će se suprotstaviti zakonodavnoj inerciji u vezi s kontrolom vatrenog oružja i otad nije prestajao to da radi.

Pošto su Republikanci pokazali da su nesposobni za kompromise, Obama je slobodnije nametao svoj autoritet i svoju viziju političke kulture. Nekoliko mjeseci po isteku polovine mandata potpisao je Dream Act; prošlog novembra stavio je veto na naftovod Keystone, od Kanade do Meksičkog zaliva, u interesu životne sredine. Dok drugi predsjednici koriste posljednju godinu za sređivanje svoje predsjedničke biblioteke, Obama je pokušavao da dovrši započeto. „Njegov primjer može da bude uputstvo za korišćenje drugog mandata“, smatra Mitch Stewart. „Svakog dana je na dijelu mentalitet pješčanog sata.“

Karen Sanchez, devetnaestogodišnjakinja koja podržava Sandersa u Maršaltaunu, u Ajovi, misli da je Obama obavio veliki posao. „Uradio je ono što je mogao. Mislim da bismo mi uradili više, ali njega su stalno blokirali.“ Podržavateljka Hillary Clinton na skupu u Adelu, u Ajovi, koja nije željela da kaže ime, složila se s tim. „Davao je sve od sebe“, rekla je. „Mislim da niko ne bi uradio više kad bi naspram sebe imao ljude koji žele da ga kamenuju.“

Na svakom demokratskom skupu to je bio standardni odgovr na pitanje po čemu će Obama biti zapamćen: fantomsko nasljeđe. Ne ono što je stvarno postigao, već šta je mogao postići da druga strana nije bila tako nerazumna. U poređenju s podrškom, ovo izgleda kao blijeda pohvala. Kao Svjetski kup u fudbalu koji je engleska mogla osvojiti da se nije umiješala Maradonina božja ruka, ili kao Goreova pobjeda koja se mogla dogoditi da nije bilo komadića uništenog papira i Vrhovnog suda, obrazlaganje Obaminog nasljeđa bilo je u pogodbenom načinu – šta je moglo biti. Da. Pokušali smo.

Ali kako su se primicali stranački predizbori, ono što je izgledalo kao djelimično i uslovno odobravanje razvijalo se u potpunije hvaljenje. U poređenju s potencijalnim kandidatima, cirkuskim govornicima i zabavljačima, Obama je počeo da raste i sad izgleda pametniji negi ikad.

Dan poslije republikanske debate, CNN je prikazao naslov „Trump brani veličinu svog penisa“ jer je Trump odgovorio na aluziju Marca Rubioa da Trump ima male ruke, što znači i mali penis. „Pogledajte ove ruke; jesu li to male ruke?“ Pitao je Trump gomilu koja mu je klicala. „Garantujem vam da nema problema.“

Kad se politički ton postavi tako nisko, kad se tako malo očekuje od kandidata i kad je izbor tako jadan, činjenica da je Obama pokušavao – i način na koji je pokušavao – počinje da pomračuje činjenicu da često nije uspjevao. Kao savjestan ljekar, pažljivo je pregledao nesaradljivog pacijenta i nije odustajao čak ni kad su izgledi na uspjeh bili slabašni. Radio je svoj posao.

Sad kad njegov mandat ističe i kad se opet ogoljuje prevrtljiva priroda američke izborne politike, Amerikanci počinja da shvataju da je Obama bio odrasla, zrela osoba na položaju predsjednika. Dok se nasilje sa izbornih skupova preliva na ulice, možda će početi da cijene odsustvo skandala i drame u Bijeloj kući. Dok su im plate stagnirale, industrija propadala, neizvjesnosti rasle a nade se tanjile, on je pokušavao nešto da uradi. Ne mnogo, ne dovoljno – ali nešto. Moguće je ozbiljno, s moralnog stanovišta kritikovati Obamino nasljeđe, a ipak cijeniti njegovu vrijednost, posebno kad se imaju u vidu alternative.

Amerikanci gube nekog ko je ozbiljno shvatao i javnu dužnost i javnost; nekog ko je predstavljao nešto veće i važnije od samog sebe. To je bilans vođe koji je smatrao da su činjenice važne; da Amerikanci nisu budale; da njihova demokratija nešto znači i da vlada ima neku ulogu: ukratko, da Amerika može da bude bolja od ovoga.

Gary Younge (Guardian)

 Za Peščanik prevela Slavica Miletić