Kliker.info

Ukrajinska kriza postala je međunarodna kriza čim je počela – dvije velike sile insistirale su na njenoj privrženosti, s jedne strane Rusija, s druge strane EU plus SAD. U trenutku kada se urušila perspektiva ukrajinske nevsrstanosti krenule su ambiciozne politike iz spomenutih globalnih centara. Za ovu tragediju primarno je krivo sada već bivše vodstvo na čelu s predsjednikom Viktorom Janukovičem, no prethodne oligarhije koje su vladale zemljom također su sudionici koji su doveli do ovog stanja. Mnoge dezinformacije i poluistine plasiraju se u kontekst Ukrajinske krize, kao primjerice ona da je kriza izazvana kako bi MMF mogao “ući u zemlju” – suradnja MMF-a i Ukrajine nije nikakva novost, sada se samo može desiti izmjena magnitude te “suradnje”.

Zemlja koja nije ekonomski stabilna ne može ni računati na nesvrstanost. Nakon raspada SSSR-a Ukrajina je zaista imala priliku biti ekonomski jaka zemlja, brojne predispozicije za to su postojale, a ta “nesretna” geopolitička pozicija između Istoka i Zapada mogla je čak i pridonijeti njenom jačanju. No, od 90-ih do danas sve ukrajisnke vlasti nastojale su eksploatirati te predispozicije za jačanje sebe, a ne svoje zemlje. U tom procesu stvorena je klasa oligarha koji su preuzeli “nad-političku” – i danas, nakon tzv. “revolucije” u Kijevu, situacija je ostala ista, isti oligarsi i dalje čvrsto drže konce u svojim rukama i do sada su postali dovoljno fleksibilni da mogu uspješno manevrirati sa svim oblicima pozicije i opozicije na vlasti.

Ta situacija zapravo se ne razlikuje previše od drugih zemalja Europe gdje kapitalistička klasa stoji iza politike i uvelike koordinira situaciju. Koja je razlika između oligarha i euro-kapitalista? Nije li to isto? Nipošto, prvi su na nižem stupnju “korupcijske evolucije” te svoje bogatstvo umnožavaju opipljivom, istraživom i često bahatom korupcijom na svim razinama. Moderna kapitalistička klasa nekoliko je koraka ispred – korupcija se smanjuje, a zamjenjuje je stega implementirana od strane represivne politike. Primjerice, tzv. “bailout” – spašavanje banaka diljem Europe je daleko, daleko veća pljačka od svega što su Janukovič i prije njega “naftna princeza” Timošenko uspjeli zamračiti.

Netko će ovo protumačiti krajnje simplistički te konstatirati kako ispada da je bolje živjeti pod korupcijom nego pod legalističkom pljačkom u obliku mjera štednje itd. Takvo promišljanje je, dakako, aposlutno pogrešno. Svaki oblik pljačke radnog naroda valja prozvati, bez obzira na magnitudu i način izvedbe.Korupcija u Ukrajini kroz četvrt stoljeća dovela je do toga da se zemlja ekonomski slomila i sada joj – u okviru ponuđenih rješenja – preostaje samo biranje između poniznosti Istoku ili Zapadu, tj. između Europske Unije i Carinske Unije. Jedni tvrde kako oni predstavljaju “napredak i demokraciju”, drugi pak ističu “mi smo vaša braća” – oba argumenta lišena su supstance. Koji god put Ukrajina odabrala, morati će predati dio svoje neovisnosti. Janukovič se odlučio za savez s Rusijom jer je Rusija ponudila znatno više novca, a i bio bi održan status quo – drugim riječima od Ukrajine se ne bi tražile bolne reforme, privatizacija i sve drugo što zahtjeva EU.

Ukrajinska ekonomija nije konkurentna i ne bi se mogla nositi na EU tržištu, što znači da bi od svakog daljnjeg koraka eurointegracije interes imao samo EU. Jedino što Ukrajina može “ponuditi” je jeftina radna snaga, a to nije nikakva bolja budućnost za nju. U slučaju da je Ukrajina ušla u ekonomski savez s Rusijom, posljedice ne bi odmah bile toliko osjetljive, ali dugoročno bi samo dolazilo do gomilanje već postoječih problema i rezultat bi bio isti. Rusija je svjesna činjenica da nije još modernizirala ni svoju ekonomiju, a kako bi onda mogla modernizirati ukrajinsku?Ekonomski gledano, najbolji izbor za Ukrajinu bi bio neka vrsta kompromisa između Bruxellesa i Moskve, drugim riječima – modernizacija ekonomije u kombinaciji s prihvatljivim cijenama ruskih energenata. Striktno ekonomski gledano, takav ishod odgovarao bi svima, no ekonomija nije jedini faktor u ovoj priči – tu je i politika, koja je u slučaju Ukrajine preuzela dominaciju.

Znamo što se desilo nakon – Janukovič je odbio potpisati EU pakt, izbili su prosvjedi, srušen je s vlasti od strane nacionalista i pro-EU liberala, Rusija najavljuje kako će štititi svoje interese na Krimu ističući sigurnost stanovnika (mada do nikakvih sukoba na Krimu nije ni došlo, osim prijetnji radikala iz Kijeva) i nekoliko dana kasnije Krim najavljuje da će se referendumom otcjepiti i pripijiti Rusiji.Otkako su utihnuli sukobi u Kijevu, direktnih konflikata nema, no atmosfera jezivo podsjeća na predratno stanje i histeriju koja uvijek dolazi u takvim trenucima. Danas su se pojavile, za sada još neprovjerene, informacije kako se u istočnom gradu Donjecku nalaze jedinice američke zloglasne plaćeničke vojske “BlackWater” koja se istaknula za vrijeme sukoba na Bliskom Istoku.

S druge strane stižu vijesti kako su na Krim iz Srbije stigli tzv. “četnički dobrovoljci”, srpski nacionalisti koji na temelju najreakcionarnijih argumenata sukob na Krimu vide kao svoj sukob. Brojka im je zanemariva, navodno su stigla petorica ili sedmorica, te trenutačno primarno služe kao medijska senzacija, naročito u Hrvatskoj gdje je sama pojava ovih bradatih kreatura i više nego dovoljna za usmjeravanje političkog komentara. Bez obzira što se radi tek o šačici pojedinaca, taj podatak se ne može ignorirati i on već sam po sebi jako puno govori o aktualnoj situaciji u Ukrajini gdje dva nacionalizma plešu na rubu građanskog rata koji bi jako lako mogao uvući u sebe i širu regiju.

Ono što su danas četnička “senzacija” na Krimu, sutra će možda već biti poklič za “obranu zapadne kulture”, kao što su hrvatski fašisti “branili zapadnu kulturu” u ruševinama Staljingrada 1942. Moskva gubi sve karte iz ruku u onom trenutku kada se spusti na licemjerenu razinu – drugim riječima, prozivanje “ultra-nacionalista” u Kijevu dok isti takvi, u ovom slučaju stranci, patroliraju promet na prostoru Krima, je kraj vjerodostojnosti.Za Ukrajinu su ovo dani tragedije koja može postati još i veća, vidjeli smo na primjeru Sirije koja sudbina slijedi nakon što stranci s bilo koje strane počnu ulaziti u zemlju. Najtragičnije od svega je to što govorimo o sukobu koji je još uvijek, srećom, u svojoj hladnoj fazi, i što ga u ovom trenutku nitko ne pokušava adekvatno zaustaviti. Još jednom uviđamo koliki je strašan deficit globalne “treće strane” koju bi trebao predstavljati UN.

U ovako kriznim situacijama u ekspresnom roku UN bi morao sagledati situaciju objektivno i ponuditi rješenje u stilu: “Ovo su vaši zahtjevi, ovo su njihovi zahtjevi, a ovo je kompromis” – jer gotovo svako rješenje je bolje od rata, pogotovo od rata u zemlji poput Ukrajine, koja je toliko oštro podijeljena na svim onim osnovama koje su recept za strašan etnički sukob.Ovo nisu 90-e, cijelo vrijeme se nadamo kako je kolektivna ljudska svijest ipak napredovala, kako je danas ekspozicija informacija veća i utjecajnija, nadamo se da će se u Ukrajini probuditi “tiha većina” koja će tražiti odlazak svih stranih uzurpatora, od BlackWatera do četnika, od Washingtona do Moskve. Ako se to ne desi, to će zaista biti tragično, nezamislivo tragično, ali i posebno bolno za gledati mnogim ljudima s prostora bivše Jugoslavije koji pamte kako je razum ustuknuo pred agresijom i interesima nacionalističkih veleizdajnika – ne, to nije jugonostalgija, već nostalgija za razumom koji se nije izdignuo u trenutku povijesne važnosti. Promatrati takvu situaciju danas u Ukrajini – biti prisiljen na jedan dugometražni deja vu – posebno je mučno i tjeskobno, a uzdanje u trijumf razuma sve je bljeđe i bljeđe. (Kliker.info-Advance)