hamburger-icon

Kliker.info

Čekajući Che Guevaru : Pobune propadaju zato što se svode na bitku za opstanak

Čekajući Che Guevaru : Pobune propadaju zato što se svode na bitku za opstanak

13 Juna
04:03 2013

Svaka pobuna ili ustanak imaju nešto privlačno, opijajuće, bez obzira radi li se o Istanbulu, Frankfurtu, Madridu, Ateni ili Londonu. lavimo strasnu borbu za pravdu, jer kao građani države blagostanja svijet smatramo nepravednim, iako, kao što je to slučaj u Njemačkoj, više ne živimo u represivnom režimu niti smo ugroženi siromaštvom. Svi smo podložni gerila-romantizmu. „Demonstranti na trgu Taksim nose majice sa likom Che Guevare“, oduševljeno izvještava njemački reporter, upućujući nas na pogrešan trag.

Ubrzo poslije oduševljenja nastupa frustracija. Nemiri u Grčkoj, Španjolskoj i Engleskoj rasplinuli su se kao i Occupy pokret. Nedostajao im je revolucionarni glamour, iskra, snaga. Ono što zaista nedostaje jest objektivna procjena. I u 21. stoljeću gerila-romantizam oslanja se na ključnu godinu: 1968.Nije lako ovome odoljeti. 1968. je zaista simbol, jer ova godina sublimira sve, od klupskih koncerata Boba Dylana, preko boraca po džunglama Južne Amerike, do pariških barikada i navodnog grupnog seksa u njemačkim komunama, dakle sve ono uzbudljivo što se događalo između 1954. i 1973. Žudnja za ovim revolucionarnim vremenom oblikuje pop kulturu do danas, a činjenica da su pokreti za građanska prava iz tog perioda zaista promijenili svijet i dalje ima veliku političku težinu.

Ključna razlika između 1968. i 2013. jest pravac promjena. 68-u su obilježili suočavanje i prekid s prošlošću i promjena društvenih odnosa. 2013. riječ je o očuvanju prošlosti, naporu da se ona što manje promijeni. U Europi i Americi vodi se borba za očuvanje dostignuća 20. stoljeća. 68-e nismo željeli biti kao naši roditelji, a 2013. želimo upravo suprotno, da živimo udobno kao oni, ali ako može u odvojenoj kući. To je sudbina koju dijele mnogi mladi ljudi kojima su uskraćene utabane staze prethodnih generacija. Kada dođe kriza, sloboda nomadskog profesionalnog života prečicom vodi do siromaštva.Ovo se nije dogodilo iznenada. Još se takozvana Generacija X žalila na to što neće moći živjeti kao njeni roditelji. To je bilo početkom devedesetih. Praksa, pripravnički staž, rad na određeno vrijeme, pa i tada slavljena start-up kultura bili su znaci rapidnog osipanja buržoaskih privilegija, čiji su dio bile i stvari koje su šezdesetosmaši smatrali represivnim okovima slobodnog života: mirovina, vlastita kuća, osiguranje, rad na neodređeno, sindikati. Dakle sve one malograđanske stvari koje pružaju sigurnost, za koje su se radnici i buržoazija izborili poslije vjekovne borbe.

U Španjolskoj i Grčkoj ovakav život danas jedva da je moguć, a u Engleskoj i SAD-u je ugrožen. Nemiri u Turskoj su daleko složeniji nego u drugim mediteranskim državama. Pored majica s likom Che Guevare, mogle su se vidjeti i zastave konzervativnih kemalista. Ali i ovdje je riječ o očuvanju postojećeg stanja, a ne o rušenju sistema.Paralele sa Stuttgartom 21 nisu slučajne. Drama strukturne promjene još uvijek nije zahvatila Njemačku. Kolateralna šteta od eurokrize još uvijek je pod kontrolom. Ali i ovdje polako shvaćamo da je revolucionarni polet čisti očaj, da pobuna nije prevrat, već bitka za opstanak. Lišena osvajačkog trijumfa, obrana je uvijek slabija nego napad. (Kliker.info-Süddeutsche Zeitung)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku