Kliker.info

Po čemu biste voljeli biti upamćeni, pitao je početkom šezdesetih godina dvadesetog vijeka , tada aktivni profesor, Henry Kissinger bivšeg predsjednika Harryja Trumana? “Potpuno smo porazili naše neprijatelje, prisilili ih na predaju, a onda im pomogli da se oporave, postanu demokracije, priključe se zajednici naroda. Samo je Amerika to mogla učiniti”, odgovorio je prvi poslijeratni predsjednik Sjedinjenih Država.

Četvrt stoljeća kasnije, 9. novembra 1989., Berlinski je zid, simbol podjele svijeta u Hladnom ratu, srušen. Činilo se da je američka hladnoratovska politika, baš na primjeru najljućeg neprijatelja u Drugom svjetskom ratu, donijela najsjajnije plodove, pokazala kako se borba za slobodu govora, vjerovanja i blagostanje isplati, kako se napredak može ostvariti unutar jednog životnog vijeka. Savezna Republika Njemačka bila dio američke sigurnosne arhitekture, bila je u Zapadnoatlantskom savezu, bila je jedan od motora europskog integriranja, a Amerika je, unatoč sumnjama koje su male države imale, uvijek tvrdila da je veza između nje i saveznica u NATO-u čvrsta.

Neobična poruka

Malo više od četvrt vijeka  nakon ujedinjenja Njemačke, 9. novembra 2016., nakon što je izabran 45. američki predsjednik, kancelarka Savezne Republike Njemačke Angela Merkel poslala je pomalo neobičnu poruku novoizabranom predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu. Berlin nudi nastavak suradnje budućem stanaru Bijele kuće na temelju demokratskih vrijednosti, sloboda, poštovanja prava i dostojanstva čovjeka, bez obzira na to kakve su boje kože, seksualne orijentacije ili političkih pogleda.

Bude li se toga držao stanar Bijele kuće, ured kancelarke nastavit će plodnu suradnju. Koliko god Trumanove riječi otprije pola stoljeća izgledale nadmeno, bile su istinite. Koliko god ispravno danas zvuče riječi Angele Merkel, zbunjujuće i zabrinjavajuće je što su upućene novom stanaru Bijele kuće.

Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier bio je još jasniji. Međunarodna politika s Trumpom postat će nestabilnija, američka politika bit će manje predvidljiva, manje orijentirana na suradnju, ništa više neće biti jednostavno, a mnogo toga bit će teže no dosad. “Mi Nijemci, mnogo smo naučili od naših američkih prijatelja; sada moramo ohrabriti naše američke prijatelje da ostanu na putu ranijeg partnerstva”.

Riječi političkog vodstva najsnažnije europske države zvuče odgovorno. Pokazuju kako se dramatično promijenio svijet, kako je Amerika 2016. iznenada postala sličnija onima koji su do sada po svemu bili negacija američkog duha nade koju je simbolizirao kip u njujorškoj luci. Kada šefica ekstremno desne stranke u Francuskoj, gospođa Le Pen izgovori nakon objave da je Trump izabran za predsjednika, kako je to znak da se jedan svijet ruši, novi da se rađa, kada je Vladimir Putin prvi koji čestita Trumpu, kada se sve zbiva u okolnostima britanskog izlaska iz najvažnijeg europskog političkog projekta u povijesti, integriranja Europe, u kojoj već postoji niz liberalnih demokracija i autoritarnih režima, kao onih u Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, kada se Atatürkova Turska ruši i nestaje, onda je jasno da se možda doista može govoriti ne samo o opasnosti, već i kraju za jedan model svjetskog poretka.

Amerika je desetljećima bila sidrište jednoga svijeta. Sada bi se mogla pretvoriti u državu koja napušta ideale za koje se zalagala, koja je prije svega zainteresirana za vlastitu sudbinu, koja ne želi razumjeti kako je odgovornost američke politike za čovječanstvo velika, i kako će politike, poput Trumpove, pojačati antiamerikanizam u svijetu, što je uvijek vodilo prema čovječanstvu s manje demokracije.

Hrvatski su politički vođe u prvi plan nakon objave izbornih rezultata iz Amerike spomenuli kako je važno da Zagreb i Washington ostaju strateški partneri te kako se na tome planu ništa neće dogoditi. Vjerojatnije da se Hrvatska prije uklapa u tvrdnju novog američkog predsjednika iz predizborne kampanje, da sigurnost i obrana kroz NATO neće više dolaziti besplatno. Trump je, dapače, jasno rekao svojim biračima da ne vidi zašto bi Amerika štitila zemlje za koju većina prisutnih u njegovoj publici nikada nije čula. Donald Trump u predizbornoj je kampanji u pitanje doveo previše toga što je bio temelj američke politike u prethodnim desetljećima.

Udar na privilegije

Donald Trump nije tipični političar. Trumpova retorika u kojoj je obećavao udariti na privilegije političke kaste, krugove u Washingtonu koji desetljećima dominiraju procesima donošenja odluka, baš zbog toga što se i sam pojavio neočekivano, protiv establišmenta, mnogima su zvučale stvarno, prihvatljivo. Trump je stvorio poslove, a to je bijelim, slabo obrazovanim, konzervativnim glasačima, onima koji su u globaliziranom svijetu najviše izgubili, koji su u strahu od useljenika, zbog toga što im “uzimaju” posao, zato jer su tobože teroristi, zato jer su drukčiji, najednom zazvučao prihvatljivo, kao da je progovorio na način na koji i oni sami govore.

Trump je dijelom bio prvi koji je iz samog vrha političke arene izgovarao riječi koje su bile dugo vremena ostavljene krajnjoj margini. Trump je obećao podići zidove. Trump smatra da SAD mora imati još čvršće granice. Trump se zalaže za slobodno nošenje oružja, ne samo zbog jamstva drugog amandmana na Ustav SAD-a, već zbog prava da se običan građanin može obraniti od zle države. Trump je dobio podršku ionako iznimno konzervativnih kršćana, koji vjeruju u Bibliju više no u znanost. Trump je postao glas onih koji se boje otvorena svijeta.

Donald Trump i budući potpredsjednik SAD-a Mike Pence, dijelom su izabrani i zbog dubokog rasnog antagonizma, koji je pobjeda Baracka Obame razbuktala. Za dio stanovništva nepodnošljivo je na mjestu prve dame i prvog Amerikanca bilo vidjeti nebijelca, pa vjerojatno i ženu. Trump i Pence, konačno, u svojim su izjavama, bili jasni što misle o ženama, o manjinama, poglavito ako je riječ Latinoamerikancima, još više muslimanima, izbjeglicama. Trump je govorio kako Kina podriva svjetski financijski sustav, a Rusiju je opisao zemljom s kojom treba popraviti odnose. Četiri godine ranije, kandidat za predsjednika SAD-a iz redova Republikanaca Mitt Romney, kao jednu od glavnih tema naveo je upravo strah od Rusije.

Trump je sve okrenuo naopako, pokazao je da ništa od onog što je izgledalo kao stalno, više nije tako. Popravljanje odnosa s Rusijom ne mora biti loš politički smjer, ali Rusija od koje strahuju baltičke saveznice SAD-a, zbog koje se naoružavaju Finska i Norveška, s Rusijom koja je ušla u Ukrajinu, koja proganja seksualne manjine, koja zabranjuje slobodu govora, takva Rusija ne bi trebala bez promjene postati država s kojom treba kovati novo prijateljstvo. Trumpovi glasači, slično kao i drugi konzervativni glasači, objasnio je i sam Trump, naprosto su nevjerojatni. Oni ga vole i spremni su ga podržati čak i kada bi se spustio na Petu aveniju, gdje stanuje i ustrijelio nekog prolaznika. Zato sve što je govorio o ženama, sve kontradiktornosti, ništa od toga nije bilo važno.

Drukčija od drugih

Amerika je od osnivanja o sebi voljela misliti da je drukčija od drugih, kako je poput gradića na brežuljku u koji su uperene oči cijelog svijeta. Takva drukčija, bolja, slobodnija Amerika – a frazu o “gradu na brežuljku”, često je koristio Ronald Reagan– preuzeta je iz propovijedi Johna Winthropa, jednog od puritanskih vođa, koju je izgovorio prije doseljavanja u Boston 1630. godine, nikada nije do kraja vrijedila. Amerika je po mnogo čemu bila proizvod europskih ideja, a onda i doprinosa mnogih koji su se zbog drukčije atmosfere tamo doseljavali iz cijeloga svijeta.

Amerika je i do sada u svojoj povijesti imala brojne i mnoge pokrete koji su bili usmjereni protiv manjina, koji su je zatvarali, koji su proizvodili histeriju. Činili su to nakon Prvog svjetskog rata, polovicom 19. stoljeća, kada se pojavila “Know Nothing” partija koja je širila strah protiv masona, krajem 19. stoljeća, kada su ulogu koju sada imaju muslimani, imali Azijati. Amerika je bila posebna, ne po tome što je bila imuna od boljki koje su imala ostala, posebno europska društava.

SAD je bio poseban po tome što je često između nekoliko opcija bio u stanju prepoznavati koja su od rješenja bolja, koji ga put vodi prema većem blagostanju. Možda je sada tome došao kraj, a možda će se pokazati kako su američke institucije dovoljno snažne da ih neće ozbiljno uzdrmati niti kabinet u kojem bi uz Trumpa i Pencea, mogla biti bivša guvernerka Aljaske Sarah Palin, ili državni tajnik Newt Gingrich.

Tokom razgovora Henryja Kissingera i Harryja Trumana 1961. godine, profesor koji je tek ulazio u političke vode rekao je bivšem predsjedniku kako mu se čini da je birokracija četvrta grana vlasti koja ima vlastitu političku volju, koja je često neukrotiva. Truman je na ovu tvrdnju prilično nezainteresirano odmahnuo rukom i rekao da svaki predsjednik ima način kako zaobići birokraciju i isposlovati ono do čega mu je zaista stalo.

Ako je tomu tako, s obzirom na to da je Trump novi u politici te kako je vodio multimilijunašku korporaciju u kojoj se sigurno najmanje morao zabrinjavati zbog činovnika, vjerojatno će znati kako ostvariti vlastite ideje. Trumpove ideje, one iz kampanje, ideje su koje bi mogle ugroziti SAD. Bude li Trump ostvarivao ono što je obećavao, a ne treba vjerovati da neće, to bi moglo biti opasno za Ameriku. A ako je nešto opasno za Ameriku, opasno je i za svijet.

Tvrtko Jakovina (Jutarnji list)