Kliker.info

Za opisati ili, ne daj bože (pokušati) objasniti današnje Sarajevo, i političke turbulencije u njemu, valja prizvati u sjećanje sve ono što znate, ili ste možda znali, i onda – sve zaboraviti. Osim, možda, nekih detalja, iz povijesti i one Andrićeve – “ne zaboravite, to je zemlja u kojoj je u svakom trenutku, sve moguće“. I u kojoj se, svakoj mogućnosti ostavlja da se ne može desiti. Rasprodaje se državna imovina, državni službenici se postavljaju mimo svakih zakonskih procedura, a kad zakoni ne odgovaraju anarhiji, onda se preko noći mijenjaju.

To zaustavljeno vrijeme, stajaća anarhija, utjelotvorena u koaliciji dojučerašnjih smrtnih neprijatelja – Stranke Demokratske Akcije Bakira Izetbegovića i Saveza za bolju budućnostFahrudina Radončića – ovih je dana kulminiralo pričom o ukidanju takozvane Državne bolnice. Nekadašnja vojna, u samom centru grada, nadomak Marijin Dvora je tokom opsade postala jedan od onih toponima koji nadilaze svoju osnovnu namjenu.

Simbol otpora, kojem su injekcije u vidu materijalne i stručne pomoći, u prvo, ratno vrijeme davali Francuzi, u narodu je dobila ime “francuska”. Nakon rata, kompletno je bila obnovljena donacijom Grčke. Malo pomalo, ljudi su je počeli zvati “državna”. Rijedak je to slučaj: u državi u kojoj je toliko malo državnog, i koja sama sebe pljačka, narod, ipak, izabere stvari kojima daje viši status. Naivan neki svijet, ti Bosanci.

Današnje zvanično ime Opća bolnica prim. dr. Abdulah Nakaš dobila je nakon smrti legendarnog hirurga A. Nakaša (1944. – 2005.), šefa hirurških disciplina u toj bolnici. Abdulah je bio jedno od onih lica čiju zasluženu ratnu slavu nisu potamnjele ni postratne, depresivne i sive godine, pa ni njegovo političko djelovanje, u kojem je bio zastupnik Stranke Demokratske Akcije u Federalnom i Državnom parlamentu. U svim tim godinama, posao direktora bolnice je obavljao njegov brat, dr.Bakir Nakaš, blaža, politički više lijeva, menadžerski sposobnija i socijalno plauzibilnija verzija velikog, hemingwayskog brata. Zdravstvo i građevinarstvo bile su grane kojima je carovala korupcija, ali su Nakaševi svojom mudrošću, sposobnošću i ratom zarađenim kredibilitetom uspješno držali i svoja imena i imidž bolnice izvan njezinog domašaja.

O ukidanju, odnosno pripajanju ove bolnice Univerzitetskom centru na Koševu, počelo se šuškati prije skoro tri godine, kad je Bakir Nakaš smijenjen sa mjesta direktora, i kad je, nakon klasične političke igranke na to mjesto dovedena Sebija Izetbegović, supruga člana Predsjedništva Bakira. Pripremanje “terena” išlo je perfidno, krenulo se s pričama “kako nema para za vojnu bolnicu“ i “kako ona ne može adekvatno primati pacijente”. U međuvremenu, izigran je cijeli set zakona i propisa kako bi se izvršilo političko postavljanje Sebije Izetbegović na mjesto direktorice veće, koševske bolnice, koja ime Univerzitetski klinički centar, nosi isključivo zahvaljujući činjenici da Sarajevo ima jedan medicinski fakultet, i da je on, sui generis, povezan s bolnicom čiju je glavninu sagradila još Austro-Ugarska. Slijedom preuzimanja zatečenog, Porodici je izgledalo sasvim prirodno da zavlada najvećom bolnicom i u skladu sa njihovim ekonomskim planom razvoja, rasprodaju (uglavnom Arapima i Turcima) atraktivne lokacije, uz, naravno, procenat.

Tako je rođen anti-model dosad, vjerovatno, neviđen u evropskoj historiji: državno se prodaje kao privatno, a opće se pretvara u državno. Gdje zamišljena država nije građanin, nego – oligarh. Ili njegova supruga. Ili njihova uža rodbina. Za to vrijeme, evropski činovnici ponavljaju kako se BiH vratila na evropski put, dok oko grada niču naselja i resorti, plaćeni arapskim novcima. Kakav paradoks: poljubac istočnjačkog modela porodične vlasti i globalizacijskog modela prodaj-sve-što-se-može-najbrže-što-možeš kod nas se desio na najočigledniji način. Što bi rekla jedna stara, predratna turistička reklama, koju je napisao vječiti dječak Saša Lošić – Loša: neka ljubi se Istok i Zapad.

U tom poljupcu se guši Bosna i Hercegovina, u kojoj atmosfera naježenosti svakodnevnice podsjeća na očekivanje raspada vlasti koja nikako da ode. A koja se ponaša tako da u svakom trenutku ima spremljene kofere da zbriše u nepoznatom pravcu. Samo kad bi bilo ikakvog pravnog, ili građanskog okvira da pokrene lavinu koja bi kriminalce stavila iza rešetaka, umjesto da ih nagrađuje ministarskim i predsjedničkim foteljama.

Ali, to se, barem prema onome što sada gledamo neće dogoditi: da bi se bilo šta pokrenulo, mora postojati minimum svijesti o tome da se već odavno dotaklo dno. Dno sa kojeg, kao morskom kočom, ono malo preostalog kupe oni koji su naše pretvorili u moje.

Uz blagoslov Zapada, i uz halal Istoka.

I da, uz demokratsku legitimaciju.

Ahmed Burić (Lupiga)