Kliker.info

Prošla  su već dva tjedna od početkavelikih protesta i pobuneu BiH  i o tome su već napisane čitave knjige tekstova i analizâ. Situacija je u BiH i dalje važna tema u medijima (što ne znači da su analize iste uvijek na visini spomenute važnosti), ali su sami protesti ponešto jenjali (i, predvidljivo, s nestankom nasilnosti izazivaju puno manje pozornosti), a glavnu ulogu su ne neki način preuzeli plenumi.

Piše : Mate Kapović (Index)

Nemušte “analize” i bježanje od stvarnosti

Ono što se jasno pokazalo u zadnja dva tjedna je to da liberali i konzervativci jednostavno ne mogu pojmiti radnike, nezaposlene, siromašne i nezadovoljne kao ozbiljan politički subjekt koji bi se mogao pokrenuti iz čistog očaja ili želje da pokušaju doći do nekakvih promjena. Stoga praktički svi liberalni i konzervativni analitičari sva događanja prevode u sebi poznate termine i sa socijalnog vrlo brzo preskaču na nacionalno, a još brže u razne teorije urote. Tako se vrlo brzo prelazi preko činjenice da je u BiH nevjerojatnih 45% nezaposlenih pa se odmah vraćamo na razne Lagumdžije, Radončiće, američke ambasade, politikantske igrice i sl., tj. na sve ono o čemu se i prije protestâ obično raspravljalo kada bi se govorilo o politici u BiH. Tu su, dakako, dvorske zakulisne politikantske spletke uvijek puno bitnije od toga kakav je realni učinak ekonomske politike u BiH i kako tamo ljudi stvarno žive.

Čak i kad se siromašni i gladni pobune i u bijesu zapale niz vladinih zgrada, vrlo se brzo od osude “huliganizma” prijeđe opet na stare rasprave o “nacionalnom pitanju” i politikantskim igricama, pri čemu se prijetvorno “podupiranje” protestâ od strane manjine političarâ (pa čak i nekih tajkuna) onda katkad čak uzima i kao krunski “dokaz” da je tu tobože otpočetka bila riječ upravo o nekakvim politikantskim manipulacijama. Ne dao bog da bi se gladan i siromašan čovjek stvarno mogao pobuniti zato što je gladan i zato što vidi nesumnjivu pljačku i nepravdu svuda oko sebe. Jasno je da masovna nezaposlenost, uništena industrija i potpuna besperspektivnost BiH nisu odviše značajni kao tema prosječnom borcu za rješavanje “nacionalnog pitanja” ili pasioniranom zaljubljeniku u malograđanski konformizam, ali naprosto je nevjerojatno kako se i nakon svega što se dogodilo i dalje najmanje raspravlja o uzrocima bijede u BiH, koji su pak bili uzrok onoga što se događalo u zadnja dva tjedna.

“Demokracija” na djelu

Slobodno se može reći da je analitički doprinos liberalâ, konzervativaca i nacionalistâ u razumijevanju situacije BiH u zadnja dva tjedna bio skoro pa ravan nuli. No ono što se tu jasno ipak moglo vidjeti je gotovo pa nevjerojatno jedinstvo mainstream medijâ, velike većine političkih struktura (osim manjine onih koji prijetvorno “podržavaju” proteste, nadajući se tako nešto ušićariti u budućnosti) i režimskih “intelektualaca”, udruženih u zajedničkim osudama i iskrivljavanju značenja protestâ. Tim su više smiješni njihovi stalni pozivi na “ostanak u okvirima zakonâ” (kao da protesti, zanemarimo li ovdje palež i sl., nisu demokratski i unutar zakonâ) i upute da bi se vlast i politika trebala mijenjati preko izborâ (iako je u praksi očito i iz ovih događanja da se vlast itekako može micati i preko ulice).

Pozivi su na davanje povjerenja institucijama liberalne predstavničke demokracije, makar dotična očito ne funkcionira zadnja dva desetljeća, posebno komični jer se upravo u zadnja dva tjedna sjajno moglo vidjeti kako takva “demokracija” stvarno funkcionira. Ako su praktički svi najveći mediji, političari i režimski “intelektualci” bili, izravno ili neizravno, ujedinjeni u osudi onoga što se događalo i ako su, čak i ako nisu proteste izravno osuđivali, jasno djelovali u cilju da se više-manje očuva status quo, kako onda vjerovati da će izbori, koji ponajviše ovise o novcu (koji dolazi od kapitala, tj. tajkunâ) i medijima (koji su uglavnom pod kontrolom kapitala), biti “slobodni i pošteni”? Kako očekivati da će snage koje žele status quo mijenjati u smjeru veće socijalne pravde i više demokracije moći prevagnuti ako su skoro svi resursi u rukama onih (politike i kapitala) koji od trenutnog sistema profitiraju i koji ne žele da mu dođe kraj? Ako sve političare na izborima financira kapital i ako su svi veliki mediji u rukama kapitala, što možete onda od politike i izborâ očekivati ako ne da se na kraju svedu na interese tog istog kapitala?

Plenumi

Plenumi su stari način demokratskog organiziranja naroda u vrijeme pobune, a također i jedan od nezaobilaznih elemenata koji se često navodi u “utopijskim” nacrtima mogućih demokratičnijih društava u budućnosti (iako ideja plenumâ i sličnih načina odlučivanja postoji još od doba antičke Atene). Plenumi su neočekivano nikli po praktički čitavoj BiH (da budemo precizniji i zadovoljimo brojače krvnih zrnaca – po Federaciji) te svakako predstavljaju jedno od najugodnijih iznenađenja ovih protesta. Plenumsko je organiziranje prvo nastalo u Tuzli, gdje su protesti počeli i gdje su otpočetka bili najartikuliraniji i najorganiziraniji, a kasnije su se po uzoru na Tuzlu javili i drugdje – u Sarajevu, Zenici, Mostaru, Travniku, Bugojnu itd., s tim da se pokušavaju organizirati ili se organiziraju i u drugim mjestima.

Pažljiviji će promatrači društvenih zbivanja uočiti da ovo nije prvi put da se riječ plenum javlja na ovim prostorima u ovom konkretnom značenju (skup svih zainteresiranih u nekoj lokalnoj zajednici, gradu ili na fakultetu, poduzeću i sl., koji demokratski raspravljaju i ravnopravno odlučuju o određenim stvarima). Ona se prvi put u tom značenju javlja 2009. u Hrvatskoj, u vrijeme velikog vala studentskih blokada, kada su se studenti direktnodemokratski organizirali bez vođâ upravo preko plenumâ na pojedinim fakultetima (plenumi su postojali i na beogradskim fakultetima u blokadama 2006. godine, koje su bile svojevrstan uzor studentima u Hrvatskoj 2009, no tada su se još nazivali zborovima). Naziv plenum i taj vid organizacije je preuzet od hrvatskog studentskog pokreta i u kasnije studentske pokrete u Sloveniji i Srbiji (gdje su se u 2011. tokom fakultetskih blokada također odvijali plenumi), a zanimljivo je da se i u velikim fakultetskim blokadama u Austriji i Njemačkoj 2010. također odlučivalo upravo na plenumima (s tim istim imenom!), kao što su praktički isto funkcionirali i plenumi (tamo zvani general assemblies) na Occupy Wall Streetu 2011. Organizatori pak plenumâ u BiH, koji su ih doveli do puno većeg značaja od onoga koje su plenumi imali u okolnim zemljama (gdje ih je koristio samo studentski pokret), ne skrivaju da su ideju za takvo demokratsko organiziranje dobili od studpoka u Hrvatskoj i da se u svojoj organizaciji plenumâ koriste i uputama iz Blokadne kuharice tog istog studentskog pokreta, priručnika u kojem je detaljno objašnjeno što je to plenum i kako se organizira.

Plenumima protiv nacionalizma i teorijâ urote

Plenumi, osim toga, jasno prokazuju i neistinitost teorijâ urote o nekim skrivenim nesocijalnim ambicijama iza protestâ i tezâ o “bošnjačkom proljeću”. Jasno se vidi da zahtjevi plenumâ nemaju nikakve veze s bilo kakvim nacionalizmom, niti žele na bilo koji način ugroziti etnička prava bilo kojeg od narodâ u BiH. Neki od najčešćih zahtjeva na plenumima su revizija privatizacije, koju prosvjednici opravdano smatraju uzrokom mnogih od njihovih nedaća, i smanjenje privilegijâ i plaćâ političkim strukturama. Unatoč tome, liberalni i konzervativni “analitičari” i dalje neumorno citiraju već odavno opovrgnute fabricirane manifeste.

Pogotovo je zanimljivo pogledati npr. kako izgleda izabrani koordinacioni odbor mostarskog plenuma. Unatoč nacionalističkim teorijama zavjere da su prosvjednici dovoženi autobusima u Mostar i da su svi na prosvjede išli preko rijeke iz istočnog dijela Mostara, premda je i to već odavno opovrgnuto u izvještajima s terena, zanimljivo je pogledati imena u dotičnom koordinacionom odboru: Zdenko Bubaš, Franćeska Bojčić, Zdravko Puvača, Denis Pajić, Muharem Hindić, Amer Bahtijar, Nadir Frlj, Feđa Fajić, Rešid Babović, Sandro Rozić, Karlo Grabovac. Vjerujem da će dežurni brojači krvnih zrnaca prilično lako po samim imenima moći vidjeti da protesti u Mostaru nisu nikakva etnička nego socijalno-klasna priča (iako, jasno, u svakom žitu ima i kukolja), ako već to ne pokazuje dovoljno činjenica da se prosvjedovalo i u Orašju, Livnu i Bugojnu.

Naravno, teza o “bošnjačkom proljeću” je potpuno promašena već i zato što, čak i kada se tu stvarno radi o Bošnjacima, njihovi protesti i zahtjevi nemaju nikakve veze s tim što su oni Bošnjaci, isto kao što nemaju ni veze s tim što su prosvjednici pretežno vjerojatno tamnokosi. Njihovi su zahtjevi socijalne a ne nacionalističke naravi. No ljudima koji u drugima ne gledaju prije svega ljude, nego prvo gledaju kako se tko zove i u koju bogomolju ide, teško da će išta promijeniti mišljenje, kao što na njih nimalo nije utjecala ni obznana toga da po anketama 88% svih stanovnika u BiH, bez obzira na naciju i vjeru, podržava prosvjede.

Što dalje?

Plenumi su se svakako pokazali kao koristan alat u organiziranju prosvjednikâ i artikulaciji njihovih zahtjeva. U zadnje je vrijeme počelo dolaziti i do usložnjavanja njihove strukture. Tako je tuzlanski plenum, opet po uzoru na prethodna iskustva studentskih plenuma, organizirao i radne grupe koje se bave pojedinačnim pitanjima, a o kojima je iz praktičnih razloga nemoguće raspravljati na samim plenumima.

No plenumi nisu bez svojih problema. Kao prvo, oni mogu poslužiti kao način organiziranja prosvjednikâ, ali ne mogu biti stvarno reprezentativni. Na plenumima se u BiH dosada moglo skupiti npr. i do 700 sudionika, možda čak i više, a preko izravnih prijenosa na internetu je to pratilo i još ljudi, no to je svejedno daleko premalo kada se usporedi npr. sa 130.000 stanovnika u čitavoj Tuzli. Da se ne govori o tome da je stanovnicima kantona koji nisu iz samog grada-središta u praksi puno teže doći na plenum, kao i to da, iako su svi pozvani i mogu sudjelovati, teško mogu funkcionirati plenumi s više tisuća ljudi. Iako je i trenutačna službena predstavnička demokracija prepuna nedostataka i u svakom je slučaju tu zapravo riječ o vrlo ograničenoj demokraciji, trebalo bi svejedno naći mogućnost kako omogućiti još veću demokratsku participaciju putem plenumâ. Jedinstveni plenumi na razini grada ili kantona mogu biti dobar početak i dobar način organiziranja za vrijeme protestâ, ali ne mogu nikako biti i konačno rješenje.

Tu se javlja više problemâ. Jedan je problem pitanje mogu li plenumi zadržati brojnost i nakon što prestanu biti novost i nakon što protesti jednom skroz prestanu (a jednom moraju prestati). To se pokazao kao veliki problem kod studentskog pokreta, gdje su se plenumi s vremenom, prije ili kasnije, nakon što su blokade prestale, spontano ugasili (iako i dalje, bar na nekim fakultetima, postoji mogućnost da se u svakom trenu sazovu ako su potrebni). Dijelom će to ovisiti i o realnim uspjesima plenumâ, kojih već ima – npr. u ukidanju tzv. “bijelog hljeba” u Tuzlanskom kantonu na zahtjev plenuma, tj. povlastice političarâ da primaju plaće i godinu dana nakon ostavke.

No generalno je teško očekivati masovnu posjećenost plenumâ zauvijek. Ljudi imaju i svoje druge interese i životne potrebe (u konačnici, ako ste uopće sretni da imate posao, teško je očekivati da će netko raditi 8 sati dnevno i onda još nakon toga ići na nekakav plenum) i ne može se očekivati da će svi o svemu htjeti neprestano odlučivati. Iako je sve to istina, to zapravo i nije toliki problem. Ideja direktne demokracije i nije toliko da svi neprestano moramo o svemu odlučivati. Bit je u tome da svi možemo (ako hoćemo) odlučivati o stvarima za koje sami procijenimo da su bitne ili da o njima želimo izravno odlučivati.

To u predstavničkoj demokraciji nije moguće – odluke samostalno donose izabrani predstavnici koji četiri godine mogu raditi što god hoće. U sistemu direktne demokracije bi razlika bila u tome što izabrani predstavnici ne bi toliko donosili sami svoje odluke, nego bi se ravnali generalnim odlukama koje je izravno izglasala većina (bilo preko plenumâ, bilo preko referendumâ, bilo na neki treći način i bilo na razini općine, grada ili čitave zemlje), koje bi oni samo sprovodili u djelo. Ti bi predstavnici više bili tehnokrati/birokrati koji bi se u svakom trenu mogli opozvati (npr. preko referenduma ili plenuma) ako ljudi njima ne bi bili zadovoljni. Koliko će se donošenje konkretnih odluka prepustiti nekakvom “tehnokratskom autopilotu” (ukoliko smo njime zadovoljni), a koliko bi se same odluke direktno donosile, ovisilo bi o konkretnim situacijama i potrebama.

Trebaju li plenumi tražiti plenume?

Jasno je odakle proizlazi politička legitimacija plenumâ. Riječ je jednostavno o ljudima koji su se okupili, na potpuno otvorenim skupovima na kojima svi imaju pravo govoriti i glasati pod istim uvjetima, i koji žele odlučivati o svojim životima. Plenumi, dakle, ne traže ni od koga svoju legitimaciju, oni je uzimaju. Trenutno plenumi nemaju nikakve formalne ovlasti, ali njihov utjecaj prije svega proizlazi iz toga što kod službenih organa vlasti postoji strah da bi se u slučaju potpunog ignoriranja zahtjevâ plenumâ mogao opet ponoviti petak kada su širom BiH gorjele vladine zgrade.
Međutim, pitanje je mogu li plenumi iz protestnih organizacijskih tijela prerasti u trajna politička tijela za donošenje odlukâ i organiziranje? Mogu li plenumi opstati i nakon što prestanu protesti i protestne akcije? Dodatno je pitanje hoće li njihov eventualni opstanak biti i dalje neformalan, u smislu da oni i dalje predstavljaju nekakav oblik paralelne neslužbene vlasti, koji bi pomagao u artikulaciji interesâ većine, ili će se njihov status formalizirati njihovim ozakonjenjem. Tu treba napomenuti da npr. u hrvatskim zakonima, naslijeđenima iz Jugoslavije, još postoje odredbe o tzv. zborovima građana, koji su u suštini slični plenumima na lokalnoj razini, samo što njihove odluke nisu obavezujuće.

Mnogi su oduševljeni plenumima i mnogi u njima sudjeluju, ali nisu se još, čini se, javili zahtjevi da se plenumi doista i zakonski reguliraju i da im se daju realne ovlasti. Ako su ljudi u BiH shvatili važnost direktnodemokratskog odlučivanja, ne bi li onda možda trebalo tražiti i legalizaciju takvog načina donošenja odlukâ? Zašto ne bi jedan od zahtjevâ plenumâ bio i taj da se plenumi priznaju kao legalna institucija? Također, i ne manje bitno, zašto ne tražiti plenume ne samo na razini općinâ, gradova itd., nego i na razini poduzećâ, tvornicâ i radnih mjesta? Zašto ograničiti demokraciju samo na politiku a isključiti u potpunosti ekonomsku sferu?

Razvoj plenumâ prema gore i dolje

No prije nego što bi se takvo što moglo tražiti (iako ništa ne sprječava plenume da načelni zahtjev postave odmah, prije preciziranja pojedinostî), plenumi bi se trebali politički razviti prema gore i dolje. Tu ne treba žuriti, tim više što su plenumi još uvijek poprilična novost, no moglo bi se početi razmišljati o tome da bi se trebalo otpočeti s razvijanjem lokalnih plenuma (recimo, na razini pojedinih općinâ ili mjesnih zajednica), koji bi se onda mogli koordinirati sve do gradske i kantonalne razine i tako zamijeniti sadašnje nereprezentativne jedinstvene gradske/kantonalne plenume. A onda bi se takva koordinacija i organizacija morala nekako proširiti i na razinu čitave zemlje (ili bar Federacije).

Sigurno je da se takvo nešto ne bi mogli napraviti preko noći i da to ne bi bilo jednostavno. Takav bi proces funkcioniranja plenumâ od najnižih do najviših razina bio dosta složen (kao što je i predstavnički politički i izborni sistem često vrlo složen). Također, takav bi se proces mogao ustrojiti na različite načine i u različitim kombinacijama s drugim oblicima direktne demokracije (npr. referendumima na različitim razinama, od općine do čitave zemlje). Svakako bi se trebalo raditi i metodom pokušaja i eksperimenata da se vidi koji bi model bio najefektivniji. No ako se želi da plenumi opstanu, svakako treba o takvom nečemu početi razmišljati. Jedan način kako bi se na početku moglo raditi jest da se pokuša ustrojiti što više lokalnih plenuma i da se dogovori unaprijed rasprava o zajedničkim temama te da se na kraju pokušaju usuglasiti zajednički zaključci i zahtjevi na razini čitave zemlje. Takav bi sistem sasvim sigurno, bar na početku, bio daleko od savršenoga, no također bi bio i puno demokratičniji od bilo kakvog načina donošenja odlukâ koji postoje sada u okviru predstavničke demokracije.

U svakom se slučaju čini ključnim da plenumi u budućnosti u svoje zahtjeve uključe i zahtjev za uvođenjem različitih vidova direktne demokracije i formalno u politički sustav – od plenumâ do referendumâ. Pri tome ne treba biti naivan ili preoptimističan, ali treba se također suzdržavati i od prevelikog defetizma. Tako je jedan od prosvjednikâ nedavno u intervjuu izjavio da misli da je nemoguće da plenumi funkcioniraju na razini čitave zemlje, ali da će se možda u dogledno vrijeme razviti tehnologija “koja će nam svima jamčiti ravnopravno sudjelovanje u procesu donošenja odluka i na državnoj razini”.

No ta tehnologija već postoji – zove se internet. Jasno, ona nam teško može omogućiti da svi odjednom sudjelujemo na velikom plenumu na razini jedne zemlje (to ne bi imalo nikakvog smisla), ali nam može pomoći u koordinaciji pojedinačnih plenuma na nižim razinama (odluke pojedinih plenuma se danas ne trebaju više slati po delegatima ili poštom, nego se mogu izravno priopćiti videolinkom i sl.), u zajedničkom donošenju odlukâ preko referendumâ i sl. Ako se danas preko interneta mogu prebacivati pare s bankovnog računa na račun, zašto se preko interneta ne bi moglo i glasati na referendumima? Zašto se preko interneta ne bi mogli demokratski usklađivati zahtjevi i odluke pojedinih plenuma?

Tehnologija je već tu, samo je pitanje kako da je upregnemo za potrebe daljnje demokratizacije društva, a još je veći problem kako da one koji profitiraju od sadašnje situacije (političko-ekonomska oligarhija) natjeramo da prihvate zahtjeve o takvoj radikalnoj demokratizaciji društva, koji bi svakako išli protiv njihovih partikularnih interesa. Nema nikakve sumnje da bi njihov otpor bio znatan, kao što već jest.

Budućnost?

Nemoguće je predvidjeti što će se u budućnosti dogoditi. Jasan znak toga je i to da se prije samo dva tjedna nikako nije moglo predvidjeti da će plenumi ovako nicati po BiH kao gljive nakon kiše. Moglo bi se čak reći da se dosta postiglo sve i da sve stane na ovome. Svakako je to puno bolje nego da se i dalje samo šutjelo i trpjelo. Sasvim je moguće da je posve nerealno očekivati brzi daljnji veliki napredak u razvoju prave plenumske političke infrastrukture i uspostavi nekakve plenumske demokracije, no nema razloga za žurbu i srljanje. Daljnje produbljivanje demokratizacije se može odvijati i postupno u toku borbe za socijalna i ekonomska prava, isto kao što plenumski vid organiziranja nipošto ne znači i odustajanje od drugih, klasičnijih, vidova političkog organiziranja (koji trenutno u Sloveniji, recimo, pokazuju određenu perspektivu za budućnost). Bitno je samo da se u tom smjeru krene. A ako bi sve čak ubrzo i stalo, iskustvo i sjećanje na ovakav vid direktnodemokratskog odlučivanja će ipak ostati, ne samo u BiH nego i u okolnim zemljama, a to se može još pokazati ključnim u budućnosti, i to ne samo u trenucima velikih prosvjeda (kojih će sigurno još biti). Uvijek treba imati na umu da se velike društvene promjene ne mogu dogoditi preko noći i da je to bez iznimke naporan i mučan proces koji traje, i u kojem će biti i uspjehâ i neuspjehâ, i mnogo preprekâ i posustajanjâ. Ali u konačnici budućnost ipak ovisi, koliko god to patetično zvučalo, samo o svima nama.